— Zoran Vukman,  Glasnik

Ilustracije u tekstu su iz filma Joška Marušića, “Zašto su došli vlakom”

Znali smo da je Joško Marušić kao poznati i ugledni hrvatski animator i karikaturist, vrlo kreativan i duhovit autor brojnih animiranih filmova, ali nakon njegova animiranog filma „Zašto su došli vlakom“, mogli smo se uvjeriti koliko je lucidan i inteligentan, rekao bih vrlo mudar autor kad se radi o jednoj tako osjetljivoj temi kao što je pobačaj jer je napravio film koji bez ikakve agitacije, moraliziranja i ideološke tendencioznosti, na potresan i vrlo dirljiv način govori o naličju problema i fenomena pobačaja.

Rasprave oko pobačaja u današnjem svijetu došle su do točke apsurda jer zagovornici pobačaja u središte problema stavljaju dvojbu kada zapravo počinje život. To pitanje smatram čistim sofizmom (mudrolijom), pa bih na njega ovako odgovorio: I znanstvenici ateisti i znanstvenici vjernici uglavnom se slažu oko teorije Velikog praska o nastanku Svemira. Praktički, svemir je nastao iz jedne sabijene točke i eksplodirao šireći se nezamislivom brzinom i još se širi. Dakle, trenutak tog Praska bio je kao neko veliko začeće iz svemirskog (mitološki zamišljenog) jajeta ili pak, iz metaforički predočeno, teniske loptice koju je nevidljiva ruka stisnula pa pustila, a ona je prasnula u prasvemirsku rasutu masu energije i svjetlosti.

Mnogi ljudi koji se bave umjetničkim stvaralaštvom, razne javne osobe, ustručavaju se protiv pobačaja istupati eksplicitno ili koristiti svoje talente da bi svjedočili istinu – boje se javne osude, izolacije, odbačenosti u vlastitom cehu.

Vjernici poput nas u tomu vide Božji promisao i stvarateljski plan, a ateisti nekakav slučaj, no s koje god strane gledali na taj fantastični događaj, činjenica je da je Svemir tako začet, pokrenut, stvoren, i da se s milijardama godina šireći formirao u galaksije zvijezda i planeta. Kad je, dakle, započeo život Svemira? Onda kad su se stvorile prve zvijezde i galaksije nakon milijardi godina ili u trenutku Velikog Praska? I vjernik i nevjernik reći će: Ne, u trenutku Velikog praska. U čemu je onda problem sa začećem čovjeka i početkom ljudskog života? Je li njegov život započeo kad je iz oplođenog jajašca stvoren embrij ili počinje negdje od trećeg, četvrtog, petog, šestog mjeseca, dok se formira i raste fetus? Ako zagovornik pobačaja kaže da počinje kasnije, onda ga pitam: kako je onda stvoren ili začet svemir s Velikim praskom?

Je li čovjekov život započeo kad je iz oplođenog jajašca stvoren embrij ili počinje negdje od trećeg, četvrtog mjeseca? Ako netko kaže da počinje kasnije, onda ga pitam: kako je onda stvoren ili začet svemir s Velikim praskom?

Što da je Bog, umjesto – neka bude svjetlo – predomislio se i rekao – ah, ipak ne, neka ostane tama, i sve sažeo natrag u prvotnu točku ili prekinuo proces širenja Svemira? Cinik bi rekao: imali bismo abortirani Svemir. Prekinuto stvaranje, onemogućeno rođenje. A takvo što se Bogu ne može pripisati. On ne prekida ni stvaranje ni život kojeg je započeo.

ŽELIŠ LI BITI ROĐEN?

Zašto onda mi ljudi mislimo da je prekidanje procesa jednog života u samom začeću nešto prirodno i normalno? Zašto jednu mehaničku intervenciju u proces od pupanja do cvjetanja, trganja pupoljka ili cvijeta prije negoli izraste u plod smatramo ljudskim pravom ili izborom koji se podrazumijeva, a da pritom ne polažemo račun za prekid jednog čudesnog procesa koji vodi do rađanja živoga bića?

