— Mijo Nikić, SJ – Glasnik
Osveta usredotočuje našu pažnju i naše energije na prošlost i tako nas zarobljava i ne dopušta da živimo sadašnjost i da se nadamo boljoj budućnosti. Istinsko oproštenje liječi ranjenu dušu!
Oprosti da budeš sretan! „Želite li biti sretni jedan trenutak? Osvetite se. Želite li biti sretni uvijek? Oprostite!” poručuje nam Henri Lacordaire. Donosimo ovdje glavne misli Jeana Monbourquettea o oproštenju.
- Oprostiti ne znači zaboraviti
Puko zaboravljanje uvrede ne liječi našu „ranjenu“ prošlost, nego je samo „sahrani“ u podsvijest odakle će kroz razne prisile i psihosomatske bolesti trajno uznemirivati našu dušu i tijelo. Samo iskreno oproštenje ima moć ozdraviti naše pamćenje tako što uklanja prisilu podsjećanja na zadanu ranu. Oni koji kažu: „Opraštam, ali ne zaboravljam“, daju dokaz dobrog duševnog zdravlja.
- Oprostiti ne znači zanijekati zadobivenu uvredu
Ima osoba koje svoju patnju i rane koje su im drugi nanijeli nastoje ukloniti obrambenim mehanizmom nijekanja. Boje se da bi im takvo priznanje uzrokovalo patnju i poniženje.
- Oproštenje traži čitavu osobu
Čin istinskog oproštenja nije djelo same volje. Ono traži čitavog čovjeka. U evanđelju po Mateju Isus nas poziva da svatko od srca oprosti svome bratu (usp. Mt 18, 35).
- Oproštenje ne može biti silom iznuđeno
Autentično oproštenje je slobodno ili ga uopće nema. Ono ne može biti nametnuto niti iznuđeno. S tim u svezi sv. Pavao kaže: „Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!“ (Kol 3, 13).
- Oprostiti ne znači vratiti se u stanje prije uvrede
Kad se jednom kruh ispeče ne može se od njega više imati brašno.
Nakon bolne uvrede koja je ostavila rane na duši nemoguće je glumiti kao da se ništa nije dogodilo.
- Oprostiti ne znači odreći se svojih prava
Da naše oproštenje ne bi postalo „zaklon zločincu“ (Bernard Shaw), moramo se truditi da ga ne poistovjetimo s predajom pred nepravdom, posebno kad težimo da olako pružimo i „drugi obraz“.
- Oproštenje nije demonstracija moralne nadmoći
Ima osoba koje opraštaju kako bi tim činom dokazali svoju moralnu nadmoć i tako ponizili osobu kojoj „opraštaju“. Tako se pod prividom velikodušnosti može vrlo lako kriti težnja za vladanjem nad drugima.
- Oprostiti ne znači staviti na Boga svoju odgovornost
Reći da oproštenje pripada samo Bogu znači svoju odgovornost pripisati Bogu, a sebe izuzeti od odgovornog stava koji moramo sami donijeti. Ima i onih koji mole Boga da oprosti onima koji su ih uvrijedili, a oni sami to ne čine.
12 koraka na putu opraštanja
Prvi korak – odlučiti da se nećemo osvećivati, nego ćemo oprostiti, ali i zahtijevati da se prestane s uvredama.
Drugi korak – iskreno priznanje patnje.
Nepriznavanje patnje koja se osjeća u duši nije znak hrabrosti nego izraz nemoći da se patnja nadvlada drugim sredstvima osim da se zaniječe. Gledajući sa psihološkog i medicinskog vidika takav stav je opasan za čitav organizam. Najveći dio neuroza ima uzrok u odbacivanju patnje, u nespremnosti da se pati.
Treći korak – podijeli vlastitu patnju s drugima
Narodna mudrost kaže da je podijeljena patnja dvostruko manja. Da bismo svoju patnju mogli podijeliti s drugima potrebno je imati dosta poniznosti i hrabrosti, te pronaći osobe od povjerenja koje nas neće osuđivati, koje znaju slušati a da ne dijele moralne savjete.
Četvrti korak – dobro identificirati sve gubitke
Postati svjesni štete koju smo pretrpjeli zbog nečije uvrede. To je potrebno učiniti kako bismo točno znali čega se oslobađamo kad istinski oprostimo.
Peti korak – Priznati, a ne potisnuti srdžbu i želju za osvetom
To je znak zrelosti i jakosti ličnosti. Ako ne priznamo svoju srdžbu i ako se njome ne okoristimo, ona će, nakon što je potisnemo u podsvijest, još više bujati i konačno se pretvoriti u neprijateljstvo i mržnju.
Šesti korak – oprostiti sebi
Ako se to ne dogodi, svi će napori da oprostimo drugima biti neutralizirani, uništeni mržnjom koju nosimo u sebi i koju smo okrenuli protiv sebe. Osobe koje nisu mogle oprostiti drugima izjavile su da je glavni razlog za to prevelika kritika prema sebi i nesposobnost da oproste samima sebi.
Sedmi korak – nadvladati osjećaj uvrijeđenosti
Pretpostavlja se da je osoba prestala biti previše zaokupljena uvredom i ranom koju su joj drugi zadali. Trebamo biti spremni izaći iz sebe i na novi način vidjeti i razumjeti osobu koja nas je uvrijedila.
Osmi korak – otkriti pozitivni smisao nekog neuspjeha, patnje, razočaranja ili uvrede
Vjerovati da svaka uvreda koja nas zaboli nosi sa sobom jednu skrivenu mogućnost da nas izliječi od našeg egoizma i tako doprinese našem psihološkom rastu i duhovnom dozrijevanju.
