Sestra Ivančica: Čudesno obraćenje Vitje – alkoholičara kojeg su se svi bojali
— S. Ivančica – Glasnik
Jutros smo ponovno bile kod Vitje, nasmijan, veseo, oči mu se sjaje. Pa kako i ne bi, duša mu je nakon toliko desetljeća slobodna, primio je ponovno Isusa u svoj život
Vrlo brzo po dolasku u našu novu zajednicu u Turi Remeta, ljudi su nam rekli za jednu staru baku. Da živi u ljetnoj kuhinji i da ju sin alkoholičar ne pušta van. Susjeda, prva do nje, kaže da ju vidi možda jednom u nekoliko tjedana i ako ju pozdravi, sin odmah skače i baka uđe u kuću. Ne da joj ni s kim razgovarati i tako već tri, četiri godine. Neki kažu da je baka poludjela zbog sina Vitalija, drugi da je opsjednuta, treći da je sklerozna… kao i obično selo priča svašta. Pitale smo jednu susjedu hoće li ići s nama, budući da ih mi ne poznamo, ali je rekla da se boji sina.
Visoku limenu ogradu stavio je sin oko dvorišta da se ništa iza nje ne vidi. Htjele smo pošto poto ući unutra i vidjeti tu baku. Lupale smo po toj ogradi i zvale sina sve dok se nije pojavio. Visok, krupan, u šezdesetim godinama, vidno alkoholiziran, ali nam je otvorio vrata. Rekle smo da obilazimo bolesne susjede i nosimo im po vrećicu povrća. To nam je bio izgovor da uđemo. Nije bio oduševljen našom pojavom, ali nas je, Bogu hvala pustio. Kad smo ušli u taj kućerak gdje baka živi… to je živi pakao. Sinovljeva kuća izvana izgleda ok, a ovo je skoro kao šupa naslonjena na kuću. Unutra hladno, peć nije ložena od tko zna kada. Baka tanko obučena s bosim nogama, tanka deka s kojom je pokrivena, jedan potrgani ormar, stolica, krevet, žarulja i to je to. Baka nije okupana vjerojatno godinama, sva mokra, unutra smrad… ruke, noge sve kvrgave od starosti, bolesti.
Pričale smo s našim p. Aleksandrom. Prvo smo nas troje imali sv. Misu po nakani za Magdu – tako se baka zove pa smo opet išli svi tamo. Sin je otvorio vrata u potkošulji, a mi zbog hladnoće u zimskim kaputima. Stvarno je neobičan. Magda se ispovjedila, dobila bolesničko pomazanje, pa je pater blagoslovio sinovu kuću, Magdin kućerak i dvorište. Ne mogu opisati taj osjećaj. Dok smo ušli u taj kućerak jedva smo svi stali, još jedna osoba ne bi mogla ući. P. Aleksandar je normalno obukao albu i stavio štolu i poslije ispovjedi, kad smo molili, tako mi je bilo kristalno jasno kako je To to. Sestra Jožica i ja smo pokleknule spontano, a on je položio ruke na Magdu. Onda mi je Bog u srce i misli stavio takvu sigurnost i mir i radost. Tu mi je mjesto. Klečeći iza svećenika i moleći za njega i te ljude u ovim kućercima. Kao prve sestre koje su s lazaristima išle i pripremale ljude za dolazak svećenika i za ponovni dolazak Isusa u njihove živote. To je to. To je naša karizma. U biti vrlo jednostavno.
Tijekom nekoliko dana išle smo ponovno kod naše Magde, tako čvrsto stisne naše ruke kad dođemo, a još čvršće kad odlazimo. Viče ona: „Ja bi da dođete svaki dan.“ Sada je u toplom, sin joj naloži vatru, toplije ju oblači i s njim smo u dobrim odnosima, a i dogovorile smo da pater dolazi svaki prvi petak u mjesecu ispovjediti i pričestiti našu Magdu. Nakon par mjeseci povremenih obilazaka dogovorili smo se sa Vitjom, Magdinim sinom da svako jutro dođemo i obavimo osnovnu njegu naše Magde, umijemo ju, promijenimo pelenu itd. Kroz dane suživota uvidjele smo da ni Vitja nije tako loš kao što se činilo na početku, i on je teški bolesnik, nema jedno plućno krilo. Ne snalazi se s bolešću svoje mame i stvari su se razvile kako jesu. Shvatio je da želimo dobro i njemu i njegovoj majci. Vozila sam ga u selo u nabavku lijekova i hrane, dva kilometra pješice po snijegu visine jednog metra s jednim plućnim krilom i nabavljenim stvarima ne bi mogao proći. Dao nam je ključ od dvorišnih vrata da možemo ući kada želimo. Dok mi sređujemo Magdu on nam kuha kavu kada god na nju pristanemo.
