NAJLJEPŠA ŽENA NA SVIJETU

Tonči Trstenjak, SJ

Po ljepoti, ako je to nekakva ljudska kategorija, Barbaru bi se moglo smjestiti negdje ispod sredine prosjeka. U stvari, spadala je u ono mnoštvo djevojaka čiji izgled kao da ničim ne privlači pažnju. Nitko se ne okrene za njom.

Foto: Shutterstock.com

Srećete ih po ulicama, trgovima, parkovima, crkvama, tramvajima, trgovinama… Vidjeli ste joj lice, ali ne pamtite izgled. Cvatu poput šarenih maćuhica na uređenim lijehama uz staze gradskih parkova. Dok ne ocvatu. A svaka ima svoju boju, osobnost, ljepotu i draž. Rijetki to primijete. Pozornost im privuče tek iznenadni kontrast: raskoš boja što prekida jednolično zelenilo livade. Ta površnost kojom većina promatra svijet oko sebe odražava tromost duha. Nehaj za bitno. Tek rijetki se zaustave, sagnu glavu i pažljivo svrnu pogled na šarenu lijehu. Takvi su u stanju primijetiti božanstvenu ljepotu svakog pojedinog cvijeta. Prodrijeti u bit. Osjetiti užitak u raskoši njegove osobnosti.

Barbaru kao da nitko nije primjećivao. I ona sama bila je plaha poput srne. Kao da se bojala ljudi. Ulicom bi hodala žurnim korakom i pognute glave, kao da svakom prolazniku želi poručiti, da ju pusti na miru. Završila je višu ugostiteljsku školu, smjer kuhara. Uskoro se zaposlila kao pomoćnica u kuhinji jednog velikog hotela. Bila je marljiva, ali i vrlo osjetljiva. Jedino, nikako se nije mogla uklopiti u kuhinjsko društvo zlobnih blebetala pogana jezika, kritizera svega i svakoga. Zbog toga je trpjela podmukla šikaniranja i nepravde. Stečeno nepovjerenje prema ljudima samo se povećavalo. Kako nije imala pouzdanje u sebe ili svoje vrijednosti, nije smagala snagu za izravna suprotstavljanja. Uglavnom se branila šutnjom. Nije imala nikoga da je zaštiti, nečijeg uha da ju čuje. U radnom okruženju sve se više uvlačila u sebe. Zatvarala se poput školjke. Ponekad bi je opsjedale i suicidalne misli. Koprena tuge  prekrivala joj je lice.

Svako jutro pred hotelsku kuhinju stizalo bi opskrbno vozilo Caddy s naručenim namirnicama. Vozač je bio Darko, dečko kojemu je zarazno veselje virilo iz očiju. Kao najmlađa, Barbara bi mu pomagala kod istovara. Stalno bi pjevušio i pričao šaljive zgode. I tako iz dana u dan, iz tjedna u tjedan iz mjeseca u mjesec. Malo po malo njegov je jutarnji dolazak doživljavala kao zoru što  svojim sjajem obećava lijep dan. Ništa joj tada ne bi bilo teško. A kad bi umjesto Darka došao neki drugi vozač, Barbara bi se vidno snuždila. To se nije dalo sakriti, pa su je na zub uzele kuhinjske lajavice. Govorile bi joj da je ružna kao žaba. Pazi sad! Zove se – Bara. Što ona sebi umišlja, da će se ljepuškasti Darkec zaljubiti u nju? Koješta.

Takve su riječi Barbari parale dušu. Kao da joj kopaju po staroj rani. Tim više što ju je još kao djevojčicu tim nadimkom vrijeđala i rođena mati: Ružna Bara. Jer sliči na oca koji ih je napustio nedugo nakon što se rodila. Tako su je zvala i zločesta djeca, odbijajući se družiti s njome. Ali sada, kad bi se u jutro sa svojim Caddyem pojavio Darko pjevušeći neku veselu pjesmicu, u njenoj bi duši zasjalo sunce. Ni jedan oblak nije ga mogao zasjeniti. Svaka bi joj rana u trenu čudesno zacijelila. Iz očiju joj se zrcalila bistrina iskrene radosti. Osjećala se sretnom u Darkovom društvu. Makar na kratko. Kao kad su joj, dok je bila mala djevojčica, kupili sladoled. Brzo bi ga polizala, ali zadovoljstvo bi potrajalo.

Jednog ponedjeljka umjesto Darka s dostavnim je vozilom došao neki drugi vozač. Ispričao im je, kako je još prošloga petka na Darka naletio kamion koji je doslovno smrskao njegov dostavni Caddy. Vatrogasci su morali rezati lim da Darka izvuku. S obzirom na okolnosti, dobro je i prošao. Preživio je. Ima teške prijelome kostiju na nekoliko mjesta. Leži na intenzivnom odjelu, tu u Traumi, nedaleko od hotela. Danas će ga ponovno operirati.

U Barbari kao da se srušio svijet. Što svijet. Svemir! Otrčala je u toalet i gorko se isplakala. Toga dana više nije mogla progovoriti ni riječ. Čim je završila s poslom, požurila je do bolnice i jecajući čekala vrijeme za posjete pred vratima intenzivne njege. Na ulazu se pojavila glavna sestra.

