MOJA ŽIVOTNA BORBA S GOSPODINOM

— Rašeljka Zemunović

Goranov životni put počinje krvavim tučama na ulici, ateističkom mržnjom na Crkvu i borbom protiv Boga. Bog je, srećom po Gorana, pobijedio u tom životnom boks meču. Zato je Goran sada obiteljski čovjek, predani vjernik, a i boksački trener. Evo njegove nevjerojatne priče.

Foto: Saša Ćetković

Brojni vjernici, koji su rođeni u komunizmu, s nježnom zahvalnošću pričaju o svojim pobožnim bakama koje su ih skrivećki odnijele u crkvu na krštenje, tijekom praznika učile katoličke molitve i početkom prosinca na čizmice položile zlatnu šibu. Međutim, naš sugovornik, član Molitvene zajednice Srce Isusovo, odrastao je u obitelji gdje doslovno nitko nije imao nikakav doticaj s vjerom. „Bog nikada nije bio tema u našoj kući. U mojoj bližoj i široj obitelji nitko nije vjerovao u Boga. Božić je bio samo dan kada se kitio bor, dok je središnje slavlje predstavljao doček Nove godine, kada nam je uz bogat stol bilo dozvoljeno gledati TV duže nego ostatkom godine“, prisjeća se Goran Plećaš Gigi i naglašava da su njegovi roditelji ipak dobri i požrtvovni ljudi.

Život u ateizmu

Goran je rođen 1983. godine u Zagrebu. Odrastao je u strogom centru grada, na Novoj Vesi, okružen crkvama, samostanima i kurijama, ali potpuno distanciran od svega što imalo bilo kakve veze s kršćanstvom. „Kasnije, kada sam malo odrastao, moji su bili preplaćeni na Feral Tribune, tjednik koji je na svojim naslovnicama redovito ismijavao Crkvu, pa sam pod tim utjecajem gradio odnos prema brojnim društvenim pojavama, pa tako i prema vjeri. Promatrano iz današnje perspektive, svjestan sam da je to bio inteligentan, ali i pokvaren humor, koji je nažalost uspio formirati moje stavove o vjeri i vjernicima“, objašnjava.

U najranijem djetinjstvu je bio „dobrica“, dječak s kojim nitko nije imao nikakvih problema, odličan učenik i zaljubljenik u nogomet. „Osamdesete godine su bile razdoblje vrlo malih potreba. Meni je trebala nogometna lopta i reket za stolni tenis. Cijele dane sam provodio na igralištu kod osnovne škole Miroslava Krleže na Kaptolu, gdje sam mogao satima čekati red za ping pong stol“, govori. Onda je uslijedio pubertet, razdoblje u kojem se iz mirnog dječaka počeo pretvarati u agresivnog mladića, koji je zbog brojnih tučnjava i drugih oblika delinkvencije često završavao u policiji ili na šivanju u traumatologiji. „Imao sam silnu potrebu za pažnjom i prepoznavanjem, a nisam se znao ili se nisam imao čime izraziti. Zasitio sam se nogometa i bio sam bez vještina ili samopouzdanja kako bih se normalno izrazio, pa sam pod utjecajem alkohola postao konfliktan“. Objašnjava nam kako je u školi i kvartu postao poznat upravo zahvaljujući nasilničkom ponašanju. Budući da nije bio fizički jak i pretjerano sposoban, počeo je, kako kaže, izvoditi „bolesne stvari“. Ustvari je izgradio zid oko sebe koji ga je štitio od drugih. Slušao je kako ljudi govore: „Pusti ga. On je lud. Nemoj imati posla s njime…“. Na taj je način podsvjesno htio izbjeći daljnje sukobe. Za okolinu je ostavljao dojam „opasne barabe“, a iznutra je bio uplašeni emotivac.

