S. IVANČICA, POSTALI STE BAKA!
— S. Ivančica – Glasnik
Nedavno mi je zazvonio telefon i čujem glas moga Pierra (Petra). Nisam mogla vjerovati. Znate onaj moment kada čujete nekoga, a srce vam zatreperi i osmijeh vam se razvuče preko cijelog lica i smijete se i ne možete progovoriti ni jednu riječ. I onda vas kao grom pogode riječi: „Postali ste baka! Vaša djeca su odrasla i sada imate unuku!“
No, da se vratimo 10-tak godina unatrag i da vidimo kako je do toga došlo. Boraveći tada u Beninu, upoznala sam nekoliko dječaka sa sjevera zemlje, srednjoškolaca kojima su sestre već pomagale da pohađaju školu uz pomoć dobročinitelja iz Hrvatske. S. Dorotea im je bila kao majka. Godinama je bdjela nad njima, učila ih, odgajala, neopisivo su je cijenili i voljeli. Prepričavali su mi satima, dok smo sjekli drva za kuhanje ili okopavali polje, zgode iz suživota sa s. Doroteom i drugim sestrama. Sprijateljili smo se, moram priznati da sam uživala radeći s njima.
Tim nedavnim pozivom kroz misli kao filmskom trakom počele su mi se vrtjeti scene. Svega je tu bilo, došavši u Afriku i to onu pravu, a ne turističku iz centra Zagreba, blago je reći da nisam bila naviknuta na afrički stil života. Doslovno preko noći, našla sam se u šikari s kup kupom (mačetom) u ruci i sad kao trebam sjeći to granje kako bi tamo posadili kukuruz. Svaki put kada sam zamahnula iznad glave s njom, kako bi uopće imala snagu iz zamaha presjeći to žilavo žbunje, molila sam dragog Boga da mi mačeta ne izleti iz ruke i nekoga ne posječe. Ti dječaci su me učili kako da ju pravilno držim, kako da naciljam što treba odrezati.
Jedno poslijepodne smo pak s drvenom praćkom i kamenom lovili ptice. Oko mojih lovačkih pokušaja bilo je smijeha do suza. I Pierre i Firme i Yyvon su me učili gađati, ali nije baš išlo tako jednostavno s pokretnom metom. Zaključak je bio da ja prvo preplašim ptice da polete s drva, a onda ih oni dočekaju i pogode. Inače ćemo ostati gladni jer bi meni ptice uredno pobjegle. Ispekli smo ulov na žaru i podijelili sa djevojčicama iz sirotišta. Svatko je dobio jedan malecki komadić, ali ne možete zamisliti koliko je bio ukusno i blagoslovljeno te male komadiće dijeliti i pojesti. Sveti trenutci Božjeg prisustva, uistinu sveti.
Večere smo pak provodili učeći engleski jezik, barem to znam više od njih i mogla sam im biti od koristi kad već nisam kod praktičnih stvari. Barem u početku nisam bila. Kada je stigao Uskrs, puna dva dana smo slavili, pjevali i plesali u našem sirotištu, a i u posjetu jednoj obližnjoj župi gdje su naša djeca nastupala. U sestarski džip smjestilo se nas 32!. Jedni preko drugih, na krovu, pod nogama, tko je koje mjesto ulovio. Moje mjesto je bilo u mnoštvu na krovu, pjevali smo iz svega glasa dok smo prelazili preko ogromnih rupa na putu. Isus je uskrsnuo! Ta vožnja se pamti. Koja je to samo radost bila.
Jednom pak prilikom, afrička me stvarnost bacila na koljena i kada sam bila lišena fizičke snage da uopće ustanem, klečeći pred tabernakulom u kapelici sam zaplakala, potom sam ostala bez ikakvog osjećaja, misli, potpuno prazna u duši. Trajalo je to. Pierre je sjedio na kamenu ispred kapelice u mraku i kako nemamo klasičnih prozora, nego samo mreže protiv komaraca i drugih životinja da nam ne uđu u kuću, sve se jasno čulo. Počeo je pjevati pjesmu koju je naučio u srednjoj školi Don Bosca u Parakou, kasnije su do njega došle djevojčice koje su ponavljale za njim stihove. I njih je privukao. Iako je u grupi uvijek lijepo pjevao, te večeri boja glasa bila mu je drukčija, dolazila je iz njegove dubine i odnosa sa Bogom. Ta pjesma bila je osobna, vapijuća molitva. Slušajući ga kako pjeva Isusu, moje srce se ispunilo neopisivom utjehom i snagom, a suze koje su ponovno potekle bile su radosnice. Sve moje boli i muke su kao rukom odnesene, a praznina u meni se ispunila nekom slatkoćom Božje prisutnosti. Bog je, pomoću Pierra, ispunio moju nemoć i prazninu.