Da možemo embrij ili fetus pitati — želiš li biti rođen — i da nam može odgovoriti, njegov odgovor bi bio sazdan u samoj nježnoj silini rasta i težnje ka samoostvarenju u procesu koji je začet. On sam, plod koji se razvija u utrobi odgovor je na pitanje: da, ja se želim roditi, ja sam život u procesu rasta, mali svemir koji se širi, i kad me zaustaviš u tom širenju ne samo da si ubio jedan mali svemir, nego si narušio jedan kozmički zakon života, rasta i širenja! Eto, ako je ateistima tako draže, ako im ne zvuči dobro Božji zakon, onda što mogu reći argumentirano protiv kozmičkog zakona života koji se širi, razvija i raste? Ili su oni za abortirani Svemir? Za Svemir koji je Stvoritelj nasilno, mehanički zaustavio u njegovu rastu? Kakav bi to bio Stvoritelj? Nikakav.

Zato ni roditelj koji teži zaustavljanju života koji je začeo, bilo slučajno, bilo svjesno, ne čini ništa prirodno, normalno ni opravdano kad u pobačaju vidi pravo na vlastiti izbor. Nije naše pravo sve ono što možemo učiniti ili što nam je korisno, jer možemo učiniti štošta lošega i kazati da je to u ime nekog višeg dobra, a zapravo je samo izlika za naš trenutni i sebični interes.
Velike su dvojbe oko ove teme i oko njezine prezentacije.

Plod koji se razvija u utrobi odgovor je na pitanje: da, ja se želim roditi, ja sam život u procesu rasta, mali svemir koji se širi, i kad me zaustaviš u tom širenju ne samo da si ubio jedan mali svemir, nego si narušio jedan kozmički zakon života, rasta i širenja!

Zagovornici pobačaja imaju uglavnom agitatorski pristup u ime ljudskih prava. Protivnici pobačaja također često uzvraćaju kontra-agitacijom. I jedni i drugi koriste razne društvene i pravne oblike borbe, pri čemu se čini da zagovornici pobačaja mahom pretežu jer su većinom mediji, politika i pravosuđe na njihovoj strani. Pokazalo se da kontra-agitacija i preveliko moraliziranje protivnika pobačaja nemaju velikog uspjeha ako ne koriste suptilnija i mudrija sredstva za argumentaciju istine, koja je zapravo toliko očita da je zapanjujuće kako netko uopće može reći da je pobačaj društveno opravdan.

Mnogi ljudi koji se bave umjetničkim stvaralaštvom, razne javne osobe, ustručavaju se protiv pobačaja istupati eksplicitno ili koristiti svoje talente da bi svjedočili istinu – boje se javne osude, izolacije, odbačenosti u vlastitom cehu. Zato kad se neki usude iz takvog miljea iskoračiti i progovoriti na način vlastitog izričaja, onda je to zaista izniman događaj koji odjekne. Takvim ljudima je potrebna određena građanska hrabrost.

ZAŠTO SU DOŠLI VLAKOM

Znali smo da je Joško Marušić kao poznati i ugledni hrvatski animator i karikaturist, vrlo kreativan i duhovit autor brojnih animiranih filmova, ali nakon njegova animiranog filma „Zašto su došli vlakom“, mogli smo se uvjeriti koliko je lucidan i inteligentan, rekao bih vrlo mudar autor kad se radi o jednoj tako osjetljivoj temi kao što je pobačaj jer je napravio film koji bez ikakve agitacije, moraliziranja i ideološke tendencioznosti, na potresan i vrlo dirljiv način govori o naličju problema i fenomena pobačaja.

Film koji je protiv pobačaja, snimljen je bez pretenzije da bilo komu docira, i dojmljivo izriče jednu stvarnost smještenu u fabulu neobične priče koja govori sama za sebe, bez puno riječi. Film je ekskluzivno prikazan na portalu Bitno.net (svakako pogledati!) i na njemu se može naći uz zanimljiv intervju s autorom. Bez pretjerivanja, neovisno o temi, sklonosti ili nesklonosti autorovom stavu, filmić je uistinu jedno remek-djelo.

