— Petar Nodilo, SJ
„Homeboy Industries“ najpoznatija je i najuspješnija institucija na svijetu u rehabilitaciji najokorjelijih kriminalaca. Osnovao ju je isusovac Greg Boyle u centru Los Angelesa. U sklopu svoje zadnje formacije radio sam mjesec dana s tim ljudima i živio s p. Gregom Boyleom…
Utorak popodne i ljetne vrućine. Sjedim u središtu Los Angelesa u žamoru Homeboy Caffea s Eddiejem i Franciskom. Tema razgovora bande su Los Angelesa, droga, kriminal, dugotrajne zatvorske kazne, ubojstva, izgubljeni prijatelji, majčine suze za ubijenom djecom…
Eddie se prisjeća svog djetinjstva i prvog ubojstva kojem je svjedočio, a koje mu se kao djetetu urezalo u pamćenje i nekako odredilo njegov život. „Igrali smo se na ulici“, kaže, „kad su neki mladići istrčali iz automobila, kojim su se čas prije jureći dovezli, i okružili nekog momka te ga počeli tući šipkama, drvenim palicama i lancima, a onda, kad je pao na pod, i nogama – nemilosrdno i ustrajno i nakon što je bilo jasno da je već odavno mrtav. Ostavili su ga mrtva i unakažena na tlu. Osjećao sam u svom dječjem srcu da ga iz nekog razloga moram vidjeti. Svi su se već davno razbježali, a ja sam se, nošen nekim čudnim porivom, približio mrtvom tijelu. Ležao je na leđima s nogama ispruženima na cestu, a tijelom na travnjaku. Crvena krv slijevala se po zelenoj travi i miješala sa zemljom. Svuda oko njegova iznakaženog tijela rasli su bijeli cvjetići.“
Nevinost i ljepota poljskog cvijeća zalivena krvlju i mrtvo tijelo nakon brutalnog ubojstva ostat će Eddieju slika koja će na neki način usmjeriti cijeli njegov život. Eddie se nikada nije pridružio ni jednoj bandi, ali mnogi njegovi prijatelji jesu. Pokazuje mi fotografiju svojih prijatelja iz djetinjstva snimljenu 1992. pa onda drugu fotografiju snimljenu 2017. s istim ljudima, ali sada su na fotografiji ostala samo dvojica – on i Eric. Ostali su u međuvremenu ubijeni. Bili su članovi bandi.
Dolores Mission i bande LA-a
Mjesec dana rada u „Homeboy Industries“ glavni je dio moje isusovačke zadnje formacije. Čim sam stigao u Los Angeles, rekli su mi da ne izlazim van nakon što padne mrak i upozorili me na najopasnije četvrti koje treba izbjegavati. Oni zaduženi da ti to objasne potrude se da savjete jako ozbiljno shvatiš jer inače možeš vrlo lako zbog nonšalantnosti platiti životom. Nakon svega, postalo mi je jasno kako mi Hrvati bogomdanu sigurnost koju imamo u domovini uzimamo zdravo za gotovo.
No, kako je uopće nastala ova svjetski poznata institucija i tko je pater Greg? U ljeto 1986. godine pater Greg postao je župnik u Dolores Mission crkvi, najsiromašnijoj crkvi u biskupiji Los Angelesa. Crkva je smještena između dviju četvrti – Pico Gardens i Aliso Village, deset minuta vožnje od središta Los Angelesa. „U to je vrijeme u okolici bilo osam aktivnih bandi – sedam južnoameričkih i jedna crnačka. Pico – Aliso tada su bili poznati kao područje s najvećom koncentracijom bandi i s njima povezanog nasilja“, kaže pater Greg. Sadašnji župnik u Dolores Mission Ted Gabrielli kaže da je devedesetih, kad je tamo prvi put bio župnik, bilo opasno i usred bijela dana izaći na ulicu zbog česte pucnjave.
„Jednom sam tako nakon krštenja izašao van pred crkvu“, kaže pater Ted, „i započela je gadna pucnjava i metci su frcali oko nas. Bacio sam se prema nekom djetetu koje se zateklo pred crkvom da ga zaklonim i u tom mom skoku metak mi je okrznuo stražnji dio vrata i otkinuo repić u koji mi je tada bila vezana kosa. Od tada više ne nosim repić“, kaže smijući se. „Otrčao sam tada prema mjestu odakle je dopirala pucnjava i tamo zatekao grupu pijanih i drogiranih mladića. Šef bande se napio i dao svom osmogodišnjem bratu da puca iz kalašnjikova. Kako je osmogodišnjak bio premalen za takvu pušku, kad je počeo pucati, puška ga je zanosila na sve strane i metci su frcali po cijelom naselju, a momci su se doslovno valjali po podu od smijeha. Uhvatio me takav bijes da sam malome, dok je još pucao, istrgnuo pušku i počeo tako bijesno vikati na njih da su svi pobjegli.“ Začudio se kasnije vlastitoj hrabrosti. „Svećenik je ipak još uvijek autoritet“, kaže mi zadovoljno.
