Neki ljudi stvarno (ne) vjeruju u Boga
— s. Mirjam Bubnić, BSI – Glasnik
Nas dvije misionarke, sestre u habitu, smo u Rusiji prava rijetkost. Ljudi, kad nas vide, ne ostaju ravnodušni, znaju da smo posvećene Bogu. Jedni su sretni, u drugima se probude pitanja, a jednoj gospođi, koju smo nedavno susreli u liječničkoj čekaonici, naša pojava izazvala je pravi šok.
Još nismo našle ni svoju ambulantu ni uspjele saznati za kime smo u redu, već je ona glasno promrmljala: „Zašto ne obučete neku normalnu odjeću?!“
– Mi smo monahinje (rus. redovnice), i naša odjeća je ovakva.
– Toga prije ovdje nije bilo – nastavi ona u istom tonu – u sovjetska vremena toga nije bilo.
– Da, nije, pa zato su nas i pozvali, jer su ljudi željeli da ih netko pouči u vjeri.
– I što sad? I vi ste došle kod doktora!? Sigurno za glavu?!
– Ne, nego za kralježnicu – odgovorih mirno. Znam da mnogi imaju svakave predrasude u vezi redovnica, a čak i neki vjernici misle da se monahinje liječe isključivo molitvom. Gospođa je samouvjereno nastavila ironičnim tonom:
– Pa zašto se vi onda molite? To vam ionako ništa ne pomaže – vidite da ste bolesne.
U čekaonici je nastao tajac. Tu je sjedilo mnogo ljudi s križićem oko vrata. Oni su pravoslavni, ali vjernici. A to je pitanje, koje mnoge muči. Napeto su slušali naš razgovor.
– Mi smo bolesne, kao i svi ljudi. I Božji Sin je patio na križu, da nam bude bliz u svim teškoćama. Ja uopće ne mogu zamisliti, kako je teško patiti, ako On nije s nama.
Vjernici su odahnuli, no gospođin zaključak je bio: „Ja ne vjerujem u Boga. Toga svega jednostavno nema.“
– To samo znači da ga vi još do sada niste susreli, no On stvarno postoji. Kako bi moglo postojati cijeli ovaj prekrasan svijet, da nema Njega? Kako bi u nama moglo biti dobrote, da nema Njega, dobroga? On je i u vama, jer vas je stvorio.“
U čekaonici vidim odobrenje i olakšanje, no njezin ton postaje ogorčen:
– Tako i moj sin u Moskvi obilazi crkve! U Moskvi je, glavnom gradu, a on – kao da nema što raditi, pa hoda oko oltara!
– No vi ćete imati dobrog sina: neće biti ni pijanac, ni lopov, pošteno će raditi, i vas će poštivati. Neka samo hoda u crkvu – bit će vam dobar sin.
Tad je zašutjela, a oči su se smekšale, zamislila se… Ova žena nije loša, djeluje mi kao dobra praktična domaćica i radnica, govori iz dubine svoga uvjerenja, no stvarno još nije osobno susrela Boga.
Ja sam ovaj razgovor malo skratila, više se i sama ne sjećam svih detalja, ali sam se na kraju začudila, kako mi je Bog davao odgovore u toj gotovo javnoj raspravi pred brojnom publikom. To je sigurno plod vaših molitava, za koje zahvaljujemo i dalje se preporučamo.
Da, u Rusiji još uvijek ima mnogo ateista. Ali ima i obraćenja, Božja milost tako čudesno djeluje u ljudima. Isplati se tu raditi i moliti. Prošli mjesec imali smo krštenje 90-godišnjeg čovjeka.
A nedavno, kad sam srela jednu sestru crnkinju iz Nigerije, koja je došla na formaciju u Hrvatsku, sama sam se začudila. Ona me zapitala: „Je li to stvarno istina da postoje u Rusiji ljudi, koji tvrde da Bog ne postoji?! Kako je to moguće?!“ Jer u Nigeriji svi vjeruju, samo je pitanje u kakvog boga.
Zanimljivo: negdje svi vjeruju, negdje ih mnogo ne vjeruje, i svi se čude jedni drugima… A mi molimo i radimo na tome da svi ljudi upoznaju jedinoga i istinitoga Boga i Njegovu ljubav prema nama.