Foto: Saša Ćetković

Ulične tučnjave na rubu smrti

Krajem devedesetih je upisao Gornjogradsku gimnaziju. „Sve razrede osnovne škole sam prolazio s odličnim uspjehom na lijepe oči, što se kasnije pokazalo kao loše stečena navika, jer se nije bila efikasna metoda kada sam doista trebao zasukati rukave i početi raditi“, priznaje. Tijekom srednje škole je zaredao brojne jedinice koje je ispravljao na popravnim ispitima. „ Iskreno, srednje škole se uopće ni ne sjećam. U pamćenju su mi ostale samo brojne tučnjave, koje su se događale svugdje, u kvartu, oko škole, po gradu. Tukli smo se s dečkima iz drugih kvartova ili subkulturnih skupina, a u tučnjavama smo koristili boksere, palice, pivske flaše… Posebno opasni su bili skinsi“. Priča nam kako su to bile izrazito ružne tučnjave koje su vrlo lako mogle završiti smrću. Njegovi roditelji su s vremenom shvatili što se događa, posebno kada je kao maloljetnik završio na sudu ili bio poslan na razgovor u Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež u Kukuljevićevu. „Naravno da su oni bili zabrinuti i da me je njihova reakcija potresla. Ali ja nisam znao za ništa bolji život, jer nisam imao nikakav sadržaj u životu. U tučnjavama sam imao osjećaj pripadnosti. Zavaravao sam se da radim nešto dobro: da branim svoj kvart… Ne mogu vjerovati u kojoj sam zabludi živio“, objašnjava. 

U pubertetu je osjetio silnu pobunu pred očevim autoritetom, pa je na sve strane tražio muške autoritete te se okružio „uličnim mentorima“, polusvijetom, koji možda nisu bili loši ljudi, ali su činili loše stvari. U sebi je osjećao duboku unutarnju podijeljenost. Ponekad bi čak sam sebi nakratko posvijestio kako živi potpuno pogrešno, ali je bio okružen ljudima koji su ga tapšali po ramenu i podržavali u delinkvenciji. „Hranio sam se lošim filmovima, koji su u to vrijeme bili jako popularni, kao što su srpske ‘Rane’. Moje društvo je znalo napamet svaki dijalog u tom filmu. Danas sam svjestan da su glavni likovi tih filmova ustvari antijunaci koji su nama tada bili junaci“, kaže. Goran se još na početku srednje škole počeo drogirati ljepilom, što je bio opasno, ali i vrlo dostupno, jer je koštalo oko pet kuna, što se vrlo lako moglo „nažicati“. Kasnije je uslijedila marihuana. „Znam da se pokušava nametnuti teorija kako trava nije opasna, jer ne stvara fizičku ovisnost, ali ja sam se u nekoliko navrata ‘navukao na travu’ jer mi je ona pomagala u stišavanju anksioznosti. Doslovno sam se budio s mišlju kako ću nabaviti travu ili doći do novca za nju“, kaže. U Zagrebu se tijekom devedesetih godina lako moglo doći do heroina, ali se Goran silno bojao igala, koje je svakoga jutra nalazio pokraj klupa u parku na Opatovini, pa nije imao iskustva s teškim drogama.

Nakon srednje škole upisao je studij turističkog menadžmenta, ali je tijekom prvog semestra bio samo na jednom predavanju. „Kada sam na kraju semestra shvatio da trebam prikupiti nekakve potpise i položiti kolokvije, našao sam se u ozbiljnom problemu. Gospođi u referadi sam ispričao svoju tešku i , naravno, lažnu priču, pa mi je ona pomogla, ali unatoč svemu ipak nisam uspio završiti fakultet“. Goran nam priča kako tijekom problematičnih godina uvijek primio posebno važnu pomoć od žena, u čemu danas prepoznaje, kako kaže, „Gospin potpis“. Primjerice, profesorice i razrednice su uvijek imale razumijevanja za njegove probleme, a jedna gospođa mu je pomogla da nakon ružne tučnjave izbjegne zatvorsku kaznu.