Razlog tolikih pucnjava jest to što svaka banda drži svojih nekoliko ulica na kojima su gospodari i brane svoj teritorij na kojem prodaju drogu. Sukobi su svakodnevni. Kao što su se nekad kod nas djeca na selima gađala kamenjem, u Los Angelesu se puca iz pištolja i pušaka kao na ratištu. Mete su gotovo isključivo pripadnici neprijateljskih bandi, ali ima i drugih žrtava od zalutalih metaka.
Pater Greg Boyle kaže da mu je odmah postalo jasno da se u župi ništa neće promijeniti ako se ne suoči s problemom uličnih bandi. Shvatio je da nije dovoljno samo pokapati ubijene. Kako su veliki broj članova bandi bili srednjoškolci koje je škola zbog kriminalnog ponašanja izbacila, on je odlučio da bi najbolje bilo napraviti neku alternativnu školu za njih da se maknu s ulice. Tako je prvo nastala škola Dolores Mission Alternativ, a pater je uključio i župljane u svoj projekt. „Nakon što su ‘loši momci’ bili uključeni u zajednicu među ‘dobre’, pojavio se novi osjećaj crkvenosti“, kaže. Sve više župljana htjelo je biti od pomoći, osobito žena, majki.
Ubrzo su se mnogi članovi bandi počeli okupljati oko crkve. „Shvatio sam da, dok su god oko crkve, neće praviti apokaliptični nered u naselju.“ No nisu svi bili oduševljeni župnikovim novim pastoralom pa je morao sazvati veliki župni sastanak na kojem su se pojavili svi koji su nešto značili u župi. „Sastanak je bio buran, a stvar se prelomila kad su dvije vrijedne i duhovne žene koje su bile duša župe – Teresa Navarro i Paula Hernandez – glasno rekle da treba pomoći članovima bandi jer bi i Isus to učinio. Začuo se spontani pljesak u crkvi i otada više nije bilo nazad“, kaže p. Greg.
Poslovi za budućnost
Pričali su mi neki bivši članovi bandi iz tog vremena da je p. Greg tada pokazivao nevjerojatnu hrabrost. Ulazio bi u središte pucnjave ne obazirući se na metke koji su frcali uokolo i pokušavao bi zaustaviti neprijateljstva. Vozio bi se na svom biciklu po četvrti i nastojao biti tamo gdje se vode bitke. Ubrzo je tom svojom hrabrošću među članovima raznih bandi stekao ogroman autoritet.
„Nastojao sam zaustaviti pucnjavu i tjerao sam vođe bandi da potpisuju primirja i osobito da ne pucaju po kućama. Ali sam postupno uvidio da takvo potpisivanje primirja dugoročno ne vodi dobru jer sam svojim autoritetom davao važnost vođama bandi i bandama i tako pomagao da se bande održe na životu. Stoga sam prestao s tom praksom“, kaže.
Ubrzo je postalo jasno da je pronalaženje posla najbolji način pomoći tim ljudima. Stoga je osnovao tvrtku „Poslovi za budućnost“ i molio na sve strane novčanu pomoć i razne tvrtke da zapošljavaju momke iz bandi. To, naravno, nije išlo nimalo lako. Vrlo su brzo uvidjeli da trebaju sami osnivati neke tvrtke pa je tako nakon jedne velike donacije otvorena velika pekarnica koja se pokazala vrlo uspješnom, i poslovno i u rehabilitaciji bivših članova neprijeteljskih bandi.
„Započinjali smo i mnoge druge projekte. Neki bi uspjeli, a neki ne. Učili smo se u hodu. Tako smo započeli tvrtku ‘Homeboy vodoinstalateri’ koja je brzo propala. Nevjerojatno je da nam nije palo na pamet da ljudi baš i neće biti oduševljeni da im u kuće ulaze bivši članovi najgorih bandi i popravljaju vodoinstalacije“, kaže p. Greg smijući se. No, pekarnica se odmah proslavila. Od prvog dana novinari su tamo gotovo svakodnevno dolazili i pisali priče o smrtnim neprijateljima koji sada rade rame uz rame.
