— Goran Andrijanić
Sead Ivan je naš poznati prevoditelj i pisac. Obratio se prije 40 godina s islama na katoličanstvo. Njegovo obraćenje i danas izaziva čuđenje, ili divljenje, ovisno koga pitate. Svoju vjeru aktivno živi u župi Srca Isusova u Zagrebu. Razgovarali smo s njime o njegovu obraćenju, vjeri, sljepoći od rođenja…
Skok u vjeri
Sead Ivan Muhamedagić rado će s vama razgovarati o vjeri.
Za sebe kaže kako je osoba čiji život dokazuje da bez vjere ljudi ne mogu funkcionirati.
Slijep od rođenja, ponekad je potrebit pomoći u kretanju po gradskim ulicama. Njegov „skok u vjeri“ događa se svaki put kada uzme neku osobu pod ruku, a posebice nekoga koga dobro ne poznaje, kao što se dogodilo tog zagrebačkog ljetnog popodneva kada sam mu pomagao u hodu.
„Kad me netko vodi, uvijek bih mogao pomisliti da bi me taj čovjek mogao odvesti u potpuno suprotnom smjeru. Ali ja tom čovjeku uvijek dajem predujam povjerenja, imam vjeru u tom trenutku“, objašnjava mi Sead kasnije kad smo sjeli.
Riječ je o vjeri kao dijelu svake ljudske aktivnosti, o odnosu povjerenja u ljude i život što izvire iz dubljeg pouzdanja u duhovnu stvarnost koja nadilazi te ljude i taj život: u stvarnost Trojedinog Boga, Boga katoličke vjere koju Muhamedagić ispovijeda više od četrdeset godina.
Sead Ivan je po zanimanju književni prevodilac, pjesnik i publicist. Prevodi s njemačkoga i na njemački, a nedavno su ga u jednim novinama opisali kao „jednog od naših najvažnijih prevodilaca s njemačkoga“. Prevodio je sve književne forme i djela raznih književnika, a najčešće austrijske autore.
Autor je, među ostalim, i zbirke pjesama „Slijepčev vir“ te zbirke književno-duhovnih eseja „Miris neba“.
Čitateljima „Glasnika“ bit će ipak posebno važan jedan detalj u njegovoj bibliografiji. Već godinama Muhamedagić piše svoju „Laičku kolumnicu“, kratke osvrte na duhovnost liturgije i evanđelja. „Kolumnice“ objavljuje u župnom listiću Župe Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj, župi kojoj pripada otkad se doselio u tu zagrebačku četvrt 1984.
Musliman iz Cazinske krajine
Rođen, odrastao i formiran u muslimanskoj vjerničkoj obitelji u Cazinskoj krajini (rodio se 1954. na Skokovima kraj Cazina), Muhamedagić se krstio u svojim studentskim godinama. Proces duhovnog sazrijevanja trajao je dulje, ali o tome ćemo podrobnije kasnije.
Za početak, krenimo od njegova djetinjstva u Cazinskoj krajini, tom „zavičaju na rubu carstava“, kako ga opisuje, koji su naseljavali narodi različitih vjera.
„Taj moj zavičaj formirao me je tako da sam od malih nogu imao osjećaj da postoji nešto drugo i drukčije od onoga u čemu sam ja i da to drugo i drukčije treba poštivati. Uvijek sam bio radoznao po prirodi i uvijek sam o tom drukčijem želio doznati što više, kako ne bih bio puki ignorant. Želio sam saznati što više, kako bih već u dječjoj dobi imao neko polazište, nešto na čemu možemo graditi zajedništvo. Kao da me sve to predodredilo za ono što me čekalo u životu“, kaže nam Sead Ivan.
Oca Ibrahima i majku Dervišu opisuje kao praktične vjernike muslimane, „dobrano poučene u vjeri“. Oboje su umjeli učiti u Kur’anu, a otac je o njemu volio i raspravljati. Preko ljetnih i zimskih ferija Sead je samoinicijativno pohađao vjersku školu –mekteb.