Deveti korak – povjerovati da je i nama već sve oprošteno
Istinski može oprostiti samo onaj koji je sam doživio iskustvo oproštenja. Osoba koja je iskusila Božje oproštenje osjeća kako je prihvaćena i voljena takva kakva jest. Iskustvo takvog oproštenja daje sigurnost i povećava želju da se nikad više ne udalji od izvora ljubavi koja prašta.
Deseti korak – postati svjesni istine da nismo mi glavni i jedini protagonisti oproštenja.
Mi smo samo suradnici s milošću Božjom.
Jedanaesti korak – otvoriti se milosti opraštanja.
Potrebno je obnoviti se u vjeri u snagu milosti Božje koja djeluje u čistom i slobodnom srcu. Tko u sebi ima milosti Božje, taj oprašta poput Isusa: u poniznosti i bezuvjetnom prihvaćanju osobe kojoj želimo oprostiti.
Dvanaesti korak – odlučiti koji stav zauzeti prema osobi koja nas je uvrijedila.
Oproštenje samo po sebi ne posjeduje magičnu moć koja bi otklonila sve poteškoće jednog odnosa između dviju osoba. Međutim, ono ima moć pokrenuti osobu na autentično dozrijevanje i istinsku promjenu nakon koje odnosi s osobom koja nas je uvrijedila mogu postati još dublji i zreliji.
Istinsko oproštenje – ima terapijske učinke
Uvreda koja nije oproštena, nego potisnuta, kontinuirano podsjeća osobu na doživljenu traumu i tako je još više čine bolnom. Kad osoba od srca oprosti, ona tada oslobađa puno energije za svoje životne ciljeve. Kronični stres nastao zbog potisnute mržnje i nespremnosti opraštanja uzrokuje kočenje imunološkog sustava, koje opet povisuje osjetljivost na bolesti. Autentično oproštenje djeluje pozitivno na imunološki sustav koji sa svoje strane pomaže organizmu da pobijedi navalu raznih virusa i bakterija koje uzrokuju mnoge bolesti. Osoba u čijoj afektivnosti dominira emocija mržnje osjećat će u duši gorčinu i nezadovoljstvo, a njezini odnosi prema drugim ljudima bit će konfliktni.
Potisnuta mržnja ugrožava nutarnju slobodu duše koja je nužno potrebna za autentičnu ljubav po kojoj se osoba najviše ostvaruje.
KATEKIZAM O OPROŠTENJU
277 Bog objavljuje svoju Svemoć odvraćajući nas od naših grijeha i vraćajući nas po milosti u prijateljstvo sa sobom: „Bože, ti svoju svemoć očituješ ponajviše praštanjem i milosrđem“.
982 Nema grijeha, ma kako bio težak, koji sveta Crkva ne može oprostiti. „Nema nikoga, ma kako bio zao i grešan, koji se, sa sigurnošću, ne treba nadati svome odrješenju, ako mu je kajanje iskreno“. Krist koji je umro za sve ljude želi da u njegovoj Crkvi vrata oproštenja budu uvijek otvorena svakome tko se ostavi grijeha.
1657 Eto gdje se na povlašten način izvršava krsno svećeništvo oca, majke, djece i svih članova obitelji: „sudjelovanjem u sakramentima, molitvom i svjedočenjem svetog života, odricanjem i djelima ljubavi“.173 Obiteljski je dom tako prva škola kršćanskog života i „bogatije čovječnosti“.174 Ovdje se čovjek uči trudu i radosti rada, bratskoj ljubavi, plemenitom pranju stalno obnavljanom i nadasve bogoštovlju, molitvi i prikazivanju Bogu vlastitoga života.
2608 Već u Besjedi na gori, Isus traži obraćenje srca: pomirenje s bratom prije prinošenja dara na oltar, ljubav prema neprijateljima i molitvu za progonitelje, molitvu Ocu „u skrovitosti“ (Mt 6,6), bez ponavljanja mnoštva rijeci, praštanje iz dna srca u molitvi, čistoću srca i traženje Kraljevstva. To je obraćenje potpuno usmjereno Ocu. Ono je sinovsko.
2840 Međutim, a ovo je strašno, ta bujica milosrđa ne može prodrijeti u naše srce, sve dok ne oprostimo onima koji su nas uvrijedili. Ljubav je, kao i Tijelo Kristovo, nedjeljiva: ne možemo ljubiti Boga koga ne vidimo, ako ne ljubimo brata i sestru koje vidimo. Odbijanjem praštanja braći i sestrama naše se srce zatvara, i njegova tvrdoća čini ga nepropusnim za milosrdnu ljubav Očevu; priznanjem grijeha naše se srce otvara njegovoj milosti.
2845 Ovo, u biti, božansko praštanje nema granice ni mjere. Bilo da je riječ o uvredama („grijehu“ po Lk 11,4 ili „dugu“ po Mt 6,12) mi smo, u stvari, uvijek dužnici: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite“ (Rim 13,8). Zajedništvo Presvetog Trojstva je izvor i mjerilo istinitosti svakog suodnosa. Ono se živi u molitvi, osobito u Euharistiji. Zato Bog ne prima žrtve od zavađenoga, već mu nalaze da se vrati od oltara i prije se pomiri s bratom, da miroljubivim molitvama i Bog može biti umiren. Veća je žrtva Bogu nas mir i bratska sloga i puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga.