— ​Pater Ike o Srcu Isusovu

Zemljom neprestance odjekuju bezbrojne i raznovrsne vijesti. Istinite i lažne. Koliko god čovjeka svakog dana sustiže nepregledno mnoštvo  vijesti, on ih iznova traži, preslušava, pregledava, razabire, razlučuje i neumorno iznova iščekuje. Iako nas svaki dan obasipa sve više vijesti, čovjek ih je danas gladniji nego ikada. Ovisnik je o vijestima. Prvim udisajem svakog jutra baca se on u potragu za novim vijestima, a jednako tako s njima završava svoj dan. Život današnjeg čovjeka je život u košmaru vijesti. U takvoj gladi i pomami, i potrazi za senzacijama, kao da i sam prisiljava društvo da ih izmišlja, da ih preuveličava te na koncu i da mu laže. Pa ipak, u svom tom obilju, kad bi i zanemarili bezbroj onih laži kojima smo obasuti, i kad bi nam ostale samo istinite vijesti, današnji preinformirani čovjek jedva da bi imao kakve koristi od svih tih bezbrojnih vijesti: onih o vremenu, sportu, ekonomiji, zdravlju; o ljudima, događajima, opasnostima i pogibeljima i bježanju od njih.

U svemu onom što se po zemlji i sa zemljom vrti, ma kako se o tome izvještavalo, malo je i premalo za život kakav bi se htjelo. Sve to što se sa zemljom oko čovjeka unutar prolaznosti okreće, uvijek je tek nešto kao vrtlog kojem se čovjek pokušava oteti.

„Iako nas svaki dan obasipa sve više vijesti, čovjek ih je danas gladniji nego ikada. Ovisnik je o vijestima.“

U svakoj dobroj vijesti čovjek nastoji izljuštiti trag onosvjetskog, pa u zgodama kad se dobre vijesti pojave, on uvijek pravi slavlje, ne bi li u tom paraliturgijskom obredu barem u svijest dozvao vječno i približio mu se. U svakom rođenju novog čovjeka, vjenčanju, žetvi, godišnjicama; pobjedi u ratu, olimpijskoj medalji, pobjedi na izborima ili bilo kojoj drugoj, uvijek su sve kulture i civilizacije činile slavlja ne bi li u svim tim događajima nazrijeli i nagovijestili trag nadzemaljskoga. Ali, kad bi i sva povijest bila prepuna samih takvih događaja koji ne bi imao ništa drugo i ništa više, bio bi nedorečen. Čemu takav život, zašto je postojao, kamo je vodio? Što je bio smisao svega? Je li to bilo sve? Režiser jednog takvog filma bi se po njegovom svršetku morao namučiti da nam objasni ideju. Ali ne bi uspio. U ovome bi opet ostala tek jedna velika glad, jednaka ovoj kakvu svijet već ima.

Dakle, dobro čovjek sluti: ima neka vijest kakvu zemlja ne može iznjedriti, pa vrtjela se i svu vječnost. Čovjek to nju traži.

A ovo je ta vijest: Čovjek je biće nebeske ljubavi koja se za njega razdala do kraja. Čovjek je Bogu u Srcu! Pri srcu. Nju on, čovjek današnjice, kao i kroz svu povijest, treba i želi čuti. Vijest o beskonačnoj ljubljenosti i glas da je pronađen od te ljubavi.

Bog gromko poviješću i svemirom dovikuje, onako kao što to mama zna reći djetetu ili mladić djevojci: srce si, čovječe! Srce moje! Onako kao što jedni drugima šaljemo i crtamo srca gdje god se ljudska mašta dosjeti, i Bog tako čini: po likovima svetaca, privatnim objavama, proročkoj riječi u Svetom pismu i nadasve životom vlastitim. Pa i u likovnom izrazu; prepune su crkve „crtarija“ Srca Isusova u kojima Bog zaljubljenički šalje poruke ljubavi ljubljenom biću.