„Mati mi je bila jedna više priprosta žena koja je, međutim, bila iznimno životno mudra. Shvatila je da mene, kao slijepo dijete, ne treba razmaziti, nego me mora naučiti svemu i svačemu. Ona je bila ta koja mi je pomogla integrirati se u društvo, pripremivši me za školu.“
Osim ozračja jake duhovnosti roditeljskog doma, Sead iz godina djetinjstva nosi i sjećanje na jedan san koji ga je, uvjeren je u to i danas, duhovno usmjerio kroz cijeli život. Sanjao ga je kao petogodišnjak.
„Sanjao sam da letim, a u snu sam osjetio miris pečenog kruha te čuo glas koji mi govori: ‘Sine!’ I znam da je to glas dragoga Boga koji mi govori. Probudio sam se sav ozaren, radostan, ali sam odmah znao da je taj san nešto o čemu ne trebam nikome govoriti, nešto što moram čuvati samo za sebe, dok ne odrastem“, prepričava nam ga i dodaje kako je taj san doživio kao Božji znak za sebe, simbol plana koji Gospodin ima za njega.
„Taj je san bio izvor utjehe, znak moje vjere i čežnje da jednom ponovno dođem k Bogu. Poslije, u raznim situacijama u kojima sam se nalazio, posebice u vrijeme moga odgoja u socijalističkom zavodu za slijepu djecu gdje su nas nastojali odgojiti kao ateiste, taj mi je san bio golem oslonac“, prisjeća se.
Mudra mati znala je da zbog Seadove sljepoće ne smije patiti njegovo obrazovanje. Roditelji su ga poslali u osnovnu školu za slijepe u Sarajevu, a nakon svršetka te škole nastavio se školovati u Zagrebu, kamo je došao ujesen 1969. i započeo školovanje u Birotehničkoj školi za slijepe i slabovidne „Vinko Bek“. Ove godine je obilježio 50 godina od svoga dolaska u grad koji danas osjeća svojim.
Susret s katoličanstvom
U Sarajevu su se dogodili njegovi prvi dodiri s katoličanstvom. Na radiju je često znao slušati Radio Vatikan i naučio je molitvu krunice na latinskom jeziku. U školu je s njim išla i jedna hrvatska djevojčica iz okolice Kiseljaka koja ga je naučila sve temeljne katoličke molitve. Ta se djevojčica zvala Emilija, dolazila je iz sela Doci i nehotice mu je dala prvu pouku u kršćanskoj vjeri.
Osjećao je veliku privlačnost prema kršćanstvu, a ta je privlačnost bila pojačana knjigama koje je pročitao kao dijete.
„U sedmom razredu sam čitao roman poljskog nobelovca Henryka Sienkiewicza ‘Quo vadis’ i on je ostavio dubok dojam na mene. Ali postoji jedan slovenski svećenik-pisac imenom FranSaleškiFinžgar i njegov roman ‘Pod slobodnim suncem’ koji me se, jer sam bio još zaigrani dječarac, možda još dublje dojmio. To je djelo bilo tiskano na brajici, a komunisti su ga dopustili vjerojatno jer sadrži opise starih slavenskih običaja poput žrtvovanja bogovima. U tom romanu glavni lik Iztok je nevino optužen i on odlazi u Carigrad, te na dvoru cara Justinijana upoznaje djevojku Irenu koja je po majci Slavenka i njemu naviješta Krista. Kad sam čitao tu knjigu imao sam deset godina i moram priznati da me zaintrigirala i ta priča o slavenskim bogovima, ali ipak puno manje nego Irenino naviještanje jednog Boga. Već tada mi je ideja mnogoboštva bila ipak neobična“, kaže Muhamedagić.
Ozbiljan kontakt s katoličkom vjerom dogodio se u Zagrebu, u srednjoj školi. Tamo je Sead prvi put upoznao djecu koja su redovito išla na nedjeljnu misu.