Boks i „Duh Sveti“

Goran se u jednom trenutku, kada je imao oko 20 godina, zasitio lošeg života. Shvatio je kako je odrastao i više ne želi biti beskoristan. Tomu je prethodila jedna večer, kada je s prijateljima na TV-u gledao MMA borbu. „Promatrao sam borce, koji su bili tek nekoliko godina stariji od nas, kako su nevjerojatno fizički sposobni. Tada sam odlučio da u sljedećih pet godina moram napraviti nešto od sebe i nagovorio sam prijatelja da upišemo tajlandski boks u klub koji nosi znakovito ime ‘Holy Spirit’ (Duh Sveti). „Taj sport me je potpuno zaokupio. Polako sam počeo prekidati s dosadašnjim načinom života. Moj identitet je dobio tu sportsku komponentu. Više nisam bio samo pijanac i budala“, kaže. Šali se kako na pitanje: „Gdje si? Što ima kod tebe?“ napokon mogao dati konkretan odgovor: „Dobro sam. Evo, idem na trening“. Tajlandski boks je opasan sport koji na prvi pogled kršćanima može djelovati neprihvatljivo. „Važno je naglasiti kako svaki pravi boksač nikada ne želi drugoga namjerno ozlijediti, nego ozljeda samo može biti produkt borbe. Najvažniji je naš nutarnji stav s kojim smo napravili pojedini pokret. Kako se osjećam kada nekoga udaram ili kada on udara mene?“, objašnjava. Kada je upoznao Boga, nastavlja, naučio je u svemu tražiti dobro, istinito i lijepo. „Dobro u tom sportu jest što on predstavlja odličan alat za izgradnju karaktera i upoznavanja sebe. Istinito je što otkriva važne stvari o čovjeku, primjerice kako se ponaša prema slabijem i jačem od sebe, a ljepotu pronalazim u pokretima“, kaže. Goran je u sljedećih nekoliko godina sudjelovao na brojnim natjecanjima. Premda u razgovoru izbjegava pojam „sreća“, ipak kaže kako je u karijeri imao puno sportske nesreće, ali i nije bio dovoljno posvećen sportu. „U ringu nema laganja. U njemu se sve otkriva. Ja nisam mogao sakriti sve svoje neodlučnosti, neposvećenosti i nefokusiranosti. Bio sam smatran velikim potencijalom, ali nikada nisam ostvario očekivani rezultat, pa sam se osjećao očajno“, tvrdi.

U tom spletu neuspjeha i neuspješne potrage za krajnjim mirom, Goran je u 25. godini života doživio ljubavni brodolom. „Moje je moralo biti ranjeno da bi se otvorilo. Morao sam zavapiti Bogu kojega sam oduvijek tražio“, kaže. U tom se trenutku prisjetio nebrojenih scena iz djetinjstva kada se kao dječak promatrao u ogledalu i pitao: „Tko si ti?“ Ili kada je kao osnovnoškolac tražio Boga u dugotrajnim promišljanjima o pojmu beskonačnosti. Onda je uslijedio pubertet i njegova potraga je krenula prema drugom smjeru. 