Marušićeva misija je primjer autorske i građanske odvažnosti, primjer da su nam darovi dani kako bi služili dobru i ujedno njegov film je vraćanje nade u čovječnost stvaranja i plemenitost umjetnosti.

Vjerujem da će to priznati svatko tko filmu pristupi s poštenim intelektualnim i gledateljskim stavom bez obzira slaže li se porukom ili ne. A poruka je utoliko snažnija ukoliko je implicitno izrečena kroz kombinaciju ironije, groteske, humora pa i malo sablasnosti. Sve skupa je učinak i realan i nadrealan. Naime, u jedan grad i njegovo jednolično životno ozračje, u svijet koji živi u svojim svakodnevnim banalnostima, pomalo prazan, otužan, odjednom stiže jedan vlak koji dovozi neka neobična mala stvorenja. Ona su animirana tako precizno da je autoru bilo potrebno veliko umijeće balansiranja između groteskno-karikaturalnog, sablasnog i simpatično-duhovitog. Vrlo lako je sve moglo skliznuti u karikaturu, ali je Marušić uspio izbjeći takvu zamku stvorivši simpatična mala stvorenja koja su se razmiljela po svim kućama i stanovima, preplavila grad i unijela u njega život i radost.

Ljudi su u čudu gledali te male „svemirce“ dok nisu shvatili: to su njihova djeca. Djeca koje su se odrekli. Nerođena djeca. Začeta a nerođena. Mi smo mali abortusi, kažu. Šokantno, a opet tako decentno, nestvarno, a stvarno, pretočeno u jednu životnu situaciju koja pretpostavlja koliko bi života i živosti bilo u gradu da su oni rođeni, koliko bi grad bio oplemenjen, i koliko bi njihova rođena braća i sestre bila sretna da su im i nerođena braća i sestre rođeni – jer djeca su djeca, ona se žele igrati. Marušić je jednostavnim postupkom, ostvarenjem osujećenih mogućnosti, dovođenjem nerođenih u naš svijet na jedno popodne, pokazao potresnu veličinu gubitka, pogotovo kroz težinu rastanka djece i roditelja koji su na koncu nerođene morali ispratiti u vlak koji ih je odveo natrag u neke druge dimenzije. Tek tada je praznina postala očita, bolna i jasna. Istina je izišla na vidjelo, apsurd prekinutih začetih života. Zašto su došli vlakom – naslov filma je za razmišljanje, upitnik koji ostaje bez izričitog odgovora, pitanje na koje sami sebi moramo dati odgovor. Kad ih na odlasku polijevaju šmrkovima vode, onako nakrcane u vagone, asocijacija nas navodi na vlakove koji su vodili ljude u smrt, u konc-logore, iako autor odbija takvu eksplicitnu analogiju. On je asocijativnost tog trenutka ostavio otvorenom.

U razgovoru za Bitno.net naglasio je da bi želio potaknuti i druge ljude i javne djelatnike na hrabrije iskorake o ovoj temi. U suradnji s katoličkim portalom Bitno.net uspio je uzburkati javnost sa svojim filmom, smatrajući da je „ustrajavanje na zaštiti nerođenih svojevrstan test.“ U njegovom filmu čak se vjera uopće ne spominje, njegov film svojom porukom na iznimno snažan, animacijski, autorski i kreativni način slavi život u njegovoj svakodnevnoj, rekao bih, „običnoj“ očevidnosti koju tako olako zaboravljamo. On smatra da su mnogi ljudi nasjeli toj iskonstruiranoj „polemici“ o abortusu uslijed planske kampanje zavjere protiv obitelji „kao posljednjeg istinskog prostora slobode“. Marušić se pita zašto se vjernici boje, čega se plaše, etiketiranja? Ovdje se ne radi o tome hoće li nas netko etiketirati kao nazadne ili konzervativne nego o elementarnim načelima koja su nam zapisana u genima, i našoj spremnosti da se zauzmemo za ta načela. Marušićeva misija je primjer autorske i građanske odvažnosti, primjer da su nam darovi dani kako bi služili dobru i ujedno njegov film je vraćanje nade u čovječnost stvaranja i plemenitost umjetnosti ■