„Bila je sa mnom u školi djevojčica po imenu Lucija iz Svetog Filipa i Jakova kojoj je redovito dolazila teta Vera i vodila je na misu u katedralu. I onda sam jedne nedjelje i ja pošao s njima. U Caritasu je u to vrijeme bio organiziran susret za slijepe, a osmislila ga je Jelena Brajša, plemenita žena koja je učinila puno za Crkvu i za sve nas. Pomogla je tisućama i tisućama ljudi“, priča nam Sead o tim danima.
Želim postati kršćanin
Sjeća se dana kada je prvi put prešao prag zagrebačke katedrale. Misu je slavio biskup Mijo Škvorc, a nakon euharistijskog slavlja predavanje je održao tada mladi teolog Adalbert Rebić. Tema predavanja bile su biblijske predaje. Mladi Sead nije sve razumio, ali je njegova fascinacija katoličanstvom postala još jača.
„Tada sam počeo osjećati kako želim postati kršćanin, a od tete Jelene, kako smo je zvali, dobio sam dječji katekizam za slijepe. Bio je tiskan na brajici na hrvatskom jeziku, u Paderbornu u Njemačkoj. Nedugo nakon toga posudio sam iz jedne njemačke knjižnice za slijepe Bibliju na brajici i počeo sam je proučavati.“
Muhamedagić se prisjeća još jednog važnog događaja u procesu jačanja svoje vjere. Negdje u to vrijeme bio je operiran u KBC-u Rebro, kako bi skinuo mrene s očiju. Tijekom boravka u bolnici upoznao je redovnice koje su tamo radile kao medicinske sestre, a sestra Mileva ga je redovito vodila na svetu misu čije je značenje i smisao započeo upoznavati.
Odluka da postane katolik i da se krsti nastala je u njegovu srcu negdje na početku školovanja u Zagrebu, ali od nje do primanja sakramenta krštenja prošlo je čak sedam godina. Zašto je bilo tako? Studiozan i temeljan u svemu, Sead je htio da onaj spoznajni dio njegove vjere bude pomno formiran prije krštenja.
„Imao sam poriv da prije krštenja steknem dovoljno znanja o svojoj vjeri. Sada kada razmišljam o tome, možda sam tada imao pomalo štreberski pristup“, odgovara nam.
Nakon svršetka srednje škole započinje studij germanistike i tadašnje jugoslavistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Ubrzo potom dolaze i prvi zahtjevniji prijevodi.
Prisjeća se kako je negdje na trećoj godini fakulteta, sa svojim prijateljem s fakulteta, a potom i krsnim kumom Matom Balićem, redigirao i lektorirao prve prijevode na hrvatski djela poznatog njemačkog teologa Karla Rahnera. Bili su to prijevodi što ih je pomno sačinio pater Jerko Matoš.
Kada mu kažem da se „žestoko“ pripremao za svoje krštenje, služeći se djelima njemačkog isusovca koja su zbog hermetičnosti ponekad nerazumljiva i samim teolozima, Muhamedagić se smije. Ali potom se uozbilji:
„Godinu dana prije krštenja išao sam na misu svake nedjelje i imao duhovnu pričest. Bio sam duboko svjestan simbolike i značenja svega što se na misi događa. Čeznuo sam za trenutkom kad će živi Krist ući u mene i kad ću postati dionikom njegova Mističnog Tijela.“
Taj mistični trenutak zbio se na četvrtoj godini njegova studija.
„Na trećoj godini studija počeo sam pjevati u zagrebačkom ansamblu „Collegium pro musicasacra“ (ansambl crkvene glazbe što ga je 1972. suutemeljila nedavno preminula sestra Imakulata Malinka, op. a.). Došao sam tamo i rekao da volim pjevanje i da se pripremam za krštenje. Kad sam se bez odlaganja odlučio krstiti, razgovarao sam s prečasnim Josipom Ladikom, duhovnikom Collegiuma, rekao mu da se želim krstiti i zamolio ga da me ispita, kako bi provjerio jesam li spreman“, nastavlja Sead Ivan svoju vjerozovnu priču.
