Malena Felicite i jezik ljubavi
— S. Ivančica – Glasnik
Bez puno riječi samo se obavije i osjetim njezino lupkanje srca. Blagi osmijeh joj izađe na ličeko i vidim da uživa u zagrljaju, pogledu i tako zalijepljena u potpunom miru ostane par minuta. Onda otrči svojim poslom. Kao trogodišnjakinji kroz četiri mjeseca preminuli su joj i mama i tata. Do nas je došla sa svojih sedam godina, promijenila je više rođaka, prijatelja obitelji dok se nije skrasila kod nas.
Ima jedna malena u našem sirotištu u Affameu. Zove se Felicite, sada ima desetak godina. Posebna mi je. Kao tiha je, mirna, povučena, ali samo ju probaj naljutiti ili joj se zamjeriti i one duplo veće od nje izriba bez problema. Kada dolazim u sirotište uvijek je negdje postrani, ne gura se previše s ostalima da me zagrli, ali tu je u blizini i kao da vreba, da kada gužva prođe da se sama privije uz mene. Bez puno riječi samo se obavije i osjetim njezino lupkanje srca. Blagi osmijeh joj izađe na ličeko i vidim da uživa u zagrljaju, pogledu i tako zalijepljena u potpunom miru ostane par minuta. Onda otrči svojim poslom. Kao trogodišnjakinji kroz četiri mjeseca preminuli su joj i mama i tata. Do nas je došla sa svojih sedam godina, promijenila je više rođaka, prijatelja obitelji dok se nije skrasila kod nas. Njezina starija sestra je također s nama.
Nedavno smo imali volontere i jednom volonteru dok je bio kod nas preminuo je otac u Hrvatskoj. Bio je teško bolestan. Pokoj mu duši. Tu večer u kapelici molile su sestre za tatu našeg volontera. Djevojčice su saznale da mu je tata umro i da molimo za njega. Najednom svi dječji glasovi postali su ozbiljniji, glasniji, kao da su parale nebo svojom molitvom krunice. Nakon izlaska iz kapelice sve su mu potrčale u zagrljaj, da ga utješe, da mu nešto kažu. Bilo ih je dirljivo gledati. Znaju one najbolje kako je to izgubiti roditelja, zato i jesu tu kod nas. Felicite nije potrčala u zagrljaj, ona se čvrsto uhvatila moje haljine i gnječila ju, gužvala u svojim malenim ručicama, ne želeći me pustiti. Usudila bi se reći grčevito me držala u tim trenucima, njezino lice je najednom ostarjelo, pogled joj se promijenio. Sjetila se svojih roditelja i bila je potresena. Njezine rane su se ponovno otvorile. To se njoj ponekad znade dogoditi, sjeti se svojih pokojnih roditelja, suze joj krenu niz lice, tada ne može po noći spavati, traži zaštitu, blizinu. Nikakve tada riječi ne pomažu, oni su u nebu i sl. paze na tebe odozgo, sve je to prazno, to su njezini roditelji, ona je malena i hoće ih imati kraj sebe i kraj priče. Fale joj, i boli ju i to je sasvim normalno.
Teško mi bude vidjeti je u tim trenucima. Tada se privije uz mene i srčeko joj lupa nekim drugim ritmom i plače. Onda ju znadem pitati, dobro hoćemo li plakati zauvijek? Obično me pogleda i kaže da nećemo. Pitam ju da li znade koliko ja nju volim? Kaže ona badoma! Nasmije se i zagrli me još jače. Inače sa djecom sam izmislila jedan naš izraz, koji razumijemo samo mi. Boraveći na sjeveru prošle godine gdje se govori bariba jezikom često sam u Crkvi čula riječ badoma, pitala sam djecu što to znači, kažu oni zauvijek ili na vijeke vjekova. U igri riječi koja je uslijedila dodali smo ispred Je t’aime. I spajanjem dva jezika dobili izraz: Volim te zauvijek! Jako vole taj izraz, nema dana kada smo zajedno, a da mi ga ne izgovore, bilo da nešto radimo u vrtu, bilo da naiđem pokraj njih netko viče badoma ili mi dođe samo prišapnuti. Znamo što to znači dok se ostali odrasli samo pogledavaju i ništa im jasno nije. Tada si Felicite sama sebi ponovi da ju volim zauvijek kao i druge sestre i redovito suze nestanu sa lica.
Kasnije tu večer dođe ponovno Felicite do mene i držeći se za moju haljinu kaže idemo Viktoru da mu nešto kažem, a da mu vi prevedete, jako je važno. I tako je malena desetogodišnjakinja stala pred odraslog muškarca i rekla mu da je uredu malo plakati, ali da može slobodno prestati jer se njemu ništa neće dogoditi. Iako mu je umro tata, on je sada tu sa sestrama i ništa mu se loše neće dogoditi, može prestati plakati jer je na sigurnom. Sestre su uz njega. Više puta mu je ponovila istu stvar i natjerala me da više puta prevedem isto. Kažem ja njoj, pa već sam mu to rekla. Recite mu to ponovno, mora to znati. To je jako važno. On je na sigurnom, ništa mu se loše neće dogoditi dok je sa sestrama. Nema razloga da plače. Osim što je rekla veliku istinu da ponekad ne plačemo za pokojnikom zbog njega samog nego zbog nas samih, i naših strahova zbog neminovne promjene koja će se dogoditi u našem životu, njezine riječi su me pogodile u sridu. Dragi moji da vam budem iskrena, ja sam tada hvatala zrak da ne zaplačem. Koje povjerenje i uporište ta malena dušica ima u nama sestrama. U gužvovitoj, borbenoj svakodnevici, trči simo, trči tamo, školuj ih, obrazuj, uči ih ovome, onome, nabavljaj sredstva da imaš s čime platiti školu, knjige, hranu, lijekove, zaboravih na kratko koliko im značimo. Ta naša prisutnost. Koje uporište u sestrama nalaze i to u onim najtežim momentima. Bez obzira koliko se znamo ljutiti međusobno, raspravljati, tjerati ih da uče i slično. Kada zagusti one znaju da smo tu i da im se ništa loše ne može dogoditi dok su sa sestrama.
Preporučam naše malene i sestre u odgoju u vaše molitve, počela je nova školska godina kreću nove obveze, nove bitke. Da budemo svi skupa po Božjemu.