— Stjepan Lice, Glasnik
U njegovu služenju potrebitima, oni za njega nisu bili tek put do Isusa, posredništvo preko kojega se dolazi do Boga. Nije ih gledao svisoka niti je smatrao da ima netko vrjedniji od njih. Pater Antun u siromasima nije tražio Isusa, nego ga je susretao.
Na blagdan Uzašašća, 30. svibnja 2019., ispratili smo p. Antuna Cveka na zagrebačkom groblju Mirogoj. Biskup Ivan Šaško, predvodeći sprovodne obrede, njegov je život – uključujući i svjedočanstvo i poruku njegovog života – sažeo u riječi:
„Dok u molitvenome spomenu stavljamo pred Gospodina i pred sebe trenutke zemaljskoga života pokojnoga subrata, vidimo kako su stranice Evanđelja čitke u njegovu pogledu, riječima, koracima, kako je Radosna vijest jasna u njegovim djelima. Toliko nam je puta u svojoj jednostavnosti pokazao vrijednost otajstva čovjeka.
U njegovu služenju potrebitima, oni za njega nisu bili tek put do Isusa, posredništvo preko kojega se dolazi do Boga. Nije ih gledao svisoka niti je smatrao da ima netko vrjedniji od njih. Pater Antun u siromasima nije tražio Isusa, nego ga je susretao.
To je smjerokaz koji i svakoga od nas, u pozivu u koji nas je Gospodin pozvao, u službama koje su nam povjerene, trajno vraća na Evanđelje. Hvala pateru Tončeku, što nam je pokazao istinitost Isusovih riječi da ćemo s Božjim Duhom činiti njegova djela.“
P. Niko Bilić je u sprovodnom obredu namjesto psalma dojmljivo otpjevao i na svojoj gitari odsvirao pjesmu francuskog svećenika Aiméa Duvala „Mrtvi siromah“, u prepjevu Žeteoca, pjesmu koja se osobito pjevala potkraj šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća:
Na tvoj dom Bog je svu noć kucao,
o brate, brate, brate moj – a ti si spavao.
Njegov puk tebe je dozivao,
o čuj, o čuj, o čuj, o čuj – a ti si snivao.
Dva tri novčića bijednik želio,
o brate, brate, brate moj – ti sve si rasuo.
Sve do zore je patnik jecao,
o prijatelju čuj me moj – a ti se smijao.
Mržnja zgrčila šaku brata tvog,
o prijatelju čuj me moj – ti ništa iz kuta svog.
Uzalud čekaš na svjetla nova,
uzalud sreću iz svojih snova…
Još je očajni dopirao zov,
o brate, brate brate moj.
Bližnji tvoj već je kucat prestao,
jer ti si prespavao…
Ali kad sutra otvoriš vrata
naći ćeš mrtva na pragu brata – svoga brata!“
Dok sam slušao p. Niku Bilića, prisjetio sam se kako smo onih godina tu pjesmu rado i često pjevali na našim misama mladih u bazilici Srca Isusova i u kapelici uz nju (u kapelici koje više nema, u prostoru podno današnjeg župnog ureda). Pjevali smo je kao svojevrsni ispit savjesti uoči pokajničkog čina.
Bilo je neobično čuti tu pjesmu na sprovodu p. Antuna Cveka. Razložno je zaključiti da je on jedan od posljednjih kojemu bi ju na ispraćaju bilo prikladno pjevati. No njemu je ona bila osobito draga. On je nije doživljavao u znakovitom ili prenesenom smislu, nego kao životni poziv kojemu se bez odgode odazivao. I dok smo mi pjevali, on je – pamtim ga – nimalo ne svraćajući pozornost na sebe, odlazio u potragu za ljudima koje su gotovo svi odustali tražiti. Pritom nije bio izbirljiv. Trudio se da ni kraj koga ne prođe a da ga ne primijeti. U krugovima što se šire, on je tražio potrebite. Nalazio ih je već u suterenima i podrumima susjednih zgrada, u prenamijenjenim drvarnicama u dvorištima susjednih ulica. Središte grada je u ono vrijeme obilovalo takvim ljudima. A ni danas ne oskudijeva…
U tom času, dok smo stajali pred mrtvačnicom na Mirogoju, ta je pjesma imala i značenje njegove oporuke. Ako ste dobro razumjeli moj život, ako ste shvatili što sam činio – i zbog čega sam činio, razumjet ćete i što ova pjesma traži od vas. Što je tražila od mene. A p. Antun Cvek ozbiljno je shvaćao i živio evanđelje, s osobitom osjetljivošću za one stranice Matejeva evanđelja na kojima su zapisane Isusove riječi o našem odnosu prema gladnima i žednima, prema bolesnima i napuštenima, zaboravljenima…
Pamtim p. Antuna Cveka iz onoga vremena, pomalo iz daljega. Djelovao je poput čovjeka kojemu toliko toga nije važno. A oko onoga što mu je bilo važno, nije nimalo dvojio. Uvijek je išao sigurnim, čvrstim korakom: znao je kamo ide. Išao je pomalo pognut, uvijek postrance, ne osvrćući se, najčešće ozbiljan, pomalo sjetnoga osmijeha, s pohabanom torbom u rukama, u kojoj je bilo nešto alata, potrepština za osnovne popravke, nešto hrane. Nije ostavljao dojam da radi nešto osobito, nego nešto što se podrazumijeva. Ali to nije radio usput, nego zdušno.