„Boga nitko nikada ne vidje“
Kršten je u kapelici Sestara Naše Gospe u zagrebačkoj Primorskoj ulici i uzima krsno ime Ivan. Bila je godina 1976. Imao je 22 i pol godine. Ime Ivan je uzeo zbog ljubavi prema Ivanovu evanđelju i njegovu prekrasnom proslovu u kojem „učenik kojega je Isus najviše ljubio“ piše kako „Boga nitko nikada ne vidje“.
„To da Boga nitko nikada nije vidio bilo mi je veoma važno, jer sam oćutio da u onome vjerskom oni koji vide ne moraju biti u prednosti. No ja tim intenzivnije mogu za njime čeznuti, biti poput jerihonskih slijepaca koji vape ‘Isuse, sine Davidov, smiluj mi se’.”
Nastavio je živjeti svoju vjeru u okružju komunističkog režima. Hrabro, ali nenametljivo.
„Za mene je moja vjera oduvijek bila i moj svjetonazor. Kršćanski pogled na svijet koji sam tada želio suprotstaviti svjetogledu materijalističkog marksizma koji je na mjesto Boga stavljao druge stvari. Rad koji je doista hvale vrijedan ideološki je glorificiran. Tvrdilo se da je rad stvorio čovjeka. Ja bih rekao da je rad očovječio čovjeka, ali je čovjek Božje stvorenje, on je kruna Božjega djela stvaranja“, pojašnjava nam Sead Ivan.
Njegova nadarenost za jezike i jezično izražavanje bila je prepoznata već tijekom srednje škole, a iznova otkrivena na fakultetu. Sebe doživljava kao književnika i književnog prevodioca koji sve što čini, nastoji prožeti kršćanskim nadahnućem.
Pitam ga koji je to duhovni ili emotivni moment koji ga je definitivno vezao uz osobu i nauk Isusa Krista, može li ga iz ove vremenske perspektive vjerničkog iskustva podrobnije definirati?
„Ono što me je oduvijek privlačilo kršćanstvu bila je njegova zauzetost za čovjeka. Svakako moram priznati da i islam ima jasne naputke za ono što trebamo činiti za ljude oko nas. Međutim, mogućnost antropomorfnog pristupa Bogu gdje se ja mogu bolje poistovjetiti s određenim karakteristikama koje pripadaju Bogu, ali znajući i da je On ujedno i Bogočovjek – ta mi spoznaja omogućuje razmjenu, susret i prijateljstvo s Bogom. A za osjećaj radosti i ispunjenosti najvažniji je susret s Bogom i razmjena s njim. O tome je pisao i Ivan Golub, o povezanosti susreta i sreće kako u jeziku tako i u kršćanskoj vjeri.“
Osobito je brižljiv u odabiru riječi kad govori o vjeri svojih roditelja. Kaže da nipošto ne želi nikoga povrijediti, a istodobno je svjestan da – kako kaže – „bez Seada ne bi bilo ni Ivana“.
Želja za pomaganjem ljudima, ta zauzetost za bližnjega čiju je puninu smisla pronašao u kršćanstvu, usađena mu je još u roditeljskom domu. Prisjeća se kako je njegov otac volio ljude, trudio se pomagati im, pa bilo to i na vlastitu štetu. Naslijedio je to od njega.
„Islam i kršćanstvo u meni se dodiruju“
„Islam i kršćanstvo stalno se u meni dodiruju. Važno je znati da u mome identitetu supostoje ta dva segmenta. Onaj islamski jest ono što je oblikovalo temelje moje osobnosti. Ja sam s 22 godine ipak bio formiran kao čovjek, a formiran sam zahvaljujući roditeljskom odgoju koji ima islamske, ali i one iskonske temelje koji su karakteristični za sve časne i čestite ljude iz Bosne i Hercegovine, bez obzira na to kojoj vjeri pripadali. Gostoljubivost, otvorenost, pa i tvrdoglavost, ako želite. Mnogo sam toga nosio u sebi, ali je potom kršćanstvo sve to zaokružilo i iznovice oplemenilo“, pojašnjava Sead Ivan.