„Počeo sam se pitati zašto država naprosto ne ulaže u te mladiće stvarajući za njih poslove i školujući ih umjesto da problem nastoji riješiti otvarajući sve veći broj zatvora koji koštaju milijarde, a gotovo nikoga ne uspijevaju rehabilitirati“, pita se p. Greg. Iako to političarima nije bilo jasno, pater Greg uviđao je da je to pravi put ako se nešto hoće napraviti te je dao sve od sebe da zainteresira što veći broj imućnih ljudi da pomognu s projektima zapošljavanja. Danas kroz „Homeboy Industries“ godišnje prolaze stotine bivših robijaša, tamo pronalaze nadu i posao. Projekt je proglašen najuspješnijim projektom takvog tipa u povijesti SAD-a jer više od 80 % onih koji kroz njega prođu iz temelja promijene svoj život. Danas tako u SAD-u ima tridesetak sličnih institucija nadahnutih radom p. Grega Boylea i „Homeboya“.
Isusova bezuvjetna ljubav
„Cijeli ovaj projekt, kao i moj život, ne bi imali smisla i ne bi bili mogući bez Boga. Krstio sam u tridesetak godina na tisuće članova bandi i njihove djece. Često me neki od njih susretnu negdje na ulicama Los Angelesa i kažu: ‘Hej, sjećaš se, ti si me krstio!’“ kaže p. Greg.
I zaista, takvo je i moje iskustvo. Upoznao sam u „Homeboyu“ mnoge bivše članove bandi koji su proveli po zatvorima i dvadesetak godina i radili strašne stvari, a koji su doživjeli tako radikalne životne promjene da je teško povjerovati kako su nekada bili vođe tako okrutnih bandi. I svi takvi redovito su bili oni koji su mi posvjedočili da su istinski susreli Boga. (S nekima sam od njih i razgovorao pa ćete ih moći upoznati u sljedećim brojevima Glasnika.)
Pater Greg se, kako sam kaže, od Isusa uči bezuvjetnoj ljubavi i nastoji sav svoj projekt prožeti takvom ljubavlju. To je ujedno i ono što psiholozi nazivaju prvotnom povezanošću između djeteta i roditelja koja stvori u djetetu osjećaj da je voljeno i otkud se onda rađa nada i povjerenje u sebe i svijet. Kako golema većina članova bandi dolazi iz potpuno razorenih obitelji s puno alkohola, maltretiranja, zapostavljenosti i svakakvih strahota, uvijek im nedostaje upravo taj osjećaj da su voljeni. I to je ono što pronalaze u „Homeboy Industries“. S kime god pričam, uvijek ističe tu bezuvjetnu ljubav koju tu dobivaju.
„Bande su oaze uvjetne ljubavi“, objašnjava p. Greg, „ako napraviš i samo jedan krivi potez, ispadaš iz igre. Neiskazivanje poštovanja pamti se, a napravljene krive procjene zauvijek će ti visjeti nad glavom. Ako ne napraviš točno ono što se od tebe traži i tako ispuniš svoju dužnost, odmah gubiš svoj status i bacaju te van iz bande. „Homeboy Industries“ suprotnost je tome. To je mjesto na kojem ti Bog uvijek daje drugu šansu, Bog koji nas voli bez mjere, Bog koji želi uključiti one koji su isključeni.“
U glavnoj zgradi „Homeboy Industries“, na križanju Alameda i Bruno ulice, na raspolaganju je besplatno uklanjanje tetovaža koje laserima obavljaju liječnici volonteri. Skidanje tetovaža pokazalo se vrlo važnim za ponovno uključivanje u društvo. Proces je dugotrajan i vrlo bolan. Nadalje, od jutra se u brojnim učionicama održavaju radionice: kako odgajati dijete, kako sačuvati brak, kako kontrolirati vlastiti bijes, kako se ostaviti alkohola i brojne druge. Na raspolaganju su i psiholozi i psihijatri, i to najbolji u državi jer zbog popularnosti samog mjesta i zbog samih klijenata, koji su izazov za svakog psihijatra, mnogi su koji rado tamo volontiraju. Zgrada se nalazi dvije ulice od velikog federalnog zatvora i redovito je prva postaja onoga koji izlazi iz zatvora. U „Homeboyu“ se uvijek prvo susretnu s p. Gregom u njegovu ostakljenom uredu koji gleda na glavna vrata. Pred vratima ureda stoje nekadašnji opasni momci kojima se potrebno najaviti i koji čuvaju red. Sve koordinira Hector Verdugo, nekada opasni i inteligentni preprodavač droge na veliko, a danas desna ruka p. Grega i voditelj „Homeboya“. Zadužen je i za smirivanje fizičkih sukoba i svađa koje povremeno izbijaju.