Foto: Saša Ćetković

Susret s „Karmelskom Gospom“

Međutim, Goran svjedoči kako je Bog ponovno zaokupirao njegovu pažnji kada ga je na jednom druženju upoznao s posebnom djevojkom. „Ona je bila dio našeg šireg društva. Bila je prilično interesantna. Nije me privukla kao potencijalna buduća djevojka, nego me šokirala njezina izjava da se priprema za ulazak u karmelićanski samostan“, prisjeća se. Nije mu bilo jasno kako se jedna tako uspješna i zgodna djevojka zatvara u samostan. Cijelo društvo se od toga ismijavalo, a Goran je, onako pijan i pod utjecajem marihuane, prednjačio u provokacijama: „Kaj ti glumiš? Od čega ti bježiš? Zbog čega barem ne odeš u neki otvoreni samostan, gdje ipak možeš pomagati drugima, nego se baš želiš zatvarati“. Djevojka mu je kasnije priznala kako je te večeri primila nevjerojatnu milost koja ju je spriječila da ga verbalno uništi, za što je svojom inteligencijom bila itekako sposobna. Umjesto toga, ona je smireno odgovarala na sva njegova bezobrazna pitanja. Naposljetku mu je predložila: „Hajdemo ovako. Daj mi priliku. Sad si nikakav, ali možemo se susresti kada budeš trijezan pa ću ti pokazati Boga kojemu idem“. Goran se složio, uzeo njezin broj i nakon nekoliko dana joj predložio susret.

Sljedećih mjesec dana, odnosno do njezina ulaska u Karmel, proveli su u dugim razgovorima o Bogu i Crkvi. Goran je konačno pronašao nekoga tko je demantirao sva njegova kriva uvjerenja i mitove. „Bio sam onaj tip ljudi koji kritizira svećenike koji voze BMW-e, a da pritom nisam znao niti jednog svećenika koji vozi BMW. Ili točnije, ja uopće nisam poznavao niti jednog svećenika“, priznaje. U toj djevojci je prvi puta pronašao osobu koja ga je razumjela i imala dobre odgovore na sva njegova pitanja. „Do tada sam često s u razgovorima s prijateljima fantazirao, a ovo je bilo prvi puta da sam vodio konkretne i sadržajne razgovore. Iz mene su počele izlaziti posljedice dugogodišnjeg trovanja lošom duhovnom hranom i konačno je sve počelo dobivati nekakav smisao. To je bilo oslobađajuće iskustvo“, prisjeća se. 

Djevojka je Gorana u jednom trenutku pozvala da zajedno pogledaju film „Pasija“. Prisjeća se kako je promatrao scenu Isusa na križu. U trenutku kada je na filmu lupila munja, Goran je doživio posebnu spoznaju: „Čovječe, ovo je istina“. Nakon filma je počeo hodati ulicama svjestan nove istine. One istine koja ga je počela mijenjati. Međutim, vrijeme druženja s djevojkom se polako počelo bližiti kraju… Prije ulaska u samostan darovala mu je knjigu patera Mije Nikića „Psihologija obitelji“ koja ga je ohrabrila na otkrivanje sebe. Danas kaže kako mu je ta knjiga toliko promijenila život da je postala njegov najčešći poklon drugima. Djevojka mu je prije rastanka također savjetovala da se krsti i primi ostale sakramente. 

„Nakon njezina ulaska u Karmel ostao sam bez oslonca u životu, ali sam se odlučio promijeniti. Kako sam do tada bio osoba koja ne završava započeto, ovoga puta sam odlučio napraviti suprotno. Završit ću što sam započeo. Tako sam se prijavio na predavanja za primanje sakramenata“, kaže. Naposljetku je kršten kod kaptolskih franjevaca, u svojem susjedstvu, ali to njegova obitelj nije znala. „Naravno da je mama s vremenom primijetila da se sa mnom nešto događa. Vidjela je da čitam nekakve kršćanske knjige, primam pisma iz Karmela i da postajem nekako sabraniji, ali tome nije davala na važnosti. Trebalo je proći još dosta vremena dok se nisam otvorio i počeo svjedočiti“, objašnjava.

Foto: Saša Ćetković

Put ka kršćanskoj zrelosti

Uslijedile su godine kušnje. U jednom trenutku je skoro obnovio odnos s bivšom djevojkom, ali je shvatio da su se njihovi pogledi na život toliko razdvojili, da je taj odnos morao prekinuti. Uslijedilo je razdoblje intenzivnog duhovnog života kada je Goran počeo dublje spoznavati stvarnost grijeha u sebi i oko sebe. „Zanimljivo je da nikada nisam imao veliku životnu ispovijed jer su mi, kao neokatekumenu, krštenjem izbrisani svi dotadašnji grijesi. Nisam morao nabrajati sve one ružne stvari iz mladosti. Međutim, s vremenom sam otkrio nevjerojatnu snagu sakramenta ispovijedi“, objašnjava.

