— Mijo Nikić, SJ – Glasnik
Donosim deset poticaja koji nam govore što znači biti svet i kako tu svetost postići u svome životu.
Čovjek je stvoren na sliku Božju. Na njegov identitet spada sličnost Bogu. Već u prvom poglavlju Biblije čitamo ove riječi: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1, 27). Prema tome, što čovjek bude živio svetijim životom, on će tako potvrđivati svoju sličnost s Bogom i tako najbolje sebe ostvarivati po Božjem planu. A Božji je plan da čovjek postigne svetost na koju ga Bog poziva i za koju mu daje potrebne milosti. Bog je apsolutno savršen u svemu po svojoj naravi. Čovjek je pozvan da se približava tome Idealu. Konačni cilj čovjeka sastoji se u tome da uđe u puninu života. Bog sa svoje strane želi isto. On poziva čovjeka u vječni život u svome kraljevstvu. Čovjek u dubinama svoga srca čezne za vječnim životom za koji je stvoren i koji mu je po Kristu osiguran, ako ga u vjeri prihvati i ljubavlju potvrdi. Mi smo ljubljena djeca Božja, stvorena da budu zauvijek sa svojim Stvoriteljem. „Zemlja nema sve što nam treba, siti smo prolaznog“, lijepo nam poručuje jedna duhovna pjesma. Sv. Augustin koji je iskusio zemaljske i tjelesne užitke, na koncu je zaključio da ništa na ovome svijetu ne može zadovoljiti ljudsko srce koje hoće Boga. „Za sebe si nas, Bože, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“. Da bismo mogli doći Bogu, svome Ocu, trebamo već sada živjeti kao njegova djeca. Sveti Pavao nam poručuje: „Nasljedujte Boga, budući da ste ljubljena djeca, i živite u ljubavi kao što je i Krist vas ljubio i predao samoga sebe za nas“ (Ef 5, 1).
1. Biti u milosti Božjoj (ne biti u teškom grijehu)
Mi se spašavamo milošću Božjom. Zato je najvažnije ostati u milosti Božjoj. U njoj ostajemo kad nismo u teškom grijehu. U milosti Božjoj ostajemo kad živimo po Božjim zapovijedima. „Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi! A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objaviti mu samog sebe“ (Iv 14, 21). Jedina tragedija čovjeka jest teški grijeh, ne biti u miru i ljubavi s Bogom. Duša u grijehu je kao ptica u kavezu. Ptica je stvorena da leti, a ne da bude zatvorena. Duša je stvorena da bude slobodna, a ne zarobljena grijehom. Ako nas đavao prevari i grijeh zarobi, uvijek se možemo izvući iz đavolske mreže skrušenim pokajanjem u dobroj ispovijedi. Sve što nam Bog oprosti na ovome svijetu, bit će oprošteno i na nebesima. Milost Božju dobivamo po Kristovoj žrtvi. U Poslanici Efežanima Pavao veli da je nas Bog u Kristu „sebi izabrao prije postanka svijeta“, te da nas je „u ljubavi predodredio za posinstvo, za sebe“. Po molitvi i sakramentalnom životu, napose po svetoj Euharistiji, mi ostajemo u Kristu i u milosti Božjoj. Duh Sveti nas suobličuje Kristu razlijevajući ljubav Božju u naša srca.
2. Biti dobar čovjek – svakome željeti i činiti dobro
Kad se Isus rodio anđeli su pjevali: „Slava Bogu na visini, a na Zemlji mir ljudima dobre volje“. To je najvažnije: imati dobru volju, svima željeti i činiti dobro. To je abeceda duhovnosti i svetosti. Ne zagorčavati drugima život, nego im pomagati da lakše nose svoj križ, olakšati im muke, suosjećati s njima u njihovim patnjama. To znači biti dobar prema drugima. Ljubav se očituje u djelima, a ne u riječima.
3. Živjeti u istini – ne lagati svjesno i namjerno
„Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Iv 8, 32), kaže Isus. Đavao je lažac i otac laži. Dijete Božje govori istinu. Ne može se napredovati u svetosti ako se ne živi u istini. Istina često zaboli, ali to čini zato da nas izliječi. Ono što te boli, to te najčešće i liječi. Imaj hrabrosti govoriti istinu i živjeti u istini. Ona te oslobađa i dovodi te Bogu.
4. Biti u miru s Bogom i ljudima
Svojim učenicima je Isus rekao: „Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem“ (Iv 14,27). To On ponavlja i nama danas. To je mir Krista Pobjednika! To nije mir koji nam daje ovaj svijet. Kristov mir liječi ranjenu i uznemirenu dušu. Kristov mir posjeduje duša koja vjeruje, koja se kaje za svoje grijehe i koja iskreno i nesebično voli Boga i bližnjega. To je najbolji put napredovanja u svetosti. Dobro je često u sebi ponavljati riječi psalmiste: „Samo je u Bogu mir, dušo moja!“ (Ps 62, 2).