Kad ipak inzistiram na govoru o uočavanju razlika između islama i kršćanstva, Sead Ivan odgovara pažljivo birajući riječi:
„Goethe je zajedništvo opisivao ne kao nužnu unisonost mišljenja, nego kao zajedništvo u razmjeni onoga što činimo. Činim nešto ne samo zbog sebe, nego i zbog zajednice koju obogaćujem. Čini mi se da islam nije posvema dokučio tu univerzalnost Božje ljubavi, one ljubavi koja daje svoga Sina za spasenje čovječanstva, koja je uzljubila čovjeka u tolikoj mjeri da je i sama postala čovjekom. Kršćanstvo ju je spoznajno dokučilo.“
Prebacujemo se na temu njegove župe u kojoj živi i djeluje već 35 godina. Kaže da ne smatra nimalo slučajnim činjenicu da svoju vjeru živi u župi koja nosi ime Presvetog Srca Isusova.
„Riječ ‘srce’ prati me od djetinjstva. Ona za mene označava središte ljudskog bića. A središte vam je uvijek pomalo tajnovito, nikada ne možemo do kraja u njega zaviriti. Ono ne bi bilo središtem kad bi nam bilo potpuno jasno što se u njemu zbiva. Što god mi promišljali, to se događa na razini uma. A sve što je duhovno, što nas povezuje s Bogom, pod osebujnom je ingerencijom srca. Slavenski jezici imaju tu divnu osobinu da se u toj riječi sačuvao taj korijen ‘sredce’ što drugi svjetski jezici nemaju“, kaže Muhamedagić, ponovno ističući isprepletenost jezičnoga i duhovnoga.
Svoje kolumnice u župnom listiću doživljava kao apostolat, piše ih kako bi nešto od toga što je u njemu „pod ingerencijom srca“ prenio svojoj braći i sestrama u Kristu i svim ljudima dobre volje. Jer kako kaže, ono otajstveno razotkriva se tijekom cijeloga ovozemaljskog života.
„Ako sam ja svaki dan barem malo bliži tome da do konca pojmim to otajstveno, onda to znači da sam bliži dragome Bogu. I sve tako do smrti, kad prelazimo na drugi svijet u kojem se gube dimenzije vremena i prostora, kada će nam napokon biti jasno kako se Trojstveni Bog manifestira, kako nam postaje dohvatljiv“, objašnjava i odmah dodaje:
„Ali za mene Bog nije dohvatljiv tek na mističnoj razini nego i u promatranju pojavnosti drugih ljudi. U svakom čovjeku dobre volje, u svakom čovjeku koji se trudi da načelo dobroga vlada njegovim djelovanjem. Ja ću tu prepoznati Boga u nekoj od njegovih dimenzija. Tamo gdje mi nije jasno pitat ću Duha Svetoga.“
Polako završavamo naš razgovor. Isključujem diktafon i nastavljamo ga na neformalniji način, prebacujući se s teme na temu. Muhamedagić mi daje, za kraj, još jednu pouku iz nauka povezanosti jezika i Duha.
„Postoji još jedna prednost hrvatskog jezika u opisivanju duhovne stvarnosti koju živimo. Mi u tom jeziku imamo ne samo svršene nego i trajne glagole i nama takav jezik daje mogućnost uvida u proces, u postupnost hoda prema Istini koja oslobađa“, kaže mi.
A ja razmišljam kako ovaj čovjek kojemu je možda uskraćen pogled na materijalnu stvarnost, ali zato ima nevjerojatan uvid u onu duhovnu, svakom svojom riječju svjedoči o sigurnosti i miru hodočasnika koji ustrajno korača prema toj Istini.