— Mijo Nikić, SJ – Glasnik
Religiozni fanatizam može varirati od blažih i bizarnih načina religioznog ponašanja do religioznog terorizma iza kojeg stoje ekstremni fanatici, odnosno religiozni ili duhovni teroristi.
Zdrava religioznost nema u sebi elemente fanatizma. Ona je tolerantna, želi suradnju, promiče dobro svih ljudi, otvorena je za univerzalne vrednote i ravna se prema općim moralnim principima.
Međutim, vjernik bilo koje konfesionalnosti, može postati fanatik. Ali za to nije kriva objektivna zdrava religija, nego mentalna struktura vjernika fanatika, odnosno njegovo subjektivno doživljavanje dotične religije. Slično vrijedi i za političko i svako drugo uvjerenje koje u sebi može biti objektivno dobro, ali može postati iskrivljeno krivom percepcijom. Ovdje nam pomaže temeljni princip svake percepcije koji kaže: „Štogod se prima (percipira), prima se na način primatelja“. Potvrdu za ovu mudrost imamo i u Bibliji. „Bog rekao jedno, a ja čuo dvoje“ (Ps 62, 12).
U lancu naše percepcije najprije se aktivira ljudska emocionalnost. Naša je prva reakcija afektivne naravi. Afektivna memorija koja sve pamti, prva se uključi u procesu našeg razmišljanja, odlučivanja i djelovanja. Potisnute emocije iz podsvijesti utječu na našu percepciju u sadašnjosti. Donošenje sudova i naše ponašanje pod velikim je utjecajem nesvjesnih sila u nama. Potisnuti sadržaji emocionalne naravi igraju veoma važnu ulogu u našem cjelokupnom životu. Što su emocije bolnije bivaju dublje potisnute u nesvjesno, a onda imaju važniju ulogu u stvaranju iskrivljene slike stvarnosti, jer iz podsvijesti formiraju selektivnu memoriju i selektivno predočavanje i na taj način ograničavaju našu objektivnu spoznaju stvarnosti. Emocionalno nezrele osobe nasjednu na ovu prvu emocionalnu reakciju i onda se ravnaju po subjektivnom i sebičnom načelu koje se pita da li nešto koristi ili ne koristi meni osobno, da li je to u skladu s mojim religijskim i moralnim uvjerenjem. Emocionalno zrele osobe nakon prvog emocionalnog naleta prve reakcije, brzo uključuju u igru svoju razumsku sposobnost koja poštuje univerzalne principe, tolerira drukčije mišljenje i poštuje temeljnu slobodu svakog čovjeka. Fanatik nema tu emocionalnu zrelost i zato ostaje pod dojmom prve emocionalne reakcije koja iskrivljuje objektivnu stvarnost i dovodi do konflikta u međuljudskim odnosima.
U psihodinamici religioznog fanatika prevladava sumnja u Boga i manjak istinskog povjerenja u samog sebe. U osobnosti fanatika često nalazimo potisnuti osjećaj manje vrijednosti koji oni nastoje kompenzirati ili nadvladati svojim fanatizmom. Na prvi pogled fanatik izgleda kao veliki i gorljivi vjernik, spreman umrijeti za svoju vjeru, međutim, u dubini svoje duše, on se osjeća jako nesigurnim i sumnja u Boga i njegovu ljubav. Ta mu sumnja uzrokuje veliku tjeskobu koju ne može lako podnositi, pa je onda nastoji obrambenim mehanizmom negacije potisnuti još dublje u svoju podsvijest, odakle se ona, združena s osjećanjem manje vrijednosti i potisnutom agresivnošću, javlja u još strašnijem obliku vjerskog fanatika koji misli da u ime Boga i svoje vjere smije progoniti sve one koji ne misle i ne vjeruju kao on, vjerujući pritom da je to volja Božja. Kod fanatika se dakle ne radi o gorljivoj vjeri koja je nadahnuta autentičnom ljubavlju prema Bogu i čovjeku, nego se radi o krivoj religioznosti, odnosno patološkom načinu nadvladavanja vlastite sumnje i emocionalne nesigurnosti. Fanatik može biti zaluđen do te mjere da bude spreman odvesti sebe i druge nevine ljude u smrt, misleći da pritom Bogu služi. Međutim, vrhovni autoritet bolesnom fanatiku nije dobri i svemoćni Bog, nego je to njegov bolesni ego kojemu se on klanja i bespogovorno izvršava njegove hirove religiozne naravi. Ubijati čovjeka u ime Boga, najveća je nepravda koja se Bogu nanosi. Vjerski fanatici su najčešće emocionalno nezrele osobe koje najčešće nisu do kraja svjesne svoje bolesne psihodinamike. S tim u svezi, kao potvrdu ove teze, navodim Isusove riječi: „Doći će čas kada će svaki koji vas ubije misliti da Bogu služi” (Iv 16, 2).
Zdravi vjerski radikalizam i bolesni vjerski fanatizam
U procjeni zrelosti nekog vjernika, važno je pripaziti da se ne pomiješaju i ne poistovjete pojmovi radikalnosti i fanatizma. Zdrava radikalnost je spremnost osobe da bude dosljedna svojim idealima, da ustraje na putu istine, pravde i dobrote, makar plivala protiv struje, odnosno živjela protiv uvjerenja većine kad ide krivim smjerom, odnosno kad većina čini nezdrave kompromise žrtvujući pritom istinske vrednote i ideale. Takva, zdrava vjerska radikalnost je velika vrijednost i treba je cijeniti i štititi. Ona daje osobi snagu da se bori za istinske vrednote, pa da, ako zatreba, i život svoj položi braneći istinu i pravdu.
Nasuprot spomenutoj zdravoj radikalnosti, bolesni vjerski fanatizam je slijepa sila koja je spremna rušiti pred sobom sve one koji ne misle kao dotični bolesni fanatik. Fanatizam ne poštuje drukčije mišljenje, nema smisla za toleranciju. U najgorem slučaju, spreman je ubijati ljude u ime Boga. Čineći tako, vjerski fanatik ne časti Boga, nego mu nanosi nepravdu i nasilje. Slijepi fanatizam je potpuna suprotnost autentičnoj ljubavi koja „sve vjeruje, sve podnosi, svemu se nada” (1 Kor 13). Vjernik opterećen fanatizmom u sve sumnja, a sve koji se s njime ne slažu, progoni i omalovažava.
Sveci i istinski vjerski reformatori bili su radikalni na svome putu vjere, nade i ljubavi. Bili su spremni izgubiti svoj život, a ostati vjerni Bogu. Fanatici su ostali vjerni samo svome fanatizmu, a olako su izdavali i Boga i čovjeka. Zdravi i radikalni reformator izgrađuje, a bolesni fanatik uništava. Istinski vjernik je spreman umrijeti za svoje ideale, a bolesni fanatik je spreman ubijati ljude u ime svojih ideala.