Posao, savjet, pravna pomoć – što god je potrebno – u „Homeboyu“ mogu dobiti. Najteži slučajevi, oni koji su imali duge zatvorske kazne i puni su tetovaža te je malo vjerojatno da bi ih netko zaposlio, zaposleni su u „Homeboyu“ kroz program od 18 mjeseci gdje im je najčešće jedini posao redovno pohađanje brojnih radionica, grupnih sastanaka i psihološke terapije. Plaća je dovoljna da mogu platiti stanarinu i živjeti. Program je dragocjen jer je onima koji izađu iz zatvora gotovo nemoguće pronaći posao, a od nečega moraju živjeti, pa se brzo vrate kriminalu, prodaji droge i sl., i tako opet završe u zatvoru. Taj krug zla razbija „Homeboy“. Nakon 18 mjeseci rada na sebi, velika većina pronađe prvi pravi posao u životu i uspije dovesti svoj život u red. Mnogi postignu i istinsko vjersko obraćenje.
„Riječ je o davanju nade momcima koji žive u očaju, o davanju zdravlja istraumatiziranima i oštećenima tako da mogu preobraziti svoju povrijeđenost i tako prestati povrjeđivati druge. Riječ je o davanju psihološke pomoći onima kojima je ona nasušno potrebna. Nema ovdje nikakvih čudovišta, jedino mladi ljudi opterećeni teretima koje sami ne mogu nositi i koji ne znaju kako usmjeriti svoj život u bolju budućnost“, objašnjava pater Greg.
Eddie koji je dugo godina radio kao profesionalni fotograf u „Homeboyu“, a i danas često dolazi tamo i fotografira, upozorio me da obratim pozornost kako na svakoj fotografiji na kojoj pater Greg grli jednog od svojih istetoviranih momaka oni u njegovu zagrljaju uvijek imaju zatvorene oči. „Oni su u stalnoj opasnosti od neprijateljskih bandi koje ih nekada i godinama nakon što su se ostavili kriminala brutalno istuku ili ubiju. Stoga su uvijek na oprezu, budni, jer se u svakom trenutku mogu naći u smrtnoj opasnosti. Jedino mjesto gdje mogu zatvoriti oči i predahnuti jest zagrljaj p. Grega – zagrljaj Kristove bezuvjetne ljubavi“, kaže Eddie. Pokazuje mi na desetke fotografija takvih zagrljaja koje je snimio u raznim prigodama i zaista, na svakoj od njih, ti opasni momci imaju zatvorene oči.
Isusova bezuvjetna ljubav
„Cijeli ovaj projekt, kao i moj život, ne bi imali smisla i ne bi bili mogući bez Boga. Krstio sam u tridesetak godina na tisuće članova bandi i njihove djece. Često me neki od njih susretnu negdje na ulicama Los Angelesa i kažu: ‘Hej, sjećaš se, ti si me krstio!’“ kaže p. Greg.
I zaista, takvo je i moje iskustvo. Upoznao sam u „Homeboyu“ mnoge bivše članove bandi koji su proveli po zatvorima i dvadesetak godina i radili strašne stvari, a koji su doživjeli tako radikalne životne promjene da je teško povjerovati kako su nekada bili vođe tako okrutnih bandi. I svi takvi redovito su bili oni koji su mi posvjedočili da su istinski susreli Boga. (S nekima sam od njih i razgovorao pa ćete ih moći upoznati u sljedećim brojevima Glasnika.)
Pater Greg se, kako sam kaže, od Isusa uči bezuvjetnoj ljubavi i nastoji sav svoj projekt prožeti takvom ljubavlju. To je ujedno i ono što psiholozi nazivaju prvotnom povezanošću između djeteta i roditelja koja stvori u djetetu osjećaj da je voljeno i otkud se onda rađa nada i povjerenje u sebe i svijet. Kako golema većina članova bandi dolazi iz potpuno razorenih obitelji s puno alkohola, maltretiranja, zapostavljenosti i svakakvih strahota, uvijek im nedostaje upravo taj osjećaj da su voljeni. I to je ono što pronalaze u „Homeboy Industries“. S kime god pričam, uvijek ističe tu bezuvjetnu ljubav koju tu dobivaju.
