— Mijo Nikić, SJ – Glasnik
U primarne emocije spadaju: strah, radost, žalost, srdžba. Zovu se primarne jer se javljaju vrlo rano u životu. Već u prvoj godini života dijete iskusi ove emocije. One ga prate čitav život, često se ponavljaju i o pravilnom odnosu prema ovim emocijama ovisi osobna sreća i uspjeh u životu. Donosim ukratko osnovne informacije o svakoj primarnoj emociji, a zatim obrađujem detaljnije emociju straha.
STRAH
Bitni situacijski uvjet za pojavu emocije straha je percepcija opasnosti ili prijetnje. Ključni moment je nedostatak moći ili sposobnosti da se osoba bori s opasnošću.
Najdublji užas javlja se pred svemoćnom silom kao što su prirodne katastrofe.
RADOST
Radost je prekrasan osjećaj, vrlo ugodno i intenzivno čuvstvo koje obuzme čovjeka kad doživi nešto lijepo i kad mu se ispune njegove velike želje, kad se ostvare njegovi snovi. Intenzitet radosti ovisi o nivou napetosti koja se u osobi nagomila tijekom iščekivanja nečega veoma važnog i poželjnog za osobu. Ono što se olako i uz malu cijenu postigne, ne donosi veliku radost. Ono pak što se postigne uz veliki trud i muku, uzrokuje veliki intenzitet radosti. Radost varira od blagog zadovoljstva do prave ekstaze. Radost dodiruje sve razine osobe. Emocija radosti se javlja kad se postigne važan cilj na bilo kojoj razini osobnosti: tjelesnoj – zasititi glad; emocionalnoj – susresti veliku ljubav; društvenoj – dobiti priznanje društva; duhovnoj – susresti Boga, doživjeti Njegovu ljubav. Sve religije obećavaju svojim vjernicima veliku radost u vječnosti
Život u društvu s Bogom, život je intenzivne radosti i velike sreće. U kršćanstvu je to posebno naglašeno i vidljivo. „Dobro, valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti: „Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25, 21). Prema Isusovom naučavanju, ući u nebo znači ući u radost i neopisivo veselje.
ŽALOST
Bitni situacijski uvjet za pojavu emocije žalosti je percepcija gubitka nečega čemu smo jako težili ili što smo veoma cijenili. Jačina osjećaja žalosti ovisi o vrijednosti objekta: najjača tuga nastaje zbog gubitka voljene osobe. Žalost je pasivno čuvstvo. S obzirom na intenzitet varira od razočaranja od očaja.
GNJEV – SRDŽBA
Osnovni situacijski uvjet za pojavu emocije gnjeva ili srdžbe je percepcija zapreke na putu o postizanja nekog važnog cilja. S obzirom na intenzitet varira od uznemirenosti do mahnitosti, ovisno o dužini frustracije. Srdžba je osobito jaka ako se zapreka percipira kao zlonamjerna ili neopravdana.
PSIHOLOGIJA STRAHA
Strah je, kažu oni koji ga bolje poznaju, najjači i najstrašniji dok bježimo od njega. „Svako stravično priviđenje iščezava pogledamo li mu pravo u oči“, kaže filozof Fichte.
OČITOVANJE STRAHA NA SVIM RAZINAMA PSIHIČKOG ŽIVOTA
Psiho-fiziološka razina
Na psiho-fiziološkoj razini očituju se vidljive posljedice uzrokovane strahom, tzv. psihosomatske reakcije: suha usta, lupanje srca, znojenje, drhtanje, „praznina“ u želucu, potreba za čestim uriniranjem…
Psiho-socijalna razina
Neke osobe zahvaćene strahom bježe od društva, izoliraju se u svoj svijet. Kad dobije napadaj – neurotik straha se posve povuče u sebe i pravi neku vrst zida između sebe i okoline… Ponekad u iluzornom svijetu svojih iluzija traži rješenje kako da nadvlada strah. Poznato je da osobe uplašene jakim osjećajem manje vrijednosti vide sebe često u fantazijama kao vrlo važne i moćne, dakle upravo suprotno od onoga svog prvotnog doživljaja. Ima i onih koji pod utjecajem straha postaju agresivni, napadaju i optužuju druge za mučnu situaciju u kojoj se nalaze.
