— Žarko Brzić – iz arhive Glasnika

Intervju s bakom Šantom napravio je Žarko Brzić za Glasnik još daleke 1977. godine. Baka je već odavno u kraljevstvu Božjemu, ali njene riječi i danas zvuče toliko mudro i suvremeno kao da su rečene jučer, ili, bolje rečeno, mudre riječi u svim vremenima imaju jednaku snagu, vrijeme mudrost ne troši. Baka Šanta, moli za nas!

Baka Šanta živi u rodnom mjestu na Dugom otoku. Kako smireno djeluje dok plete čarape i prede vunu, tako je tiha i smirena u cijelom svom životu. Ona je vjerni poštovalac i svjedok svetinja davne prošlosti, ali veseli se svemu dobrome što nam nosi sadašnjost. U svom opustjelom mjestu, u kojem nekada ne možeš sresti žive duše u po bijela dana, promatra život oko sebe otvorenim očima. Prilagođujući se novom stilu vremena, naliči onoj staroj maslini koja, duboko ukorijenjena u kamenitoj zemlji, daje gostoljubivo svoje plodove generacijama što dolaze i prolaze.

Baka Šanta je simbol onih naših patrijarhalnih žena i majki preko čijih su leđa prošli nemirni vihori životnih nedaća, ali ih one sve nadjačaše u svojoj jakoj i jednostavnoj vjeri. Svaki razgovor s njome predstavlja za čovjeka obogaćenje.

Vidim da nešto imate u rukama molitvenik i krunicu. Za koga se najviše molite?…

Molim se najviše za moju dicu i unučad. Odmah zatim za obraćenje grišnika, za mir u svitu, za svećenike i za svećenički podmladak.

Kome se u svojoj prosnoj molitvi najviše obraćate?

Molim se najviše Srcu Isusovu, zatim Majci Božjoj, pa sv. Anti i sv. Maloj Tereziji. Svojoj sam dici preporučivala, a sada svojoj maloj unuci da se moli Duhu Svetom Utješitelju… On će joj prosvitliti pamet da se čuva zla u životu, da sačuva viru i milost posvetnu.

Koji vam je blagdan najdraži u liturgijskoj godini i zašto?

Najviše se veselim Božiću i Uskrsu… Božiću – jer se tad naš Spasitelj rodio za nas… Uskrsu – jer nas je svojim uskrsnućem spasio i otvorio vrata raja.

Svakome život donese, prije ili kasnije, mučne i teške dane, kad se duša savija od bola. Koji su vama bili najžalosniji dani?

Najžalosnija sam bila kad mi je umro otac, a majke se i ne sićam. Zatim kad je priminula moja mala kći Rajka. Onda mi je bilo strašno teško.

Koliko je bilo Rajki kad je umrla?

Imala je tek četrdeset dana. Krstila sam je i ona je danas među anđelima Božjim. Rajka se brzo zaželila raja…

Koliko ste imali djece?

Imala sam četvero. Ali sam uvijek teško nosila, dok sam bila, kako smo mi to prije govorili, u blagoslovljenom stanju. S puno muke i molitve dolazila su dica na svit. Kod četvrte trudnoće opasno sam se razbolila od upale porebrice. Imala sam veliku vodu. Doktor, a i neki drugi s njime, savjetovali su mi abortus jer da mi je život u opasnosti. Dugo su me na taj veliki grih tentali. Ja sam im rekla: „Neću to nikada učiniti. Volim prije umriti nego svoje dite ubiti. Meni, ili živoj ili mrtvoj, Bog će biti milostiv.“ I nisam to učinila i evo, hvala Bogu, dočekala sam osamdesetu.

Što vam danas pruža posebnu radost u poodmakloj dobi?

Radosna sam kad u nedilje i blagdane imamo svetu misu, kad slušam rič Božju, a zatim kad mi dođu dica iz grada. Bez njih mi je jako grubo i jedva čekam da ih vidim.

Bog vam je dao da ste po prirodi blage naravi. No život mnogo puta i bez osobne krivnje donosi razne sudare i nepoželjne konflikte s rodbinom ili susjedima. Jeste li živjeli s nekim u zavadi.