– Vi – pokaže na nju – koga želite posjetiti?

– Darka. – promucala je.

– Kojeg Darka?

– Darka.

– Prezime? – upita strogo sestra.

– Želim vidjeti Darka. – reče molećivo. Prezime mu nije znala.

– Što ste mu vi?

Da, pomisli, a što sam mu ja? Zbunjena pitanjem suznih očiju pogleda sestru ravno u oči. Bez riječi.

– No, hajde. Uđite! Samo kratko i bez mnogo riječi. – reče sestra i povede je u prostoriju intenzivne njege.

Nikada nije vidjela nešto slično. Desetak kreveta poredanih uza zid. Zeleni monitori što svjetlucaju žutim znamenkama uz uzglavlja bolesnika. Zastala je u nedoumici. Sestra bolničarka priđe bolesniku što je ležao glave omotane bijelim zavojem na desnom rubu reda.

– Darko, evo! Došla ti je cura. – reče sestra glasno, pokazujući na Barbaru.

Srce joj je zakucalo ubrzanim ritmom. Osjećala ga je u vratu. Cijelim su joj tijelom prošli kao nekakvi trnci. – Dragi Bože! – pomisli. Cura. Ja Darkova cura.

Približila se krevetu. Darko je polagano okrenuo glavu prema njoj. Srele su im se oči. Podigao je ruku. Primakla mu se bliže i stavila svoju oznojenu šaku u njegovu. Čvrsto ju je stisnuo.

– Barbara. – šapne slabašnim glasom. Potekle su mu suze.

I njoj.  Sagnula se do njegova lica i poljubila ga u obraz. Pri tom je osjetila neku milinu pri srcu. I bliskost. Nije smogla riječi. Tek pogled oči u oči. I nježan dodir. Usprkos tragičnom trenutku, preplavio ju je osjećaj tihe radosti. Na Darkovim se usnama pojavio smiješak.

Od tada je svaki dan nakon posla odlazila u bolnicu. Sestre su je već poznavale i bez pitanja puštale kod Darka. Jednog popodneva dočekala ju je na vratima glavna sestra i priopćila joj da je Darku sve bolje i da je premješten na «odjel».

– Znaš što, Barbara, – reče sestra – zahvaljujući tebi Darko se čudesno dobro oporavlja.

– Zahvaljujući meni? – upita u čudu.

– Da. Imam ja dugogodišnje iskustvo s takvim bolesnicima. Oni koji se osjećaju voljenima lakše podnose bol i bolest. Rane im brže zacjeljuju. Nakon svakog tvog posjeta Darko bi blistao od sreće. Ne bi se više tužio na bol. Ti si njegov čudesni lijek. Ostani uz njega. Uz tebe će brže ozdraviti. Samo ljubav liječi svaku ranu.

Prošli su mjeseci oporavka po bolnicama i toplicama. Darko se vratio na posao. Opet bi svako jutro dostavnim vozilom radosno pjevušeći dolazio pred kuhinju hotela, a Barbara mu pomagala kod istovara. S njezina lica nestalo je nekadašnje koprene tuge. Kao da ju je Darko zarazio virusom radosti. Nije se više obazirala na zlobna blebetanja kuhinjskog klana. Osjećala se voljenom. Od Darka. To ju je ispunjavalo dubokom radošću i sigurnošću kakvu do tada nije iskusila. Sve rane teškog djetinjstva kao da su nestale. Konačno je shvatila poruku glavne sestre, da je ljubav lijek za svaku ranu.

Jednog jutra, prije nego je stigla dostava, šefica kuhinje pošalje Barbaru na drugi zadatak i sama dočeka Darka. Nakon istovara ga pozove na stranu, pa mu onako, s pozicije autoriteta reče:

– Ti si Darko vrijedan i zgodan momak. Vidim da se vrtiš oko Barbare. Mladiću, hej! Imaš li ti oči? Zar ne vidiš da je ona ružna djevojka. Nije to cura za tebe. Ti zavrjeđuješ ljepoticu.

Darko je ostao neugodno zatečen.  I vidno uzrujan. Podbočio se obim rukama, unio joj se u lice i odlučna glasa odbrusio:

– Pazite, gospođo! Da to više nikada niste izrekli preda mnom! Zapamtite! Nema ružnih žena. Postoje samo zle. One bez srca. Kao vi. A samo se srcem dobro vidi. Barbara je meni najljepša. Hej, najljepša na svijetu! I da znate, uskoro ću s njome pred oltar. Sretan sam što mi ju je dragi Bog doveo u život. Barbara je dragulj. Jasno?

Pošalji molitvu na oltar bazilike Srca Isusova da se možeš prihvatiti onakvom kakvu te Bog stvorio i da spoznaš da si uvijek lijepa u Božjim očima.  Tvoja molitva će biti prikazana Bogu na sv. misi u petak. (Ako si na mobu vidi ispod)

error: Content is protected !!