Razumsko-duhovna razina
„Od straha su ljudi zli, podli i surovi, a od straha mogu biti i darežljivi, čak i dobri“, kaže Ivo Andrić, a to smo, vjerojatno, i svi mi ponekad doživjeli. Preveliki strah umanjuje uračunljivost djela koje čovjek učini iz tog straha. Na ovoj razumsko-duhovnoj razini strah koji čovjek osjeća pred silama prirode može čovjeka potaknuti na ozbiljno razmišljanje i tako dovesti do dublje spoznaje Boga.
PSIHOLOŠKI VID STRAHA, TJESKOBE I FOBIJE
Strah je „intenzivno i neugodno čuvstvo u vezi s percipiranom ili anticipiranom opasnosti, često povezano sa željom da se pobjegne i sakrije“. Bitni situacijski uvjet za pojavu emocije straha je percepcija neposredne opasnosti ili prijetnje nečeg zastrašujućeg. Ne izaziva svaka opasnost strah, nego samo ona pred kojom se čovjek osjeća nemoćnim. Nedostatak sposobnosti da se čovjek bori s opasnošću jest ključni moment za doživljaj straha. Najjači doživljaj straha – užas javlja se pred svemoćnom silom kao što su prirodne katastrofe. Kod straha se često javlja emocionalna zaraza (panika).
Strah i tjeskoba
Strah je emocija koju osjećamo i doživljavamo kad svjesno znamo čega se bojimo. Radi se dakle o vanjskoj opasnosti koju smo procijenili zastrašujućom, a sebe u isto vrijeme doživljavamo nedoraslim da se adekvatno suprotstavimo percipiranoj opasnosti. Iako je strah neugodno i bolno čuvstvo, on je u biti koristan jer ima moć da mobilizira čitav organizam i tako ga pripremi za eventualnu borbu ili bijeg od opasnosti
Tjeskoba je neugodni osjećaj koji doživljavamo onda kad ne znamo čega se zapravo plašimo, odnosno kad se plašimo stvari kojih se ne bi trebalo plašiti. Dr. Paul Hauck definira tjeskobu kao „osjećaj ugroženosti zbog nečega čega nismo svjesni“.
Fobija je intenzivan, iracionalan strah od nekih objekata, bića ili situacija. U fobiji je prisutan strah i to od konkretnog objekta ili situacije, međutim, taj strah je iracionalan, jer određeni objekt (npr. dizalo, domaća životinja, škola) nije pravi izvor straha, nego samo simbol, pogodno sredstvo preko kojeg se izražava neki podsvjesni konflikt, neka zastrašujuća situacija uzrokovana u ranom djetinjstvu. Fobija je dakle kombinacija straha i tjeskobe.
Neki od najčešćih fobičnih strahova su: akrofobija – strah od visine, agorafobija – strah od otvorenog prostora, bacilofobija – strah od zaraze, eritrofobija – strah od crvenjenja u društvu, klaustrofobija – strah od zatvorenog prostora, ksenofobija – strah od stranaca…
Slobodno lebdeći (difuzni) strah
Slobodno lebdeći ili difuzni strah koji se još naziva i „strah praznog hoda“ (free floating anxiety), nastaje onda „kad nemamo ili nikakva ili premalo razloga za primitivni ‘prirodni’ strah“. Konrad Lorenz bi rekao da takav strah nastaje onda „kad se nedovoljno snažno bojimo“. Ova, na prvi pogled paradoksalna tvrdnja, može se razumjeti tek nakon razumijevanja uloge našeg živčanog sustava. On je, naime, programiran tako da vrlo brzo pripremi osobu za borbu ili bijeg od zastrašujuće opasnosti. Zahvaljujući svom visoko razvijenom živčanom sustavu, čovjek je kroz povijest uspijevao nadvladati opasne situacije koje su ugrožavale sam njegov opstanak. Međutim, sada mi živimo u posve drukčijim okolnostima. Nema više neprijatelja ni zastrašujućih opasnosti kao prije, a naš živčani sustav je i dalje ostao programiran za njih.
NADVLADAVANJE STRAHA
Prije svega treba reći kako je strah duboko ljudski fenomen, nešto što je zajedničko svim ljudima. Strah može imati pozitivne učinke, naime onda kad mobilizira čitav organizam i tako ga spremi za borbu i svladavanje zastrašujuće situacije. Osim toga, strah i tjeskoba, ako nisu patološki zarobili osobu, mogu biti dodatni izvor energije potrebne za ostvarivanje velikih životnih ciljeva. Poznato je da su velika djela, često puta, nastala u velikoj nevolji, bilo čitavog naroda ili pojedinca.