Goran se prije sedam godina na poziv Alana Hržice pojavio na molitvi krunice na Kamenitim vratima. Priznaje da mu je to u početku djelovalo jako neobično: „Ono, kaj da ja radim na okupljanju katolika?“, pomislio je. U to vrijeme je u Hrvatskoj organiziran referendum za brak. „Tada si se trebao pozicionirati, progovoriti gdje si, na kojoj si strani, kome pripadaš… A mene je bilo frka. Htio sam i dalje svoje kršćanstvo zadržati samo za sebe. Međutim, to više nije bila opcija. Mogao si biti ili za ili protiv. Tada sam na Facebooku prvi puta jasno objasnio što je za mene brak, ‘outao’ sam se i nakon toga osjetio oslobođenje“, priznaje. Ustvari je doživio snagu zrelog i odgovornog muškarca. Postigao je ono čemu se što prije toga nije uspio unatoč brojnih pokušajima i „mentorima“.

U međuvremenu oženio Ivonom, također članicom molitvene zajednice „Srce Isusovo“, postao ocem dječaka Noe i trenutno je apsolvent na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti. „Moj odnos s Bogom, uz sve svoje uspone i padove, traje 15 godina. U tom razdoblju se prije svega dogodilo jedno intelektualno obraćenje. Bog mi je pomogao prihvatiti istine koje su se kosile s mojim dotadašnjim uvjerenjima. U meni se učvrstila istina oko koje pokušavam isklesati sve svoje mane i vrline. Konačno imam nešto oko čega mogu sebe graditi. Dobio sam sigurnost koja mi je prije toliko nedostajala. Jedan stup. Stup za koji me nitko nije zavezao, nego sam se za nego primio u svojoj slobodi“.

U molitvenoj zajednici je upoznao ljude s mnogo razumijevanja i dobio pomoć na putu otkrivanja sebe, Boga i Crkve. „Kada čovjek zakorači na put otkrivanja Crkve, on se mora oduševljavati. Do sada u Crkvi nisam primjetio nikakve ozbiljne devijacije, koje bi me obeshrabrile na putu vjere, nego sam, dapače, u njoj otkrio neizrecivo bogatstvo koje prije nisam poznavao, a bilo mi je doslovno ‘pod nosom’, u moje neposrednom susjedstvu“, kaže. Naš sugovornik ima mnogo razumijevanja za kritizere Crkve, odnosno za one koji, kako kaže, „žive u duhovnoj blokadi“ i bez svijesti o Bogu. „Potpuno mi je jasno kako do toga dolazi jer sam nekada i sam bio tamo. Znam u kakvoj zabludi oni žive. Jer, svi argumenti svijeta mene ne bi me razuvjerili u tadašnjem razmišljanju. Bila mi je potrebna prava osoba, snažno svjedočanstvo vjere… Bilo mi je potrebno ono što Isus traži od svih nas: susret koji Ga svjedoči i susret koji mijenja srca“, završava Goran Plećaš.

Pošalji molitvu za sve koji su izgubljeni u paklu mržnje, osvete i agresije preko molitvenog zida. Pomoli se da ih Gospodin vrati na pravi put i ojača vjeru i podari zdravlje duše i tijela tebi i tvojoj obitelji, tvojoj djeci, unucima… Tvoja molitva će u petak biti prikazana na svetoj misi.

(ako si na mobitelu vidi ispod, klikni na crveni gumb i otvorit će se molitveni zid na koji napišeš i pošalješ molitvu)

error: Content is protected !!