KAKO JE MALENA SEIDAD MLATNULA POLICAJCA
— S. Ivančica – Glasnik
Znam ja svoju djecu, prije će ona nekog mlatnut nego dotaknuti. Gleda ona mene i ja joj ponovim: „Mlatni ga, smiješ.“ I evo, Seidad – bum! – mlatne policajca onako dječje.
Uvijek govorim da su sva naša djeca posebna. I jesu. Ovaj put ću vam malo pisati o svojoj, našoj Seidad. U sirotištu kod s. Doroteje je već nekoliko godina. Tata joj je preminuo, a mama se ponovno preudala, a u njezinoj novoj obitelji nisu prihvatili Seidad. Tako da ju je mama dovela u naše sirotište. Obećavala se vratiti po nju barem da joj sredi dokumente. Rodni list, osobnu. Ali ništa od toga. Kako malena raste, neće moći završiti osnovnu školu i upisati srednju bez dokumenata pa smo i to morale preuzeti mi sestre. Tako je malena boravila par dana kod mene u Porto-Novo kako bih joj sredile dokumente. Tako je naša Seidad uspjela pobliže upoznati i veliki Cotonou. Dok smo se vozili u autu duša joj je spavala, ali oči su joj bile otvorene. Sve je ona bez daha promatrala: i gužvu, i velike zgrade, i kako su ljudi drugačije obučeni, i žene u gradu nose hlače itd.
Stigli smo tako i do jednog ureda gdje je šef visoki i jaki policajac, u uniformi, naravno. Ušavši unutra, sjele smo u zadnji red iza dvadesetak ljudi. Policajac nas je skužio i odmah rekao: „Sestro, dođite k meni.“ Seidad se zalijepila za stolicu. Ovdje se ljudi, a pogotovo djeca, boje policajaca. Ne prati ih baš najljepši glas. A kako sam ja krenula prema njemu, nije ni ona imala izbora. I tako krene on nju ispitivati kako joj se zovu roditelji, kada je rođena itd., a iz moje Seidad ni slovo da bi izašlo. Oči ionako ima velike, a sada su još i veće bile od straha. Kažem ja njemu: „Ona se vas boji.“ Simpatičan je bio, ustao se, došao do nas i kleknuo pokraj moje malene da bi bio u njezinoj visini. I kaže on njoj da dotakne njegovu uniformu i njega, da osjeti da je i on samo čovjek i da se nema čega bojati. A moja Seidad ruke stavila ispod svoje stražnjice na kojoj je sjedila i ni makac. Nagovara on nju – ništa. Kažem joj: „Seidad ajd’ malo razmisli, imaš savršenu priliku mlatnuti policajca. Udari ga po ruci da vidiš šta je ispod uniforme.“ Znam ja svoju djecu, prije će ona nekog mlatnut nego dotaknuti. Gleda ona mene i ja joj ponovim: „Mlatni ga, smiješ.“ I evo, Seidad – bum! – mlatne policajca. Da se razumijemo, nije ga udarila sa svom snagom nego onako svojstveno djeci. Tih dvadesetak ljudi, koje smo jednostavno preskočili u čekaonici, su prasnuli od smijeha.
I onda su ona i policajac postali prijatelji pa mu je iz rukava istresla sve odgovore. A on joj je na kraju rekao da svaki dan mora zahvaljivati dragom Bogu što ju je smjestio kod sestara u sirotište. Da ona ne zna, a i bolje da ne zna što se dešava djeci bez roditelja, kao što je ona, a koja završe na ulici velikog grada i nema sestara uz njih. Tada mu se pojavila suza u oku. I meni su prošle kroz glavu neke noćne scene koje sam imala priliku doživjeti, malenih nadrogiranih dječaka kako zaustavljaju aute i prose. Bože moj, Bože moj što li će biti s njima i stotinama tisuća koji se nalaze po raznim zemljama svijeta nezaštićeni, sami, gladni, bolesni? Kada i umru, ili ih netko u nekom obračunu ubije, da li itko pusti barem jednu suzu za njih, izreče molitvu? Bože moj, oprosti nam što smo inertni, što gledamo samo svoje poslove i probleme. Seidad se nakon te njegove izjave privila uz mene tolikom čvrstoćom da ju nitko u tom trenutku ne bi mogao odvojiti. On joj je na to rekao da se drži sestara i da ih uvijek sluša.
