Nikolina Nakić: Biti majka – ili kad tvoje srce više ne pripada tebi

— Nikolina Nakić – Glasnik

Jednu od možda najljepših definicija majčinstva dao je sveti papa Ivan Pavao II. u svom Pismu ženama. On je između ostalog majke nazvao Božjim osmijehom djetetu koje dolazi na svijet.

Foto: stocksnap.io

Prekrasna je to izjava, zaista jest, ali i izjava koja majkama sugerira određenu odgovornost – majka tako postaje Božji instrument, Njegova prva namjesnica u povjerenju koje je dano njenom blagoslovljenom krilu.

U više sam već navrata – pa i za Glasnik – pisala u kojoj me mjeri majčinstvo promijenilo nabolje, kako je ono gladilo moje krivine i neravni i njegovalo neke moje dobre, no pomalo potisnute i skrivene strane, pomiješavši moje osobine gotovo na način kao da su karte iznova podijeljene s nekim novim pravilima koja su skoro u potpunosti potisnula ona stara. Kao da je ta novopronađena majčinska kvaliteta dopustila staroj ja da iznjedri jednu novu ja, a da ipak ostane ista osoba. Da bez nekog vidljivog truda sebedarje potisne egoizam, tuđe potrebe postaju preče od vlastitih i tako odjednom svoj omiljeni komad mesa više ne jedeš ti i uopće ti nije žao – nekako se i ne sjećaš da je ikada i bilo drugačije jer ljubav i radost darivanja uspješno zamagle sva nevažna sjećanja i podare ti blaženi zaborav nad svim onim stvarima koje su ti se prije činile tako važnim… ne mogu zapravo vjerovati da sam nekoć mislila da ja to nemam u sebi.

Predrasude su pucale sa svakim novim djetetom. Prvo je tu bila ona apsolutna zaljubljenost i beskrajno čuđenje da je od mene poteklo jedno novo biće – čuđenje tako staro i tako novo (kao da mi još u glavi odzvanjaju proročke riječi mog tate: „Vidjet ćeš jednog dana kada budeš imala svoje dijete“, riječi koje su tad bile izrečene u prazno kao što ih danas ja svojoj djeci govorim u prazno svjesna da će jednog dana te riječi savršeno sjesti na svoje mjesto, baš kao što su meni sjele onog nezaboravnog rujanskog dana kada sam ugledala prelijepo lice svog najstarijeg sina – da, tek tada sam zapravo shvatila što je tata htio reći.)

Mogla bih o majčinstvu pisati općenito a ne osobno i svjedočki, ali ne želim. Majčinstvo je najmanje intimna stvar na svijetu – sasvim je dobar opis koji ga definira kao stanje kad zauvijek nosiš srce izvan svog tijela – ono više ne pripada tebi, ni ti više nisi svoj, nego nečiji a da nisi izgubljen, već nađen.

Ako me majčinstvo sa zdravom djecom tako uspjelo promijeniti, zamislite što je učinio nevješt zagrljaj malih ruku koje su ostale tu da me grle samo pukom i predivnom Božjom milošću, kao neki vječiti bonus proizašao iz bezizlazne situacije, svakodnevni podsjetnik na ocean milosti koji se izlio na mene onog dana kad sam treći put postala majka, umalo ostala i bez života i djeteta… Ako sam ja po riječima svetog pape i bila Božji osmijeh tom svom djetetu koje je došlo na svijet, što li je ona bila meni? Što je sve ona naučila mene? Srce koje se nosi na dlanu stoji na vjetrometini i ranjivo je, to je neizbježan rizik majčinstva – no upravo me ta mala ručica poput strelice usmjerila u Marijinom smjeru, smjeru u kojem su neraskidivo povezane patnja i ljubav u predivnom zamršenom kolopletu – a sve tamo, u sjeni križa. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da mi je ovaj moj životni bonus bio i životna srećka, neprocjenjiv dar koji samo neupućenima može djelovati kao teret – danas znam da sam tek tada dobila prigodu naučiti savršeno ljubiti. Ne znam jesam li je iskoristila.

Često govorim da mi je majčinstvo, osim što me promijenilo iznutra i doslovce spasilo život u tjelesnom smislu. Unatoč striktnim zabranama i upozorenjima da ja više ne mogu biti sigurna kao i da moja utroba ne može biti sigurno mjesto za donošenje novog života na svijet, unatoč svim mogućim lošim završecima koji su mi podastirani kao jedini izvjesni, unatoč nemalim pritiscima da jednom zauvijek stavim ključ na tu bravu, našim da novom životu koji nam je dobri Bog podario s našim četvrtim djetetom, naučila sam i posljednju, možda i najtežu lekciju: imati povjerenja.

Bili su u krivu, naravno, oni koji su upotrebljavali riječ „nemoguće“ – to sam znala i prije – ne kaže se uzalud da je Bogu sve moguće. Međutim bila je tu ta okolnost koju baš nitko nije uspio predvidjeti, koju nitko u moja četiri dotadašnja desetljeća nije uočio, jedna mala ali opasna genetska boljetica koja je čekala u zasjedi i koja je odlučila pokazati se dva dana nakon rođenja mog četvrtog djeteta: preživjela sam nešto što se u biti i ne preživljava – smrtonosnu plućnu emboliju. Čak i dok sam promatrala strku i paniku dobrih ljudi u bolnici koji su se zbilja požrtvovno borili za moj život, znala sam: ovo je bio divan poklon Svevišnjeg za povjerenje. Kasnije je ustanovljeno da sam fatalni ugrušak dugo vremena nosila u tijelu i da je odlučio napraviti nered na jedinom mjestu na kojem sam cijelu stvar i mogla preživjeti – u bolnici – a tamo sam bila jer sam rodila dijete. Život – za – život priča.

Kako da onda ne slavim majčinstvo?

Kako da onda svakog svibnja, tog Marijinog mjeseca, Majčinog mjeseca, ne slavim tu divnu okolnost?

Kako da ne pozivam žene da se ne odriču te divne povlastice koja im je po njihovoj biološkoj posebnosti darovana? Nemoguće je to ne činiti. Upravo nam djeca izoštravaju naše Bogom dane darove: senzibilnost, intuiciju, velikodušnost i ustrajnost.

Često istežemo svoje vratove ne bismo li bolje vidjeli što ima malo dalje – u tuđem dvorištu, tuđem gradu, tuđem životu, sve se nadajući nečemu boljem i zanimljivijem no što sami posjedujemo, navirujemo se preko vlastitih života u vječnoj čežnji za nečim zanimljivijim, a zaboravljamo što je rekao jedan Chesterton, a ja mogu samo za njim ponoviti: dom u kojem vlada ljubav i sloga najzabavnije je i najuzbudljivije mjesto na svijetu.

Ja bih još tu dodala: takvom domu raskoš majčinstva najljepši je začin.

Pošalji preko molitvenog zida molitvu za svoju majku ili oca, za svoju obitelj, i mi ćemo je odnijeti na oltar bazilike Srca Isusova gdje će biti prikazana Bogu na sv. misi u petak. (Ako si na mobu vidi ispod)