— Mijo Nikić, SJ – Glasnik
Vjera je oslanjanje na svemogućeg Boga, a magija je naivno vjerovanje da čovjek može svojevrsnim ritualima postići čudesnu snagu i utjecati na tijek događanja koja su inače izvan kontrole pojedinca. Magija teži za moću i da želi manipulirati svetim, odnosno Bogom, podlažući ga vlastitom sebičnom interesu. Religija, nasuprot tome, želi i traži iskustvo svetoga radi njega samoga, traži Boga kojemu se klanja.
Magija je „tehnika upravljanja skrivenim energijama ili silama prirode“. Magijska svijest djeluje u području magije, a religijska svijest u području vjere. Vjera je oslanjanje na svemogućeg Boga, a magija je naivno vjerovanje da čovjek može svojevrsnim ritualima postići čudesnu snagu i utjecati na tijek događanja koja su inače izvan kontrole pojedinca. Budući da i magijska i religijska svijest nude smisao svim životnim situacijama i uvjeravaju da imaju i čudesna rješenja svih problema, postoji opasnost da se ta dva pojma pomiješaju i da se ne uoči bitna razlika koja među njima sigurno postoji.
Rumunjski fenomenolog religije Mircea Eliade (1907-1986) naučava da magija teži za moću i da želi manipulirati svetim, odnosno Bogom, podlažući ga vlastitom sebičnom interesu. Religija, nasuprot tome, želi i traži iskustvo svetoga radi njega samoga, traži Boga kojemu se klanja. Magija traži susret s okultnim silama koje su veće od čovjekovih moći, ali koje se mogu prisvojiti kako bi se povećale vlastite sile jednog maga. Da bi se postigle magijske moći, čovjek (mag) se utječe raznim duhovima, anđelima, demonima, energijama… Magijska svijest vreba iz podsvijesti i jedva čeka da se uplete u naš život. Ona se aktivira u teškim i stresnim situacijama života kad racionalna svijest ne uspijeva naći razumno i objektivno objašnjenje neke teške i mučne situacije, tada se pojavljuje magijska svijest koja uvijek ima spremljena rješenja za sve životne probleme i svoje odgovore na sva naša pitanja. Tako razni priučeni terapeuti i šarlatani igraju na kartu spomenute magijske svijesti koja nudi čudesno rješenje svih problema, pa čak i liječenje na daljinu ili gledajući sliku osobe koja je u nevolji . Ljudski razum ne trpi prazninu i nejasne odgovore. On traži smisao za sve pojave i prihvatljivo razumijevanje za sve što nam se događa. Ukoliko ne pronađe objektivni i racionalni razlog, a nema prave vjere kojom će osmisliti besmislene životne situacije, čovjek će biti u velikoj napasti da traži i prihvati iracionalni razlog kako bi umirio svoju tjeskobu koja nastaje kad se osoba nađe u nekoj egzistencijalnoj nesigurnosti. Magijska svijest može ponuditi i dati samo magijsko (iracionalno) rješenje, dok religijska svijest može pružiti čudesno rješenje. U magijskoj svijesti djeluje ljudska moć i nemoć, a u religijskoj svijesti djeluje božanska moć i svemoć.
Rituali u službi magije, praznovjerja, neuroze i religije
I magija i religija imaju svoje rituale. Iz analize finalnosti ritualnih čina može se zaključiti da li se radi o magijskom, praznovjernom, opsesivnom ili religijskom doživljaju. Magijski ritual je usmjeren na sile prirode koje su procijenjene kao dobroćudne ili zloćudne te na svijet dobrih ili zlih duhova, a sam mag je uvjeren da ih može usmjeriti prema vlastitim željama. Ritual u praznovjerju je također usmjeren prema prirodnim silama ili nekim duhovnim ili svemirskim bićima koje u ovom slučaju mogu donijeti sreću ili nesreću. Opsesivni ritual (mnogobrojno pranje ruku u opsesivno-kompulzivnoj neurozi) usmjeren je prema tjeskobi koju osoba osjeća i koju želi smiriti svojim ritualima. Religiozni ritual usmjeren je na Boga za koga pravi vjernik drži da je gospodar i stvoritelj prirodnih zakona i kao takav jedini koji ih može modificirati.