Čovjek je Bogu srce – to znači: ljubim te! Ili: dao sam ti srce! Ili: ljubav kojom te ljubim, tako me prožima da sam sav srce za tebe. Moj pogled na tebe pogled je srcem. Možemo i ovako reći: Bog nas toliko ljubi da to ni jedan um ne može shvatiti, toliko da nam to izgleda ludo. A srce je uvijek ludo za razum. Kao što je razum hladan za srce. Naravno, vrijedi i obrnuto: razum je razuman, a srce je toplo. A Božje srce je vatra živa.  

„Bog gromko poviješću i svemirom dovikuje, onako kao što to mama zna reći djetetu ili mladić djevojci: srce si, čovječe! Srce moje!“

Ipak, i ova vijest nije dosta da život postane drukčiji. Kao što je zemlja nemoćna da život učini nadnaravnim, Božja ljubav koja je jača i veća od svega, neučinkovita je ako je ne pustimo k sebi. Biti ljubljen nije dosta! Ljubav se mora usvojiti kao vlastito načelo života. Te, kao što Bog ljubi, tako čovjek mora u ljubavi izgarati. Ne mora, ako neće život. Ali ako hoće, nema drugoga načina. To je vijest koja mijenja svijet i za kojom svaki od nas vapi. U nama je iskonska glad za sjedinjenjem s vječnošću i puninom, za životom izvan svake manjkavosti.  Od svih vijesti za kojima tragamo i kojima se hranimo, samo je jedna koja zemlji cijeloj treba. Međutim, ljubljenost nije dosta ako ne pustim da budem zahvaćen tom ljubavlju; ako ne dam da me njezin plamen pretvori u istu takvu buktinju.

Od praznine do ispunjenja barem su tri velika koraka: Prvo, tražiti vijest, glas o putu vječnosti. Sav svijet traži Boga i to ispunjenje. Potom smo korak bliže ako nas sustigne vijest o toj ljubljenosti. Kršćani znaju da su ljubljeni u Kristu, do smrti, oprani od ljage grijeha i izbavljeni, spašeni. Ali ima još jedan korak: onaj koji se dogodio svetima: samo oni koji su uronjeni u tu ljubav, suobličeni njoj samoj, žive ispunjenje za kojim zemlja vapi. Njemu suobličeni, ovi postaju glasnici Srca Isusovoga: buktinja koja sada istom kristovskom ljubavlju ljubi vapijuće stvorenje kakvo je i samo. Takav čovjek želi praštati, davati sebe za drugoga, i postaje nerazuman, lud kao ludost križa. I prezren kao i On: ta, kako bi to razum mogao shvatiti?

Ipak, on kao takav i sam mijenja svijet. Onaj koji je svet, ljubavlju posvećen, suobličen Kristu postaje i sam su-spasenje svijeta. Ona spasenjska vijest, glas. Glasnik. Svaki takav postaje još jedan znak na zidu ispisan, jedno srce u prolazu.

„Biti glasnik ljubavi je ono na što je svaki kršćanin pozvan. Ili si Glasnik Srca Isusova ili ga moraš čitati, dok to i sam ne postaneš.“

Zadivljujuće je gledati kako je tih glasnika sve više, osobito među mladima. Uzbudljivo je gledati kako se zloguke prognoze o utihnuću toga glasa, barem kad je o Hrvatskoj riječ, pokazuju više nego promašenima. Ta, opet razum nije mogao naslutiti zakone srca. Posvuda niču zajednice glasnika te ljubavi, zajednice Srca Isusovoga, same od sebe. Posvuda nastaju brojne zajednice oduševljenih navjestitelja te ljubavi slijedeći je djelima praštanja, pomaganja, svjedočenja, asketizma, siromaštva, čistoće, kontempliranja riječi Božje, i nadasve djela milosrđa, ljubavi čiste. Kako li se tek u Božjem naumu ima rasplamsati?

Zemlja se vrti, i vijesti o njoj vrtlože se u njoj samoj jalovo sve dok ne dopre glas Glasnika Srca Isusovoga. Biti glasnik ljubavi je ono na što je svaki kršćanin pozvan. Ili si Glasnik Srca Isusova ili ga moraš čitati, dok to i sam ne postaneš.