„Bande su oaze uvjetne ljubavi“, objašnjava p. Greg, „ako napraviš i samo jedan krivi potez, ispadaš iz igre. Neiskazivanje poštovanja pamti se, a napravljene krive procjene zauvijek će ti visjeti nad glavom. Ako ne napraviš točno ono što se od tebe traži i tako ispuniš svoju dužnost, odmah gubiš svoj status i bacaju te van iz bande. „Homeboy Industries“ suprotnost je tome. To je mjesto na kojem ti Bog uvijek daje drugu šansu, Bog koji nas voli bez mjere, Bog koji želi uključiti one koji su isključeni.“
U glavnoj zgradi „Homeboy Industries“, na križanju Alameda i Bruno ulice, na raspolaganju je besplatno uklanjanje tetovaža koje laserima obavljaju liječnici volonteri. Skidanje tetovaža pokazalo se vrlo važnim za ponovno uključivanje u društvo. Proces je dugotrajan i vrlo bolan. Nadalje, od jutra se u brojnim učionicama održavaju radionice: kako odgajati dijete, kako sačuvati brak, kako kontrolirati vlastiti bijes, kako se ostaviti alkohola i brojne druge. Na raspolaganju su i psiholozi i psihijatri, i to najbolji u državi jer zbog popularnosti samog mjesta i zbog samih klijenata, koji su izazov za svakog psihijatra, mnogi su koji rado tamo volontiraju. Zgrada se nalazi dvije ulice od velikog federalnog zatvora i redovito je prva postaja onoga koji izlazi iz zatvora. U „Homeboyu“ se uvijek prvo susretnu s p. Gregom u njegovu ostakljenom uredu koji gleda na glavna vrata. Pred vratima ureda stoje nekadašnji opasni momci kojima se potrebno najaviti i koji čuvaju red. Sve koordinira Hector Verdugo, nekada opasni i inteligentni preprodavač droge na veliko, a danas desna ruka p. Grega i voditelj „Homeboya“. Zadužen je i za smirivanje fizičkih sukoba i svađa koje povremeno izbijaju.
Posao, savjet, pravna pomoć – što god je potrebno – u „Homeboyu“ mogu dobiti. Najteži slučajevi, oni koji su imali duge zatvorske kazne i puni su tetovaža te je malo vjerojatno da bi ih netko zaposlio, zaposleni su u „Homeboyu“ kroz program od 18 mjeseci gdje im je najčešće jedini posao redovno pohađanje brojnih radionica, grupnih sastanaka i psihološke terapije. Plaća je dovoljna da mogu platiti stanarinu i živjeti. Program je dragocjen jer je onima koji izađu iz zatvora gotovo nemoguće pronaći posao, a od nečega moraju živjeti, pa se brzo vrate kriminalu, prodaji droge i sl., i tako opet završe u zatvoru. Taj krug zla razbija „Homeboy“. Nakon 18 mjeseci rada na sebi, velika većina pronađe prvi pravi posao u životu i uspije dovesti svoj život u red. Mnogi postignu i istinsko vjersko obraćenje.
„Riječ je o davanju nade momcima koji žive u očaju, o davanju zdravlja istraumatiziranima i oštećenima tako da mogu preobraziti svoju povrijeđenost i tako prestati povrjeđivati druge. Riječ je o davanju psihološke pomoći onima kojima je ona nasušno potrebna. Nema ovdje nikakvih čudovišta, jedino mladi ljudi opterećeni teretima koje sami ne mogu nositi i koji ne znaju kako usmjeriti svoj život u bolju budućnost“, objašnjava pater Greg.
Eddie koji je dugo godina radio kao profesionalni fotograf u „Homeboyu“, a i danas često dolazi tamo i fotografira, upozorio me da obratim pozornost kako na svakoj fotografiji na kojoj pater Greg grli jednog od svojih istetoviranih momaka oni u njegovu zagrljaju uvijek imaju zatvorene oči. „Oni su u stalnoj opasnosti od neprijateljskih bandi koje ih nekada i godinama nakon što su se ostavili kriminala brutalno istuku ili ubiju. Stoga su uvijek na oprezu, budni, jer se u svakom trenutku mogu naći u smrtnoj opasnosti. Jedino mjesto gdje mogu zatvoriti oči i predahnuti jest zagrljaj p. Grega – zagrljaj Kristove bezuvjetne ljubavi“, kaže Eddie. Pokazuje mi na desetke fotografija takvih zagrljaja koje je snimio u raznim prigodama i zaista, na svakoj od njih, ti opasni momci imaju zatvorene oči.
