— Glasnik
Nikolinu Lovrić je prvo Đavao nagovarao da pobaci svoje dijete, a zatim i doktor. Ipak, Bog se po sv. Anti pokazao moćnijim i od jednog i od drugog.
Bližila se ponoć. Ispred župne crkve u Neumu skupilo se mnoštvo vjernika koji su čekali početak mise ponoćke. Gradom je odjekivao glasan zvuk crkvenih zvona. Bio je to onaj čaroban trenutak kada Badnjak prelazi u Božić, a svijet slavi rođendan malog djeteta, rođenog u štalici, koji će promijeniti sudbinu čovječanstva. Jedan mladi bračni par je te božićne noći 2017. godine jurio automobilom prema rodilištu u Dubrovniku. Tišinu u automobilu prekidalo je pištanje brojnih božićnih čestitki koje su stizale mobitelom. Nikolinu Lovrić su pola sata prije uhvatili trudovi. Ustala je iz kreveta, probudila supruga, odjenula se, poljubila trogodišnjeg sina u krevetu i uputila se prema rodilištu. Bračni put je na putu prema bolnici molio krunicu. „Cijelim putem prema bolnici se osjetilo Božje vodstvo. Znali smo da će sve biti u redu. Dolazi dječak koji nas je sve iznenadio…“, objašnjava. U bolnici su ih dočekale dvije babice s crvenim kapicama. Isprva su bile nervozne jer ih je njihov dolazak probudio, ali ubrzo su pretvorile u tople i nježne ženice, baš kakve je božićna noć i zaslužila. Babice su mladu ženu počele pripremati za porod, a njezinog supruga su poslale u kapelicu, gdje je bio od veće pomoći.
Rađa se novi život
Oko pola šest ujutro stigao je on: maleni Antun. Prekrasna beba je glasno odradila svoj prvi plač, a nakon toga ga je majka privila u svoje krilo. U tom trenutku nitko nije mogao niti pomisliti da se to nevino stvorenje, zahvaljujući Božjoj providnosti i svemoćnoj ruci, doslovno uspjelo izboriti za život. Dok su babice uživale u radno-blagdanskom raspoloženju, mlada majka je čvrsto držala svoje dijete, kao da svijetu želi poručiti: nitko mi ga više ne može uzeti. Bog je odlučio da se rodi, živ i zdrav! Vjeruje kako joj je Antun bio s razlogom darovan, a ona je na početku trudnoće samo bila nespremna na odgovornost koju joj je Gospodin povjerio.
„Prve sumnje na trudnoću pojavile su se iznenada. U početku sam osjećala proljetni umor i niski tlak. Onda mi je suprug savjetovao da odem izvaditi nalaze. Pretrage su pokazala da je sve, osim malo nižeg hemoglobina, bilo u najboljem redu“, prisjeća se. Sljedeći korak je bio odlazak u ljekarnu gdje je namjeravala kupiti B kompleks. Dok je magistri opisivala svoje simptome, žena se zagonetno smješkala, pa joj je, umjesto B kompleksa, kroz prozorčić gurnula test za trudnoću. „Ma neeee… nema šanse. Nije moguće da sam trudna“, pomislila je. Međutim, kroz glavu joj je istovremeno prošla misao kako bi ova žena mogla biti u pravu. „Ja sam ipak udana žena s trogodišnjim djetetom. Zaista ne bi bilo nikakvo čudo da sam ostala trudna…“. Na putu prema kući borila se s teškim mislima. Otišla je u kupaonicu i napravila test za trudnoću. Ružičasta linija na testu za trudnoću, koju zove linijom života, počela s nazirati nakon nekoliko sekundi. Nakon otprilike dvije-tri minute bilo je kristalno jasno: rađa se novi život! „Svi bi u ovom trenutku očekivali veselje, neopisivu radost i grljenje svih ukućana, ali ja sam osjećala razočaranje, sebičnost i oholost, odnosno sve one najgore samodopadne osobine“, svjedoči.
Đavolske napasti
Nikolina je sebe pokušala uvjeriti kako postoje dobri argumenti protiv ove bebe. Baš tada joj se pojavila prilika za posao, koji je dugo čekala, a beba će je primorati da još najmanje godinu dana boravi od kuće. „Užasavala me pomisao, koju nisam htjela s nikome podijeliti, pomisao da sam trudna… Mislim da sam ipak duboko u srcu ipak znala koliko je ta misao bila loša“, priznaje. Nikolina je kontaktirala ginekologa koji ju je u rekordnom roku naručio na pregled. „Onaj proljetni umor je, zanimljivo, vrlo brzo nestao, pa sam se u ambulanti pojavila lepršava kao ptičica. Čak sam opasno priželjkivala da možda ipak nisam trudna“, kaže. U ginekološkoj ambulanti, odnosno u WC-u, spoznala je kako je počela krvariti. Sve je upućivalo na to da se događa ono od čega na početku trudnoće strahuju sve trudnice: spontani pobačaj. „Do tada sam nesvjesno priželjkivala nestanaka djeteta iz moje utrobe, nisam ga željela, a u tom trenutku sam se gorko pokajala. O, Bože, što sam napravila… Ne dozvoli da izgubim ovo dijete“, prisjeća se.