Naravno da jedan ured nije bio dovoljan i da smo hodočastili više dana po raznim institucijama dok nismo konačno dobile njezin osobni broj s kojim možemo nastaviti proces dobivanja ostalih dokumenata. Svratile smo i do jedne trgovine gdje obično kupujemo razne tkanine, za naše haljine, školske uniforme itd. Tamo poznaju s. Doroteju i mene, to su Libanonci koji već godinama žive u Beninu i uvoze tkanine. Razgovarale smo s vlasnikom, t.j. cjenkale se za kupljeno platno, kada je jedan djelatnik dosta samilosno pogledao našu malenu, znade da je kod nas u sirotištu, i prošavši pored nje ju je podragao po glavici. Znamo tog čovjeka, nije imao zle namjere, a ona je u pola sekunde napravila zaokret i skočila između s. Doroteje i mene. Točno u sredinu, uhvatila me za ruku, a s. Doroteju za haljinu jer su joj ruke bile zauzete plaćanjem. Toliko mi je simpatična bila. Pita nju s. Doroteja: „Ne daš ti da te itko dotakne?“ Kaže malena: „Ne dam. Mene mogu samo sestre doticati.“ I nasmije se.
Kada je napokon stigla kući u sirotište, sve je prepričavala, a najviše kako je udarila policajca na što joj nitko nije vjerovao. Pa je i u školi sve prepričavala. Malene su to slušale danima pa je za par dana došla Pierrete do mene i pitala me koja to djeca sjede pored mene u crkvi za vrijeme sv. mise. Pierrete inače sve mora imati pod svojom kontrolom. Prvo se nisam snašla na to pitanje. „Koja djeca, koja crkva?“ pitam. Kaže ona: „Tri djevojčice i jedan dječak u vašoj župi.“ I ja krenula objašnjavati kao da sam na ispitivanju. Pa to su tri sestrice kojima je nedavno majka preminula i to dok je rađala četvrtu seku. Tata im radi kao sakristan, a one dođu do mene za vrijeme mise da nisu same. Teško im je bez mame, malene su, imaju 9, 7 i 4 godine. Provjerava Pierrete dalje da gdje one spavaju? Da li kod tate ili dođu k meni u Porto-Novo u kuću spavati? Mustra bečka, Seidad je prepričala sve što je vidjela kod mene i sad se naše male uzvrtile da li ima djece i u mojoj zajednici i s kim sam ja dok nisam s njima.
Prava dječja ljubomora, a našle su u Pierrete glasnogovornicu koja će to sve ispitati i provjeriti. Jer lakše im je da kada nisam s njima da nisam ni s nekom drugom djecom. Pitam ja Pierrete: „Pa jel’ bi bilo lijepo od sestara da kada ti je mama umrla da nisu došle po tebe i da te nisu primile kao svoju?“ Kima ona negativno glavicom. I pitam ju: „I što da ja radim kada tim malenima fali mama i kada plaču i tata ih ne može utješiti i kada me žele nešto pitati da li da ih otjeram od sebe? Što da radim?“ Razmišlja ona malo pa kaže: „Sestro, zagrlite ih čvrsto kako znate i mene i recite im da ih volite i pričajte s njima. Ako hoće neka dođu i one tu kod nas.“ Na to je ostatak ekipe koji je prisluškivao kroz prozor rekao neka i one dođu ako tata ne može sam s njima.
A Cinthija je pitala i tko je dječak (Pascal 5 god) koji sjedi isto pokraj mene u crkvi. Kažem ja njoj da on ima i mamu i tatu i da samo voli doći sjesti kraj mene za vrijeme sv. mise. „OK, to je u redu“, kažu one. Eto, dobila sam dozvole od svojih malenih da i druga djeca mogu biti pokraj mene. Zar nisu najbolje na svijetu? Preporučam ih u vaše molite, bliži se kraj školske godine, napetosti oko učenja rastu. Očekujemo i prve kiše (zadnja prava kiša je pala u 11. mjesecu) a s njima će doći i mnogobrojni komarci i malarije. I sve će to biti na leđima sestara i djece. Neka rastu u mudrosti i milosti Božjoj.