Biti jedno s drugima
„Ipak, teško je u svemu tome definirati uspjeh“, priznaje pater Greg. Uz toliko tragičnih ubojstava koja su svakodnevna, toliko razorenih obitelji i majčinskih suza, nema mjesta nekom jeftinom romantizmu. „Često momcima kažem da je glavni razlog zašto pojedinci još uvijek pripadaju nekoj bandi to što još nisu čuli vrisak majke nakon što sazna da joj je sin ubijen. Ja sam taj koji donosi takve vijesti – kucam na vrata u bilo koje doba dana ili noći i uvijek odmah bez okolišanja kažem što se dogodilo, tako mi se čini najmilosrdnije. One ionako sve znaju i prije nego išta izustim. Krik majke za mrtvim djetetom nešto je silno bolno za doživjeti, teže od ičega drugog na svijetu“, kaže.
Kaže da ga često kritiziraju i slijeva i zdesna i da se onda sjeti Evanđelja i Isusa koji se među svojim suvremenicima nalazio u sličnim teškoćama. Jedni mu tako, kaže, prigovaraju da se druži s nečistima, s čudovištima, ubojicama koji ne zaslužuju milosrđe, a drugi ga prozivaju da zašto ne iskoristi svoju veliku popularnost u SAD-u i ne pokrene svojevrsnu revoluciju, zašto ne napadne grešne strukture koje stvaraju takvu bijedu i nepravde koje onda dovode do formiranja bandi. „Ali Isus je jedino prebivao s isključenima. Lijevi su mu dovikivali: ‘Učini nešto, nemoj samo tamo stajati!’ a desni: ‘Zašto s njima jedeš i piješ?’ Ja to zovem radikalnom ljubavi – ne samo služiti drugima, već prije svega biti jedno s njima. Isus nije bio čovjek za druge, on je bio jedno s njima. Cijeli ponor zjapi između toga dvoga“, kaže.
Tako djeluje p. Greg Boyle i tako propovijeda na brojnim konferencijama, govorima po cijeloj Americi na koje uvijek sa sobom vodi nekoliko svojih momaka da svjedoče o preobrazbi koju su doživjeli zbog radikalne ljubavi kojoj su bili izloženi.
„Kad je nedavno bivša neprijateljska banda upucala devetnaestogodišnjeg Mannyja – koji se već davno bio ostavio takvog načina života, potpuno promijenivši život i silno želeći postati dobar otac svom sinu, kako nam je često ponavljao – išao sam zajedno s njegovom bakom urediti papire da se mogu donirati njegovi organi. Dvije medicinske sestre vozile su njegovo tijelo u operacijsku salu. I jedna od sestara, nakon što je vidjela Mannyjeve tetovaže po cijelom tijelu i glavi, kaže drugoj: ‘Tko bi uopće poželio imati srce tog čudovišta?’ Druga se zaustavila i s hrabrošću koja je čini se i nju samu iznenadila, odlučno rekla: ‘Kako se usuđuješ nazvati ovo dijete čudovištem? Jesi li vidjela njegovu obitelj, njegove prijatelje, njegova sina? Imao je 19 godina za Boga miloga. Bio je nečiji. Srami se!’ To je na jednom susretu za medicinske sestre u White Memorial bolnici, nakon svjedočanstava, ispred svih ispričala medicinska sestra koja je bila prekorena. Kaže da se tada bila tako postidjela zbog svojih riječi da je plakala cijelu noć.“
Pater Greg nosi u srcu bezbrojne slične priče koje redovito prepričava u propovijedima, na krštenjima, sprovodima i drugim brojnim prigodama. Ima nešto tužno u njegovim očima nakon svih tih stotina mladića koje je pokopao i kricima majki kojima je donio bolne vijesti, ali ima u njima i jedna Božja iskra koja uvijek ispočetka kaže da je Krist na križu pobijedio zlo i zloga i otkupio naše grijehe. „Ja samo želim dijeliti svoj život s ovim siromasima, bez obzira na uspjeh. Želim se suočiti s nerješivim problemima s najvećom nježnošću srca koju uspijem postići znajući da je tu negdje u blizini Božja genijalnost, Božja izlječujuća prisutnost koja uspijeva uvijek kada smo mu vjerni“, kaže.
