Dragi Glasnikovci, kod nas uvijek ima teških, neizvjesnih situacija. Tužnih sudbina, ali ima i onih radosnih, spretno – nespretnih jer ipak radimo s djecom. A sada ću vam opisati jednu zgodu koju smo prepričavale danima i smijale se. Ima i toga, dragi Bog je milosrdan prema nama. Naime, u sklopu svih naših zajednica, kako bi bile neovisne o donacijama, trudimo se imati vrt, uzgajamo životinje, imamo polja kukuruza, manjoke, kikirikija, soje, palmi. U Affameu, gdje naša s. Dorotea vodi dječje sirotište ima dakle svega toga, a u zadnjih godinu dana sestre su se malo ozbiljnije počele baviti uzgojem svinja. I mi iz drugih zajednica smo uskakivale u pomoć oko nabavke i dostave hrane za životinje jer uz svinje imamo i zečeve i kokoši i patke. U jednom trenutku bilo je preko 60 odraslih svinja i još toliko malenih tek rođenih. Prava mala farma. Naša djeca vole pojesti svinjetinu, a dobro dođe i za prodaju da se mogu kupiti ostale potrebne stvari za sirotište. Imat ćemo ih i dalje u budućnosti, ali vjerojatno ne u tako velikom broju jer ipak ne stižemo. Svi su bili mobilizirani, s. Yvete je predvodila posao i organizirala da sve štima. Često se ustajala i prije 5 h da bi odradila nešto prije jutarnje molitve. Djeca su uskakala po potrebi pogotovo kada bi se malene oprasile, odmah bi bile kod njih. Znanja o uzgoju domaćih životinja itekako će im dobro doći kada jednom napuste sigurne obroke unutar sirotišta i kada će same morati zasukati rukave. 

Jedan dan je s. Juliene došla po četiri svinje da ih odveze 60 km do naše zajednice gdje se nalazi naš novicijat kako bi proširila kapacitete tamošnjeg svinjca. S. Dorotea i s. Yvete u tom trenutku nisu bile doma i svinjama neki nepoznati ljudi su ih spakirali u nepoznati terenac. Nije prošla ni kilometar kada se jedno prase od 80-tak kg oslobodilo i iskočilo iz prtljažnika. Ljudi su vidjeli i signalizirali sestri. Ona se zaustavila i pozvala s. Tatianu u pomoć da pronađe odbjeglo prase, a ona je nastavila dalje. Žurila se, doći će drugi put po njega. S. Tatiana je tražila i tražila, ali nije nalazila naše prase. Pridružila su se i djeca i svi su ga tražili. Jedan psihički bolestan mladić rekao je sestri da su ga uzeli ljudi iz obližnje gostionice. Kada je pokucala na njihova vrata rekli su da ne znaju o čemu priča, oni nisu vidjeli nikakvo prase. Ponudila im je čak da otkupimo naše prase. Da im damo nagradu što su ga pronašli. Ništa nije pomoglo. Vratila se praznih ruku u sirotište s pitajući se što sada?

Sestre i djeca su odlučile: ne damo naše prase! U tu kuću ljudi dolaze piti, poslije čine loše stvari i još da im damo naše prase za koje su svi toliko puno radili. Svaki dan čistili svinjac, pripremali, nosili hranu, pumpali vodu, prali svinjac. Koliko je samo to truda. I pozvaše policiju. Došli su dečki, djeca od s. Doroteje, jer nema osobe koju ona nije liječila u tom kraju u našoj ambulanti kada su bili mali. I krenuše oni sa sestrom Tatianom po naše prase. A tamo se opet svi prave da ništa ne znaju i da prase nije kod njih. Jedan od vlasnika je još počeo biti i bezobrazan prema policajcima, a znate beninski policajci nisu hrvatski policajci. To se ne radi! Policajci su se isto razljutili, da kako mogu krasti od sestara i siročadi! Situacija je uzavrela i policajci su jednog, kojeg su detektirali kao kolovođu, uhapsili, ne nježno, da je još s. Tatiana uskakivala da ga brani. 

Oni su ga počeli odvlačiti prema njihovom terencu kada je njegov otac dreknuo: “No, zar ćeš zbog jednog praseta ići u zatvor da te tamo na ispitivanju pretuku?!” Onda je on rekao da je mislio da to nisu pravi policajci nego da su sestre unajmile dečke iz sela da glume policajce. Tu su svi prisutni, jer sada se već skupilo mnoštvo iz sela, prasnuli u smijeh, da će sestre unajmiti glumce da traže svoje prase. Da je skužio tek kada je vidio njihov auto. Policajci su tražili da dovede prase i da ga oni privežu u policijski prtljažnik. To su napokon i učinili. Sestra je rekla da ih nećemo tužiti i da ih ostave u kući, da ih ne vode u policijsku postaju. Mi samo hoćemo ono što je naše. 