Nadalje, na temelju percipirane učinkovitosti rituala, oni se mogu kvalificirati kao autentično religijski, magijski, praznovjerni ili opsesivno neurotični. U magiji, praznovjerju i opsesivno-kompulzivnoj neurozi vjeruje se da ritualni čini, sami po sebi, imaju moć postići ono što se želi. Nasuprot takvom magijskom mišljenju, u autentičnoj religioznosti se vjeruje da sve dolazi od Boga koji jedini ima apsolutnu moć, a djela, odnosno rituali koje čovjek čini od drugotne su važnosti. U pravoj religioznosti moralno zalaganje, odnosno radikalno obraćenje je ispred religioznih rituala. Čovjek je doduše u stalnoj napasti da svojim religioznim ritualima „zavara“ Boga i odustane od zahtjeva za moralnim usavršavanjem i radikalnim obraćenjem. Prema tome, može se reći: Što više neka religija daje prednost ritualu nad obraćenjem, ona je više magijska, praznovjerna i opsesivna (neurotična). Kao takva, ova religioznost je također nezrela i farizejska.
S obzirom na identifikaciju mjesta odakle je došla pomoć ili nesreća, razlikujemo vanjsku i unutarnju perspektivu. Primjer je stanje depresivne osobe: za svoju nevolju i nemoć, depresivna osoba okrivljuje sebe, uzrok svih problema vidi unutar sebe, a svako poboljšanje pripisuje vanjskom uzroku pa onda očekuje da će joj netko izvana magijski odnijeti sve probleme ili se preda svojoj naučenoj bespomoćnosti i još više potone u depresiju.
Neke osobe svoju nesreću više pripisuje vanjskim silama (prokleti elementi prirode, slučaj, sudbina) i u tom slučaju traže pomoć izvana od maga, svećenika ili raznih rituala, ne oslanjajući se na svoju volju da uklone nezadovoljstvo u kojem se nalaze. Uvjerenje da se osoba nalazi pod utjecajem zlih sila još više se pojačava kad osoba povjeruje da je žrtva rituala koje netko izvana vrši nad njom. Kad se radi o magijskim praksama, praznovjerju i opsesivno-kompulzivnoj neurozi onda se perspektiva osobe više manje identificira s depresivnim sindromom. To znači ako se radi o uspjehu onda se mjesto uzroka toga uspjeha identificira izvana, ukoliko se pak radi o neuspjehu, uzrok se traži unutar osobe. U svakom slučaju vlastite sile su percipirane puno slabijim i nemoćnijim pred vanjskim silama prirode, demona, sudbine, nasljedstva i drugih vanjskih čimbenika. Kad se radi o religijskoj praksi, onda izvor pomoći može se percipirati kao vanjski: „Ništa se ne događa bez Božje volje“ i unutarnji. „Pomozi si pa će ti i Bog pomoći“, kaže se u narodu. Drugim riječima u autentičnom religioznom činu uspjeh je rezultat Božje milosti i čovjekove suradnje koja se očituje u činu vjere i pouzdanja u Boga. Boga se ne može prisiliti nikakvim ritualom, nego mu se može otvoriti poniznom vjerom koja prima ono što zamoli.
Konačno, četvrti kriterij za razlikovanje zrelog religijskog čina od magije, praznovjerja i opsesivno-kompulzivne neuroze sastoji se u načinu kako se postiže neki uspjeh. Osoba koja se bavi magijskim činima vjeruje u djelovanje principa „Hokus-pokus“. Bez imalo moralnog napora i osobnog naprezanja, osoba naivno vjeruje da će samo ponavljanjem neke čarobne formule doći do čudesnog uspjeha. Također u praznovjerju kao i kod opsesivno-kompulzivne neuroze, očekuje se velika promjena s malim ili nikakvim osobnim zalaganjem. U religijskom činu, očekivana promjena je redovita i postupna i ona je rezultat povjerenja u Boga i ozbiljnog rada na sebi da se svidimo Bogu, da usvojimo njegovu volju i krenemo njegovim putem na kojem ćemo susresti čudesnu pomoć koju od njega tražimo i očekujemo. Što je osoba manje spremna mijenjati se po Božjoj volji, njezina religioznost se više približava magiji, praznovjerju i psihodinamici opsesivno-kompulzivne neuroze.
S obzirom na objekte koji posreduju pomoć, odnosno čudesno djelovanje, treba reći kako kod magijskih čina, vlada uvjerenje da sam predmet ima u sebi moć da donese sreću ili udalji nesreću (talisman, razni zamotuljci, energizirana voda…). Također se u praznovjerju izgovaranje raznih „moćnih“ formula smatra učinkovito bez ikakvog drugog napora. Isto tako u opsesivno-kompulzivnoj neurozi osoba vjeruje da samo opsesivno izvođenje nekih radnji (brojanje nekih stvari) donosi pomoć. Nasuprot ovim naivnim vjerovanjima da sam predmet, formula ili opsesivna radnja može donijeti sreću ili otkloniti nesreću, autentična vjera drži da sveti ili posvećeni predmeti te izgovaranje raznih molitava, posreduju Božju pomoć samo onda kad ih prati jaka vjera i pouzdanje u Božju svemoć i njegovu beskrajnu i svemoćnu ljubav.