Inače je bio sramežljiv, nije se isticao u grupi, nedostajalo mu je pouzdanja iako je imao nebrojene sposobnosti. Pametan, za tamošnje prilike iznadprosječno odgovoran, i imao je jednu od najvažnijih kvaliteta, bio je poučljiv. Kada je od nekoga osjetio ljubav, poslušao bi ga ma koliko mu to teško padalo. Gurala sam ga da nedjeljom na sv. misi predvodi pjevanje. Satima i danima smo raspravljali zašto se boji, što sve može poći po zlu, i kako tome doskočiti. Zašto ne koristi talente koje mu je očito Bog dao. U životu, kao malo dijete, strašno je trpio, bio je više gladan nego sit, otac mu je bio musliman, s više žena, tako da nije previše vodio računa o njemu, a k tomu je bio i alkoholičar te je počinio samoubojstvo, što je od svega proživljenog najteže palo Pierru. Od neosnovanog okrivljavanja samoga sebe za očevu smrt iako je bio samo dijete do slušanja komentara sela. Velike rane su nastale na malenom dječjem srcu koje samo Bog u svojoj ljubavi može zacijeliti ako mu se preda. U razgovorima, znala sam biti dirnuta njegovom otvorenošću i iskrenošću. Očeva obitelj vršila je pritisak na njega da i on postane musliman, što nije htio. Zato mu je s. Dorotea bila dar samoga neba. Zavoljela sam njega kao i svu tamošnju djecu nekom, meni tada neobjašnjivom, ljubavlju.
Kada sam odlazila na oproštajnoj večeri koju je pripremila s. Dorotea, bilo je svima teško. Oči su bile pune suza. Svećenik koji je prisustvovao večeri, pomalo zatečen situacijom, jer ipak to nisu bila mala djeca, nego momci od 1719 godina, pitao ih je zašto im toliko značim? Pierre mu je govorio da sam ja njihova, a oni moji. Svećenik ga je zbunjeno gledao i komentirao da kako to može reći. Pierre mu je odgovorio da je to tako jer sam sve radila za njih i s njima. Pita svećenik, a što to sve? Yvon je uskočio u razgovor i nadodao: „Učila nas je engleski i rad na računalu, krčila je s nama šikaru kako bi posadili injam i kukuruz, izvlačila je vodu iz bunara kada djevojčice nisu mogle, često je imala zbog svih nas krvave žuljeve na rukama. Zamislite krvave ruke, a njoj samoj to nije bilo potrebno.“ Firme je nadodao: „Kada smo pravili gari, brašno od manjoke, iza ponoći, od umora, na vatri si je spržila podlakticu, da djevojčice imaju za užinu kada dolaze iz škole. Mjesecima je imala veliku i duboku ranu na ruci od toga. To je moralo jako boljeti. Nikada nećemo moći dovoljno zahvaliti Bogu što ju je poslao nama.“ Nekada mislimo da nitko ne vidi naše napore, i tješimo se da Bog vidi sve, što i je najvažnije, a onda nas i ljudi iznenade s time što ostane memorirano u njihovim srcima i glavama.
Znači prošlo je punih 10 godina od kada smo se upoznali, sada odrastao muškarac, Pierre mi preko telefona govori: „S. Dorotea i vi ste nas voljele kao svoju djecu. Ta se ljubav ne može zaboraviti. Vaša djeca su odrasla i imaju svoju djecu, prema tome vi ste baka mojoj 17 mjesečnoj Rachel. Radim kao profesor mehanike u srednjoj školi u Maliju. Žena mi je medicinska sestra. Vodim katolički zbor u školi, organiziram i pjevam na slavljeničkim koncertima. Pomogli ste mi da postanem čovjek.“ Poslao mi je kratak video u kojem stoji na bini i predvodi koncert slavljenja Boga. A njegova kćerka je pravi maleni šećer koliko je slatka na slici. Sjajnih zadovoljnih očiju. Normalno da ima zadovoljni pogled, odrasta u obitelji u kojoj je voljena i od majke i od oca. Rekla sam mu da se uskoro vraćam u Benin. Nastupio je muk, a onda je drhtavim glasom pitao da li je to uistinu istina, te da se on za to moli od kada sam otišla, da zajedno sa s. Doroteom pomognem i drugoj djeci kao i nekada njemu.
I ponovno mi je Bog preko Pierra ispunio srce slatkom utjehom. Uistinu nema ljepšeg od služenja Njemu, a na korist Njegovim najmanjima. Moj Isuse, ipak vrijedi, svaka žrtva, svaki napor. Veselim se ponovnom odlasku u Afriku u Benin. Veselim se susretu s tom mojom već odraslom djecom i još više veselim se svemu onom što mi On tamo priprema.