Nikad se nisam svađala i nekoga nisam u životu mrzila. Trpila jesam, ali sam nastojala, i kad mi je bilo nešto teško, prići preko toga kao da nije bilo ništa… U našem dvoru, gdje sam odrasla, bilo nas je puno, ali mi se nikad nismo svađali… Ne mogu zamisliti sebe da idem na svetu pričest a da sam s nekom osobom u mržnji.

Kakvi su bili općenito odnosi među ljudima u vrijeme vašeg djevojaštva u vašem rodnom mjestu?

Kad sam ja bila dite, i kasnije divojka, život je u našem mistu bio dosta težak. I gorak je bio onaj kruv. Ali je među ljudima bilo više zadovoljstva, međusobnog podnošenja i ljubavi nego što je ima danas. Koliko je bilo radosti i među starima i među mladima kad smo o velikim blagdanima igrali kolo! Mili Bože, kako su to bila lipa vrimena. Kad smo se mi divojke sastale i zakantale: „Zapivajmo, moje drugarice, doći će nam dragi za mornarice“, odjekivala bi naša pisma po cilome mistu…

Shvaćam da vam sada mora biti teško kad je mjesto posve opustilo. Kao da je kužna bolest prohujala ovim kućama!

Imate pravo. Srce nam se stiska kad vidimo ovu pustoš. Nekada toliko mladića i divojaka, a sada svi odoše… Veli broj je odselio u Ameriku i Australiju, a drugi rade u Zadru. Kod kuće su ostali starci. I kad mi odemo, a svake godine nas je manje, ostat će nam kuće prazne da se u njima miševi kote. Žalosno je što je do toga došlo. Ali što se more? Ne koristi se tužiti…

Zanima vas život Crkve u svijetu i kod nas. Što čitate od katoličkog tiska?

Čitam uvik Glas Koncila, Veritas, Glasnik Srca Isusova… Ne pročitam baš sve, nego ono što se meni svidi. Ali puno, puno dobrog štiva nađem. Volim ja čitati našu štampu još od mladih dana.

Bojite li se za sudbinu Crkve kad je danas suočena s tolikim krizama i nevoljama izvana i iznutra?

Mogu vam iskreno reći da se ne bojim… Čitala sam ja kako je Crkva u staro vrime doživljavala još teže ure. Pa je ipak, Božjom pomoći, ostala da propovida viru Isusovu. A zar nije naš Gospodin reka: „Vrata je paklena neće nadvladati“. Zato se ne bojim za njezinu budućnost. Ali moramo puno moliti za Crkvu…

Jeste li smućeni zbog napuštanja službe tolikih naših svećenika i je li zbog toga oslabila vaša vjera?

Žao mi je što su to učinili i uvik će mi biti žao. Ali moja vira nije ništa slabija, jer ja dar svete vire nisam primila do svećenika, nego od Boga. I svak će za taj Božji dar pred Bogom odgovarati.

Je li vas strah smrti? Kakva vas čuvstva obuzimaju kad pomislite da biste i vi mogli brzo otići na drugi svijet?

Mene smrti nije strah. Ja znam da moram umriti. I čega bi se bojala? Preko smrti idemo u svoj nebeski dom. A kad se odlazi doma, onda nema straha. Jesam grešnica, ali je veliko milosrđe Božje.

Odakle vam ta vaša vedrina i spokoj? Uvijek ste spremni na šalu. Kako ste postigli taj divni mir srca?

Pa vi bi to morali znati… Od Boga dragoga, moj kumpare… Kako ću biti nesritna i žalosna kad virujem u Boga i kad ga ljubim?

Znam da niste bogati. Ali vi, svejedno, znate otkidati od svojih obiteljskih potreba da biste drugome pomogli koliko vam mogućnosti dopuštaju. Možete li reći koga najradije pomognete?

Vi mene puno ispitivate. Više nego da sam na ispovidi. Koga ja pomažem, toga ne govorim ni svojoj dici, pa neću ni vama. Isus je reka da što čini desnica neka ne zna ljevica…

Tako me je otpratila baka Šanta svojim blagim i dobroćudnim smiješkom, koji je za mene toga popodneva značio neizrecivu milost i blagoslov. .. A ti se možeš pomoliti za svoju baku ili djeda tako da preko našeg molitvenog zida (ako si na mobitelu vidi ispod) pošalješ molitvu na oltar bazilike Srca Isusova koja će u petak biti prikazana na svetoj misi.