Kada bi ga tko zaustavio, pozorno bi ga saslušao i – ako bi iskazao kakvu potrebu – spremno bi joj se odazvao. Nije bio čovjek koji se htio na bilo koji način istaknuti, nego čovjek koji je volio poslužiti.
Rođen je 10. veljače 1934. u zagrebačkom Bizeku. Nakon osnovne škole, završio je Školu učenika u privredi te postao autolimar. Zaposlio se u Zagrebačkom električnom tramvaju. Uz rad je završio i srednju ekonomsku školu. U jednom trenutku snažno je doživio Isusovu prisutnost, što ga je potaknulo da smisao svog života potraži – i nađe – u temeljitom odzivu Isusu, u evanđeoskoj službi, u redovničkom i svećeničkom životu. U Družbu Isusovu primio ga je 7. rujna 1967. tadašnji provincijal p. Ivan Fuček. U to se vrijeme krajnje rijetko događalo da se u postupak svećeničke i redovničke formacije prima netko tko nije neposredno ili nedugo prije toga završio srednjoškolsko obrazovanje i to, u pravilu, u crkvenoj srednjoškolskoj ustanovi. Očito je p. Antun Cvek svojom osobnošću i svojim pristupom dao dobar razlog za to, a tadašnji ga provincijal prepoznao. Za svećenika ga je 1974. godine zaredio nadbiskup Franjo Kuharić.
Već pri početku studija počeo se baviti karitativnim radom, te posjećivao stare, bolesne i napuštene, isprva sam, potom i sa svojom subraćom. Nakon svećeničkog ređenja, kao kapelan u tada novoosnovanoj Župi Srca Isusova u Zagrebu, u župni Caritas uključio je i župljane. Sa svojim suradnicima 1990. godine osnovao je Katoličku udrugu „Kap dobrote“ za pomoć potrebitima, a 2002. godine Zakladu „Biskup Josip Lang“.
Najveći dio redovničkog života proživio je u isusovačkoj zajednici u Palmotićevoj ulici, a posljednje godine života u isusovačkoj zajednici na Fratrovcu. Tih ga je godina često bilo moguće vidjeti kako, bez obzira na vremenske prilike, strpljivo korača od autobusne stanice do Fratrovca ili u suprotnom smjeru. I tako sve do potkraj svojih dana. P. Antun Cvek umro je 28. svibnja 2019. u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Zagrebu.
Objavio je knjige „Socijalni križni put“, „Iz dnevnika otpisanih“, „Živim, a ne postojim“ i „Sjeti me se“.
Svaki svoj dan započinjao je, živio i završavao u molitvi. Sveta misa bila je os njegova života. Osobito mu je draga bila pobožnost križnog puta.
Povodom smrti p. Antuna Cveka na jednoj je web stranici objavljen ulomak iz njegove knjige „Iz dnevnika otpisanih“. Ispod ulomka greškom je navedeno da je preuzet iz knjige „Iz dnevnika opisanih“. U toj je greški sadržana jedna sretna poruka. P. Antun Cvek svojom je zauzetošću one koji su se osjećali otpisani, isključeni iz popisa ljudi dostojnih poštovanja, darivao iskustvom dostojanstva djece Božje, opisao ih vrijednima blizine i razumijevanja. Na njihova je vrata malo tko pokucao osim njega. Malo tko je imao volje ući u njihovu neimaštinu i nered. Malo tko je imao sućuti i strpljenja s njihovom nemoći. Po njemu je ovaj prečesto grubi i nemaran svijet postajao ljudskiji i brižniji.
Kada je papa Ivan XXIII., dan poslije Božića 1958., posjetio zatvorenike u rimskom zatvoru ‘Regina Coeli’, pozdravio ih je riječima: ‘Vi niste mogli doći k meni, zato evo mene k vama.’’ A kada je od njih odlazio rekao im je: ‘Vidjeli ste me, gledali smo se u oči, i naša su se srca približila. Možete biti sigurni: naš će susret i u meni imati posljedica.’