Savjeti u nadvladavanju straha
Upoznati i prihvatiti samog sebe
Mnogi strahovi zahvaćaju i ponekad doslovno guše čovjeka samo zato što on ne pozna i ne prihvaća sebe. Nije dovoljna površna spoznaja na temelju samog ponašanja osobe. Potrebno je imati hrabrosti pa upoznati korijene naših djela i naših strahova.
Ustrajati i biti aktivan
U želji da se nešto postigne ili da se nešto pobijedi, u našem slučaju da nadvladamo strah, vrlo je važno ustrajati u svome uvjerenju da ćemo pobijediti strah, pa čak i onda kad nam događaji iz života govore suprotno. Mnogi ne pokušavaju nadvladati svoje strahove samo zato što znaju da neće u tome otprve uspjeti. Ono što ljudski duh sebi zapovjedi to sigurno i postiže, samo ako u tome ustraje do konca, odnosno dok ne postigne ono što zaželi.
Živjeti u istini
Kad god čovjek zaluta od istine on postaje plijen iracionalnih strahova. Istina najviše oslobađa čovjeka jer ga dovodi u stanje njegove realne egzistencije, dovodi ga na njegovo pravo mjesto, naime da bude gospodar svega stvorenoga, svake situacije. Međutim kad se čovjek zaplete u mreže svojih iluzija, kad si počne umišljati da smije učiniti sve ono što mu se prohtije, on tada izmiče istini, postaje plijen svojih strasti, svojih infantilnih težnji koje ga svojim prisilama zastrašuju. Svaki naš pokušaj da živimo u istini, da skinemo sa sebe maske bilo svemoći bilo one nemoći, oslobađa nas jednog straha, a samim tim mi postajemo hrabriji za još jedan korak prema istini.
Opće ljudski pristup: imati prijatelja
Eysenck zaključuje da osoba koja pati od neuroze straha ponekad se može i spontano osloboditi svoga straha, a ako potraži profesionalnu pomoć, svejedno je da li će to biti psihoanalitičar, psihijatar ili liječnik opće prakse, kod svih je, naime, kvota uspjeha izlječenja bila otprilike dvije trećine.
Otkriti i živjeti svoj način života
Ako osobe, koje su po svojoj naravi introvertirane moraju, silom prilika, živjeti na način koji ne odgovara njihovim karakternim nagnućima, tj. moraju se ponašati ekstravertirano, vrlo lako će postati žrtve straha i tjeskobe.
Vježbati tehnike opuštanja
Čovjek je duhovno tjelesno biće u kojem duh djeluje na tijelo, ali isto tako i tijelo djeluje na duh. „Zdrav duh u zdravu tijelu“, govorili su stari Rimljani. Opušten čovjek ne može biti nervozan. Svaki puta kad osjetimo napetost trebali bismo se psihički opustiti i tjelesna bi napetost brzo nestala. U opuštenom stanju osoba razmišlja zrelo, tj. Racionalno i hrabro.
Psihološki pristup u nadvladavanju straha
Promijeniti kriva, iracionalna vjerovanja
Najgora je situacija kad čovjek sam sebe uvjeri da se mora nečega bojati. U tom slučaju ono što je netko sebi predočio kao zastrašujuće prisiljavat će ga da stalno o njemu razmišlja i da konačno počne osjećati negativne posljedice onoga čega se boji. Poznato je da su pojedinci svojim strahovima dobrano utrli put da se dogodi baš ono čega su se bojali, kao npr. strah da ne obole od neke bolesti. Po svemu sudeći ne može nas uznemiriti ni preplašiti ono o čemu ne razmišljamo. Ljudski je duh takve naravi da ona predodžba koju je sam stvorio počne djelovati na njega samoga.
Pomoć dubinske psihologije
U slučajevima kad se radi o podsvjesnim strahovima uzrokovanim u najranijem djetinjstvu veliku pomoć može dati dubinska psihologija koja svojim tehnikama pomaže osobi da ponovno proživi traumatske doživljaje (katarza), da postane svjesna svojih potisnutih kompleksa, da uvidi njihov negativni i destruktivni utjecaj na sadašnje stanje u kojem se osoba nalazi. Ukoliko se takvoj preplašenoj i „kompleksiranoj“ osobi pomogne da se, u jednoj atmosferi istinskog povjerenja i bezuvjetnog prihvaćanja, susretne sa svojim neriješenim konfliktima i odluči promijeniti svoje infantilno ponašanje, za očekivati je da će se osoba osloboditi straha i početi zrelije razmišljati.