Igrom slučaja na nekoliko dana je s. Jožica morala službeno otputovati u Kijev i tako sam ostala sama. Odvezla sam ju na vlak kasno navečer, a rano ujutro sam došla do Vitje i prvo njegovo pitanje je bilo – Zar te nije strah? – čudi se on. Pitam ja: – Čega? – Pa što si tu sama? – Pa kako znate da sam sama? – sad ja u čudu. Počne se smijati Vitja i govori da cijelo selo to zna. Mislim si, seoska informativna služba savršeno radi. – No, jel te strah? – uporno će on. – Pa nije me strah. Čega? Vjerujem da tu žive dobri ljudi i da me Bog čuva i da mi se ništa loše ne može dogoditi. Pa i u Africi sam znala ostati sama u kući pa ako me tamo nije bilo strah neće me ni tu biti. – odgovaram. Raširio je oči i usta ko’ malo dijete kada sam to rekla. – Nego, neki dan čula sam da ste posjetili bolesnu susjedu. Kako to? – upitam ga. – Znam da umire od raka, a vidio sam da ju vi sestre posjećujete pa sam razmišljao sigurno je teško ležati cijeli dan, pa da joj malo prikratim vrijeme. Bila je dobra s mojom mamom. – odgovori Vitja.
Strah i trepet naše ulice učinio je djelo milosrđa – bolesna pohodi. Još malo i bit će spreman za sv. Ispovijed, to nam je tako na srcu. Kada sam se vraćala iz Magdinog kućerka zaustavio me još jednom i rekao: „Znaš da sam tu, dok si sama, ako što budeš trebala samo me pozovi.“ Bože uistinu si velik! Pa njega se cijela ulica boji, a on meni nudi zaštitu i pomoć i to iskrenim i zabrinutim srcem.
S Magdom smo već odavna bliski prijatelji, svaki dan me izgrli, izljubi, molimo se, ponekad se zajedno smijemo, često zajedno i plačemo. I tako prolazi vrijeme i dođe ponovno prvi petak, i ovaj put je p. Mihael stigao do Magde i onda je krenula: pater tamo, pater vamo, joj pater ovo, joj pater ono, sva oduševljena što je stigao. Veselju nije bilo kraja. A meni osim brzog pozdrava ni A ni B. Uz smijeh govorim, pa dobro Magda, a ja? U šoku sam, pa tu sam svaki dan s vama, noći probdjela zbog brige, a sad samo p. Mihael, pa p. Mihael. Pater se počeo smijati na moje otvoreno zanovijetanje i komentira: evo, ljubomora je stigla. Pa normalno da je stigla, Magda je moja. Na to me Magda pogleda i lupne po ramenu onako skroz domaće i vikne: – Ti! Ti tu doma, pater je sada došao! – Ti tu doma, sada ću ja biti ljubomoran, rekao je pater kroz šalu, a Magda je potvrdila skroz ozbiljno da je jasno da sam ja tu doma i nastavila posvećivati pažnju patru. Mislila sam da će mi se srce raspuknuti od sreće. Ti tu doma, danima mi je to u srcu odzvanjalo. Ti tu doma! Magdin kućerak postao je i moj dom. Podsjetilo me na onu iz Biblije: „Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je.” Hvala ti Bože na tvojoj ljubavi koju mi daješ preko Magde!
Prošlo je ponovno nekoliko tjedana, a u s. Jožici i meni je sve više rasla želja da Vitja pristupi sv. Sakramentima, a i pater Aleksandar je zajedno s nama molio na tu nakanu. To nam je svima na srcu već punih šest mjeseci, ovdje nema redova ispred ispovjedaonica, borba za svaku dušu je dugotrajna i treba biti dosjetljiv. U selu smo čule da je išao kod doktora jer ga boli rana od operacije od prije tri godine. Uzele smo lijekove protiv bolova i otišle do njega, stvarno ga boli.
Isti dan razgovaramo s p. Aleksandrom i dogovorimo se da je to razlog da idemo ponovno zajedno k njemu. Kaže pater: „Idemo loviti duše!“ Kada nas je Vitja ponovno ugledao na svojem dvorištu u istom danu bio je u laganom šoku. Kažem ja njemu, rekla sam pateru da vas boli pa vas je došao posjetiti, ona se brine za vas. Pater ga je uveo u kuću, a da nije ni shvatio što se događa, a ja sam otišla do Magde. Bog je bio s nama, Vitja se ispovjedio nakon nekoliko desetljeća. Kada smo izašli iz dvorišta i kada je pater rekao: „Možete mu nositi Pričest u petak.“ Počela sam skakati od veselja.
Jutros smo ponovno bile kod Vitje, nasmijan, veseo, oči mu se sjaje. Pa kako i ne bi, duša mu je nakon toliko desetljeća slobodna, primio je ponovno Isusa u svoj život. Joj, kad se samo sjetim našeg prvog susreta i onih zelenih rajčica koje smo im nosili, njegovog tmurnog pogleda i ovog današnjeg. Razlika nebo i zemlja. Bože, uistinu si nenadmašiv!