Pater Cvek i dobroćudni Milan kojemu su društvo pravili miševi i štakori
— P. Antun Cvek, SJ
Dobroćudni Milan veseli se malim stvarima: nadi da iduća zima neće biti hladna kao ova, da će ga napokon zapasti komad mesa koji može pojesti i da će se odnekuda pojaviti prijatelj Ivek s kakvim paketićem.
U samo tjedan dana preko naših medija mogli smo saznati sljedeće: Nakon salona za manikiranje pasa, u Zagrebu je otvorena prva ordinacija za estetske operacije životinja. Estradna zvijezda poznata ni po čemu hvali se kako svaka krema za pomlađivanje kojom se koristi stoji po 4000 kuna. Splitski poduzetnik povjerava se da kani svoju dvadesetak milijuna kuna vrijednu jahtu zamijeniti za veću, jer želi da mu dužina jahte odgovara broju godina i ljuti se na novinara kojeg zanima zašto se ne odrekne djelića svojeg luksuza i poveća plaće svojim radnicima koji u mjesec dana zarade za pola spomenute kreme. Anonimna novinarka ženskog časopisa uzdiše nad cipelama i kaže da svaki tjedan kupi novi par i kako je za njih morala preurediti podrum…
U tom podrumu, nažalost, ne živi i Milan. Njegov je podrum potpuno crn od vlage i mračan poput špilje, obložen raspalim kartonima kao jedinom zaštitom od hladnoće. Nema struje, vode ni grijanja, a zid od golih cigala ukrašava mu sat koji stoji i stari kalendar, dok jedini prozor gleda na smetlište. Mjesto tako jadno da nema čovjeka koji bi zavrijedio da tu provede i jedan dan. A ovaj simpatični sedamdesetogodišnji starčić odavde ne izlazi već pola godine, od kada je zbog reume izazvane vlagom pao u postelju. Tek povremeno uspije prijeći metar-dva do rasklimanog naslonjača, ali mu tada obično noge otkažu pa se četveronoške vraća u krevet.
Milan u svojem podrumu živi već 17 godina, iako je donedavno samo prespavao. Ispočetka je mislio da je tu samo privremeno dok se malo ne snađe, ali, kako je stario, sve je teže nalazio posao, sve dok potpuno nije ostao bez prihoda. S nostalgijom se sjeća vremena kada se je hranio kod sestara Majke Terezije i njihovih finih, toplih obroka. Otkako je pao u postelju stalno je gladan. Jednom na dan dostave mu obrok iz Crvenog križa, koji je zbog dugog puta po gradu uvijek hladan i to je jedino što pojede tijekom dana. Zbog reume smije jesti samo određene vrste mesa, a zbog bolesti desni teško žvače, pa često ni taj nestrpljivo očekivani ručak ne uspije pojesti do kraja. Zbog teških lijekova koje uzima glad mu je već prešla u te naviku, a kada više ne može izdržati, napije se vode iz kanistera koji mu je stalno pokraj postelje. Sjeća se kako si je nedavno u džep kaputa koji mu visi iznad glave pospremio komad omiljenog mesa, za poslije. Zadrijemao je i kada se probudio, osjetio je da mu na licu sjedi štakor i jede meso iz džepa. S tugom kaže: “Pola mi je pojeo”.
Od rodbine mu više nitko nije živ, a prijatelji su stari, bolesni i siromašni kao i on. Posjećuje ga samo Ivek koji mu donese vodu i, rijetko, malo hrane. U vremenu kada se grijao po gradu i snalazio za hranu, Milan je bio okružen ljudima i imao s kime popričati. Nepokretan u svojem podrumu, kaže, ipak nije sam. Društvo mu prave štakori, mišeki i katkad mačka. Dok se vrti po krevetu i traži najmanje bolan položaj, naviru sjećanja na mamu koja je umrla kada je imao dvije godine, na tatu koji je otišao za njom, ženu s kojom se davno rastao… Katkad se pomoli i kaže: “Bit će bolje, ako i ne bude, čovjek se nauči na sve”.
Dobroćudni Milan veseli se malim stvarima: nadi da iduća zima neće biti hladna kao ova, da će ga napokon zapasti komad mesa koji može pojesti i da će se odnekuda pojaviti prijatelj Ivek s kakvim paketićem. Kada ga tko posjeti, žive, plave oči ispune se suzama i kaže: “Ipak nisam zadnji rep, još ima ljudi koji me se sjete”. Vedar i simpatičan u čovjeku budi ljubav i toplinu. Sigurno je da je u svojem mračnom krevetu mirniji i sretniji od društva s početka priče, jer ne postoji dovoljno duga jahta, ni kozmetički zahvat, ni toliko velika gomila cipela koje mogu ispuniti šupljine u oholim životima i malim, praznim srcima.
Preuzeto iz knjige “Živim, a ne postojim”.