Pomoć bihevioralne psihologije
Budući da je simptom straha nastao običnim uvjetovanjem, senzibiliziranjem, on se isto tako može i ukloniti jednostavnom tehnikom dekondicioniranja i desenzibiliziranja. Najprije se raznim tehnikama opuštanja čitav organizam dovede u jedno ugodno, opušteno i mirno stanje u kojem će se osoba moći suočiti s onim čega se boji, tj. sa strahom. U takvom opuštenom stanju počinje desenzibilizacija. Ona je slična rehabilitaciji osoba koje neko vrijeme nisu mogle hodati pa sada to ponovno uče tako da najprije učine malo, a onda sve više i više koraka. Tako se i u terapeutskom procesu desenzibilizacije osoba, u relaksiranom stanju, najprije suoči s manjim strahom koji može u takvom stanju lako podnijeti i pobijediti.
Paradoksna intencija Franklove logoterapije
Paradoksna intencija, odnosno obratna nakana, bečkog psihologa i psihijatra Viktora Frankla može nam pomoći u borbi protiv straha, posebno kad je u pitanju predosjećaj tjeskobe. Pod utjecajem doživljaja određenog simptoma, pacijent u strahu iščekuje da bi se isti mogao vratiti. Strah uvijek može izazvati ono čega se bojimo, a i predosjećaj tjeskobe djeluje kao pokretač i poticaj da se dogodi upravo ono čega se pacijent, u svom velikom strahu, pribojava. Prema Franklu, taj mehanizam povratne sprege moguće je prekinuti upravo pomoću paradoksne intencije koja se može definirati kao proces kojim se pacijent potiče da učini ili zaželi da se dogodi upravo ono čega se zapravo boji.
Činjenice koje mogu pomoći u nadvladavanju paničnog straha i tjeskobe:
Kad nas zahvati panični napadaj straha, tada je važno imati na pameti ove istine:
- Snažne tjelesne senzacije koje tada osjećate nisu opasne.
- Snažna anksioznost koju doživljavate ne znači da je opasnost stvarna.
- Nema potrebe po svaku cijenu bježati. Ako pričekate, strah će se smanjiti. (To naravno ne vrijedi za situaciju kad stvarno prijeti opasnost).
- Dišite mirno i polako. Nekad je dovoljno samo takvo disanje da se anksiozna osoba smiri.
- Primijenite svoju vježbu opuštanja.
- Otklonite pozornost od svojih tjelesnih promjena i osjećaja neugode.
- Kontrolirajte svoje uznemirujuće misli.
Psihofarmakoterapija u liječenju neuroze straha
Psihofarmaci su lijekovi koji ublažuju strah i uklanjaju simptome straha i tjeskobe. Oni ne uništavaju sam strah nego djeluju tako da nas čine ravnodušnima, tj. stvaraju kao neki zid između naše svijesti i osjećaja koje doživljavamo. Drugi pak lijekovi stvaraju euforiju i potiču osobu da se bori i nadvlada svoj strah. Lijekove treba uzimati kad je osoba u akutnom stanju straha i kad ne uspijeva drugim tehnikama nadvladati veliki strah i zastrašujuću tjeskobu. Zatim, ukoliko osoba ne može više noći zaredom zaspati, tada je daleko pametnije uzeti neka sredstva za smirenje, nego se psihički iscrpljivati i pasti u tešku regresiju iz koje se onda nije lako izvući.
“Dobar je strah komu ga je Bog dao”
Budući da Bog jednako voli sve ljude, On ga je svima dao, prema mjeri koja je najbolja za svakog pojedinca. Međutim, čini se, da se svi ne znaju okoristiti tim darom. Jedni od straha bježe i izoliraju se od društva, drugi postaju agresivni. Oni, pak koji svoju tjeskobu prihvate kao poziv ili, još bolje, kao alarm da moraju nešto promijeniti u svome životu, da moraju promijeniti sebe, oni će se uistinu okoristiti svojom tjeskobom, za njih će strah biti blagoslov. Prema tome, smijemo tvrditi da strah krije u sebi i nešto pozitivno, pa čak i nužno za ljudsko postojanje i dozrijevanje. On ima moć da štiti čovjeka od svakog prividnog znanja i da ga čuva od iluzija i lažne sigurnosti.