5. Živjeti u slobodi – ne biti ovisnik ni o čemu
Sveti Pavao nam dovikuje: „Vi ste, braćo, na slobodu pozvani. Samo neka ta sloboda ne bude pobuda tijelu, nego ljubavlju služite jedan drugomu“ (Gal 5, 13). Za tu slobodu nas je Krist oslobodio. On je svojom žrtvom raskidao sve lance koji su nas vezali i skinuo s nas terete koji su nas pritiskali. Grijeh opterećuje i sapinje dušu. Đavao svoje sljedbenike zarobljava. Krist nas oslobađa. Naša duša najviše uživa kad je slobodna i kad ljubi. Potrebna nam je ta Kristova sloboda da mognemo poput Njega ljubiti do kraja.
6. Živjeti po svojoj savjesti
Savjest je glas Božji u čovjeku. Po njemu nam Bog govori što je dobro, a što je zlo. U isto vrijeme taj glas nas potiče da činimo dobro, a izbjegavamo zlo. Taj glas je konkretan i jasan. On nam ne da mira jer nam želi dobro i ne dopušta da odemo u propast. Kad ga ne poslušamo, on nas progoni i uznemiruje kako bismo se odrekli grijeha i opet došli na pravi put. Na pitanje jednog engleskog novinara Majci Tereziji iz Calcutte, kako može biti siguran da će se spasiti i doći u raj, ona mu je odgovorila: „Samo slušaj glas svoje savjesti i ti ćeš doći u raj“.
7. Opraštati drugima i moliti za oprost
U Očenašu svaki put kad ga molimo, govorimo Bogu: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Bog će nas na Sudnjem danu držati za riječ. Oprostit će nam u onoj mjeri u kojoj smo i mi otpuštali i opraštali svojim dužnicima ovdje na zemlji. Blago onima koji znaju i hoće opraštati. Sve će im pred Bogom biti oprošteno. Srce koje u sebi nosi gorčinu i nespremnost da oprosti, razara prije svega, samo sebe. Emocija srdžbe i želja za osvetom može prijeći s emocionalne na tjelesnu razinu i uzrokovati mnoge psihosomatske bolesti. Tko sebi želi dobro, taj će opraštati drugima i čuvati svoje srce za mir, radost i ljubav. Zato: „Oprosti da oslobodiš u sebi sile ljubavi!“
8. Vjerovati u Boga i vjerovati Bogu
Bez vjere nemoguće je svidjeti se Bogu. Treba vjerovati u Boga da On postoji i treba vjerovati Bogu. Vjerovati u Boga i nije tako teško. Ljudski zdravi razum nas na to potiče. Čitava Priroda (makro i mikro svijet) govori o Bogu. Daleko je teže vjerovati Bogu. To znači vjerovati da je najbolje živjeti onako kako Bog od nas traži. Vjerovati znači gledati na svijet i sve što mi se događa u životu iz Božje perspektive. Gledati Božji očima. A to znači očima punim ljubavi, milosrđa i razumijevanja. Vjera je moć u nemoći. Vjerovati znači ući u Božji svijet gdje je sve moguće, jer Bogu ništa nije nemoguće. Elizabeta je pozdravila Mariju riječima: „Blažena ti što si povjerovala“. To vrijedi za sve one koji istinski povjeruju Bogu. Blago njima! Čeka ih velika nagrada na nebesima.
9. Predati se Božjoj Providnosti
Važan korak na putu svetosti je bezgranično povjerenje u Boga kao svoga dobrog Oca. Na to nas sam Isus poziva kad kaže: „Ne brinite se tjeskobno za svoj život… Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od njih?“ (Mt 6). Kako je lijepo znati i vjerovati da se Bog brine za me kao za svoje dijete. Netko je lijepo rekao da se Bog brine za tebe kao da si mu ti jedina briga na svijetu. Bog to može. Iako nas ljudi ima skoro 8 milijardi na ovome svijetu, Bog se za svakog pojedinca brine kao da je on jedini na svijetu. Vjerujmo riječima 94. psalma: „Kad se skupe tjeskobe u srcu mome, tvoje mi utjehe dušu vesele“ (Ps 94,20).
10. Ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao samoga sebe.
Konačno, zadnji, a zapravo najvažniji i najmoćniji način postizanja svetosti na koju nas Bog poziva, jest izvršavanje zapovijedi ljubavi: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim“ (Mt 22, 37). Ova je zapovijed prisutna i u
Starom zavjetu: „Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ (Pnz 6, 4-5). Sve zapovijedi Isus je sveo na ovu temeljnu zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Mi smo stvoreni na sliku Onoga koji je ljubav sama. Zato se i mi po autentičnoj ljubavi najviše približavamo Bogu i ostvarujemo smisao svoga života. Ljubav je tako važna da se sv. Augustin usudio reći: „Ljubi i čini što hoćeš!“ Naime, tko nesebično ljubi ne može činiti zlo. Da mognemo ostvariti zahtjev zapovijedi ljubavi moramo sami biti prožeti ljubavlju Božjom. Čovječje je srce tako ranjeno grijehom da nema u sebi takve ljubavi, ako mu je Bog ne udijeli. A Bog nam daje takvu ljubav. Sveti Pavao kaže: „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rim 5, 5). A Duh Sveti se daje čistom srcu i duši koja vjeruje.