Pred liječnikom se pojavila potpuno izgubljena i fizički onemoćala, pa ju je on, očito šokiran onim što vidi, odmah smjestio na stol i pregledao. Samo nekoliko minuta kasnije s uzdahom olakšanja je izgovorio: „Hvala Bogu. Izgleda da je sve u redu. Trudnoća se održala.“ Kasnije je još dodao kako je imala „ludu sreću“ jer se djetešce tijekom krvarenje nekim čudom ostalo neokrznuto. Propisao joj je još nekoliko pretraga, strogo mirovanje i hormone za održavanje trudnoće. „Sada kada promatram to razdoblje shvaćam kako je Bog dozvolio da lupim glavom o zid kako bih progledala“, tvrdi. Sljedećih nekoliko mjeseci je morala ležati u krevetu, pa je to vrijeme iskoristila kako bi se upoznala s malim čovjekom pod srcem. Naredni pregledi su potvrdili da se trudnoća uredno razvija, a ona ružna epizoda na početku trudnoće ostala je poput neke bolne uspomene, ili još bolje opomene.
Pobačaj ne dolazi u obzir
U 12. mjesecu trudnoće, kada se Nikolina već opustila vjerujući da je rizični period trudnoće prošao, liječnik joj je rekao kako beba ima povećani nuhalni nabor. „Njegove riječi su me sledile. Upitala sam ga što to znači, a on mi je odgovorio kako dijete ima kromosomski poremećaj te da će biti rođeno s posebnim potrebama“, kaže. Dok su joj se, kako kaže, teške misli sudarale u glavi, liječnik je nastavio pričati o spektru kromosomskih poremećaja te stupnjevima hendikepa i deformiteta koje prijete djetetu. Nikolina je pomislila na supruga koji u čekaonici, s druge strane vrata, zaneseno čeka lijepe vijesti o svom sinu ili kćerkici. Njezine misli je prekinulo šokantno pitanje: „Gospođo, vi ste sada u 12. tjednu trudnoće. Morate požuriti s odlukom. Želite li napraviti pobačaj dok još nije kasno?“ Bila je u šoku.
„Ne, doktore, pobačaj ne dolazi u obzir. Ovo dijete se mora roditi“, odgovorila je. Danas, gotovo dvije godine nakon ovog teškog događaja, uvjerena je kako ove riječi nisu bile njezine. „Sumnjam da bi takvu snagu imala osoba koja je samo par mjeseci prije htjela pobjeći iz trudne kože. Mislim da je tada govorio sam Duh Sveti“, objašnjava. Liječnik joj je naglasio da, ako promjeni mišljenje, ima samo nekoliko dana tijekom kojih mora obaviti pobačaj. „Ne znam kako sam napustila ordinaciju. Sjećam se kako sam progutala suze vidjevši supruga kako u čekaonici razgovara s rođakinjom u visokom stadiju trudnoće“, opisuje. Tek mu je kasnije, kada su ostali sami, ispričala što je doznala od liječnika. Suprug je reagirao tužno i nemoćno.
Čudo svetog Ante
Uslijedilo je razdoblje intenzivne molitve, brojnih krunica i Tridesetodnevnica svetom Josipu, ali i drugih pobožnosti svetom Josipu, svetom Anti i svetom Padru Piju. „S vremenom smo shvatili da, ako nam Gospodin daruje dijete s posebnim potrebama, onda će nam sigurno darovati i snagu da se s time i nosimo. A možda bude Njegova volja da se proslavi čudom ozdravljenja. Ako se na to odluči, onda ćemo cijeloga života zahvalno svjedočiti o svemu što je za nas učinio“, objašnjava.
Nikolina kaže kako su molitve učvrstile njezinu vjeru, ali je ponekad osjećala tugu i nije mogla zaustaviti suze. „Jedina misao koja bi me uvijek iznova rascijepila jest ona da djeca s kromosomskim poremećajima zbog niza zdravstvenih problema često umiru prije svojih roditelja. Srećom, zbog brojnih obaveza oko starijeg djeteta, ali i mojih bližnjih koji me nisu puštali da budem sama s crnim mislima, nisam imala mnogo vremena za crne misli“, objašnjava.
Na sljedećem pregledu, liječnik je dugo misteriozno šutio. Dok je ultrazvukom klizio po njezinom trbuhu nije podigao obrvu. Nakon nekoliko minuta je napokon progovorio: „U redu. To je to“. Iako je do sada bila naviknuta na njegove relativno šture informacije, mlada žena je ipak stidljivo upitala: „Doktore, a što je s nuhalnim naborom“. Muškarac je kratko odgovorio: „Nema ga. Nestao je… Prije smo ga svi vidjeli, i vi i ja, ali sada ga više nama…“. Mlada majka priznaje da u tom trenutku nije znala kako bi reagirala, bi li plakala ili se smijala. U prvi mah je htjela doktora zamoliti da je ponovno pregleda, jer nije mogla vjerovati u ono što čuje, ali se ipak zaustavila. Bog se odlučio na drugu opciju. U tom trenutku je htjela čvrsto zagrliti liječnika i kazati: „Bog je uslišio moju molitvu. Odlučio se proslaviti.“