Isto je, na svoj način, svjedočio i p. Antun Cvek. On je Boga i Crkvu dovodio onamo gdje su najpotrebniji – ondje gdje su ljudi napušteni. K otpisanima. Bezimenima. Dovodio ih je onamo i ondje ih nalazio.
P. Antuna Cveka neki su nazivali „Dobrim duhom Zagreba“. Ono zbog čega su ga tako nazivali, s jedne se strane čini jednostavnim: biti pozoran, susretljiv i pažljiv čovjek, spreman pomoći u osnovnim potrebama, saslušati, pružiti duhovnu okrepu. No s druge strane, to je itekako zahtjevno. Jer nije moguće takav čovjek biti samo prigodno.
Postavlja se pitanje tko će danas, tko će sutra biti „Dobri duh Zagreba“? Nesporno je da Zagreb, da svaki grad, svaka ulica, svaka crkva… ima potrebe za takvim čovjekom. Za takvim ljudima. P. Antun Cvek uputio je poziv sa svog sprovoda. Tko će se odazvati? Ima li takvih među nama?
Kraljevstvo ljubavi
Ponekad usnim neobičan san:
U posljednji dan Isus iziđe pred sve narode koji su se okupili pred njim. Jedne pozove sebi zdesna, a druge slijeva.
Onima koje je pozvao sebi slijeva, reče:
– O, braćo moja, tvrda srca! Kad god ne nahraniste ili ne napojiste nekoga od najmanjih, kad god ga ne primiste ili ne zaogrnuste, kad god ga bolesna ne pohodiste ili utamničenome mu ne dođoste, sve to meni ne učiniste. Kako ćete onda razumjeti Kraljevstvo ljubavi koje sam pripravljao za vas od postanka svijeta? Pođite onamo kamo se vaše srce odlučilo.
I anđeli ih Gospodnji, na njegov znak, povedoše neznano nekamo. I oni su ih slijedili skršena srca. A pogled Gospodnji pratio ih je pun boli.
Potom onima koje je pozvao sebi zdesna reče:
– O, braćo moja, srca čovječna! Kad god nahraniste ili napojiste nekoga od najmanjih, kad god ga primiste ili zaogrnuste, kad god ga bolesna pohodiste ili utamničenome mu dođoste, sve to meni učiniste. Primite u baštinu Kraljevstvo ljubavi koje sam pripravljao za vas od postanka svijeta.
I anđeli ih Gospodnji, na njegov znak, povedoše u prostore blaženstva. I oni su ih slijedili srca puna ushita.
Tek jedan čovjek, uzdrhtao i pomalo neodlučan, zastane pred Gospodinom.
– Ne zamjeri mi, Gospodine – reče. – ali upravo sam pomislio: što ako je negdje na zemlji ostao još tkogod zaboravljen, netko tko samuje gladan i žedan, u studeni i bolesti. Dopusti mi da još jednom prođem zemljom, kako bih se o tome osvjedočio, pa da, ako nađem koga u potrebi, učinim što je do mene.
– Nije potrebno – blago ga odvratiše anđeli. – Ta sve smo ljude koji su ikada živjeli na zemlji okupili ovdje. Nikoga pritom nismo previdjeli.
– Ima podruma i zabačenih ulica u predgrađima za koje, možda, ne znate… – reče čovjek, kao da se ispričava, ali sa čvrstinom u glasu.
– Ne brini. Sve smo dobro provjerili – ustrajaše anđeli.
Čovjek pogleda Gospodina i u njegovu pogledu vidje da se može pouzdati u anđeoske riječi.
– Dobro – reče s olakšanjem i zahvalnošću. – Dopusti mi onda, Gospodine, da pođem za onima koje su tvoji anđeli poveli neznano nekamo. Nešto mi u srcu govori da će oni ondje biti i gladni i žedni, i tuđinci i goli, i bolesni i zatočeni. Dopusti mi da budem s njima.
– To nije moguće – blago ga odvratiše anđeli. – Gospodin je rasporedio svakoga onamo kamo pripada. Njegov sud čovjeku nije moguće izmijeniti.
Na to Gospodin ustane sa svoga prijestolja, siđe k čovjeku, zagrli ga i reče:
– Brate, Kraljevstvo ljubavi je u tebi. Pođimo, stoga, zajedno kamo te srce upućuje.
(iz predgovora knjizi p. Antuna Cveka: Iz dnevnika otpisanih,
FTI, Zagreb, 2002.)