I tako se prase našlo u policijskom džipu koji je imao poderani stražnji dio i gle opet cirkusa! Uplašeno od cjelodnevnog zbivanja usred vožnje je odlučilo pobjeći. I opet mu je uspjelo! Cirkus se nastavio. Vidjeli su ga u retrovizoru kako trči. S. Tatiana je krenula za njim. Sada je policajcima, mladim, jakim afrikancima bilo neugodno da jedna sestra sama hvata prase, ali oni su muslimani i ne smiju dirati prljavo prase. I kako sada? Na kraju su joj ipak pomogli i uhvatili ga, te dovezli u sirotište. Djeca su ih oduševljeno dočekala pa im je bilo odmah lakše. Prase je jasno bilo uznemireno, ali kada je čulo glas s. Doroteje i s. Yvete, momentalno se smirilo i prestalo cviljeti.

I Juliene se vratila i ovaj put su ga sestre spakirale u auto, ono ih je pogledalo i kao da im je pogledom reklo: “Aha, to me vi premještate, onda dobro”, i leglo i ostalo ležati do Malanhoui dok nije došlo do svog novog odredišta. Sestre i djeca su danima prepričavali kako je dva puta iskočio iz prtljažnika, kako je trčao, kako su ga lovili, kako su se sklizali za njim, bilo je blatnjavo, ipak smo u kišnoj sezoni. Kako su ti zločesti ljudi htjeli pojesti naše prase uz alkohol, ali kako policajci nisu dali. Vjerujem da će jednog dana nastati i igrokaz u sirotištu. Srela sam na cesti neki dan te policajce, čim su me vidjeli u autu, prasnuli su u smijeh. Veselo su me pozdravili. Očito se i oni još prisjećaju cjelodnevne sage s odbjeglim prasetom. Nije lako beninskim policajcima. Nije to zavidan posao. Ima doduše i puno nepoštenih policajaca, koji koriste svoju snagu i moć u krive svrhe, ali ima i dobrih koji nekako plivaju u tom moru strahota na koje nailaze. Nedavno je u regiji bila zabilježena otmica dvoje djece. Blokirali su sve prolaze, ali nisu uspjeli spasiti djecu, našli su samo dijelove njihovih malenih tijela. Otmičare su, Bogu hvala pronašli i uhapsili. Pripadnici vudua i fetišeri koriste dijelove tijela za svoja vračanja. Ovi su došli iz susjedne Nigerije. Ponavljam, nije lagan njihov posao. 

Nas poznaju i simpatiziraju, to su ljudi iz naše sredine, godinama gledaju što sestre čine za narod. Prošle godine uoči Božića, nomadi sa sjevera su sa svojim krdima goveda pustošili polja kukuruza seljana. Nastala je prava pobuna u kojoj im je bila pripremljena klopka i nekoliko goveda je zaklano jer su ulovljeni u krađi. To su učinili kako bi se otjerali ti nomadi većinom iz Malija i kako bi otišli negdje drugdje. Seljani zajedno sa policijom. Na kraju je policija donijela veliku količinu zaplijenjenog mesa u sirotište i rekla: “Mi smo se svi namirili, i seljani i mi, ovo pripada vama.” U selu gotovo nitko nema struju pa tako ni frižider, a kamoli zamrzivač, tako da se meso mora pojesti odmah da se ne pokvari. Rekli su sestrama: “Vi ovdje imate puno djece za koju se nitko ne brine. Pa smo vam donijeli mesa da imate za blagdan.” Mogli su sve zadržati za sebe, ali nisu, podijelili su. Nomadi su barem privremeno napustili polja seljana i prestali sa krađom kukuruza i ostalih zasijanih kultura. A o njima ću pisati nekom drugom zgodom. Nije ni njihov život lagan. Stalno su na putu, znači ne sade povrće i kukuruz, ne kolju svoje životinje, jer to im je jedino bogatstvo što imaju. A i oni moraju jesti i preživjeti. Prodaju mlijeko i sir a oni sami često jedu to jest piju puštenu krv goveda pomiješanu s mlijekom i nešto žitarica koje su kupili prodajom mlijeka. Kada je sušna sezona i goveda ne nalaze dovoljno hrane ne daju ni mlijeka. Njihova djeca postaju stočari čim prohodaju, nitko ne ide u školu. Nimalo! Nimalo nije lagan njihov život.  

Preporučam sve njih, i policajce i nomade, i naše susjede u vaše molitve. Neka nam Gospodin svima da mudrosti i razboritosti u djelovanju.  

Pošalji molitvu preko molitvenog zida na oltar bazilike Srca Isusova da te Gospodin očuva od zla, ojača vjeru i podari ti zdravlje duše i tijela. Tvoja molitva će u petak biti prikazana na svetoj misi.

(ako si na mobitelu vidi ispod, klikni na crveni gumb i otvorit će se molitveni zid na koji napišeš i pošalješ molitvu)