— Mate Mijić, Glasnik
Pedofilija u redovima Crkve pojava je zbog koje se, uvjeren sam, svaki vjernik istinski stidi.
Kao članovi Kristove Crkve pripadamo zajednici koja nadilazi i vremensku i prostornu dimenziju, koja izvire iz Krista i nije samo od ovoga svijeta. U Kristu smo svi braća i sestre i ne možemo po potrebi okretati glavu od u nebo vapijućih grijeha samo zato što ne osjećamo individualnu odgovornost. Okrivljenik individualno odgovara pred ovozemaljskim sudom, ali pred Božjim sudom mnogi će se naći u problemu zbog grijeha nečinjenja.
No pitanje koje si mnogi među nama zasigurno postavljaju nije treba li nešto učiniti, jer je savršeno jasno da treba, nego što točno učiniti. Osjećamo unutarnju motivaciju pomoći svojoj Crkvi da ozdravi, ali se pitamo kako. Svakodnevno kroz medije svjedočimo instrumentalizaciji ljudi koji pod političkim i medijskim pritiskom lažno optužuju naše pastire, a kad optužbe budu odbačene od institucija, vijest se s naslovnica preseli na marginu. S druge strane, način na koji je crkvena nomenklatura u prošlosti djelovala i komunicirala kad je ovaj problem u pitanju također ne ulijeva povjerenje. Javna percepcija cijele priče potpuno je pomaknuta od merituma.
Dokazuje to i slučaj kardinala Pella, najviše rangiranog čovjeka iz crkvene hijerarhije koji je ikad osuđen za napastovanje maloljetnika. Nemali je broj pravnika, javnih ličnosti i medijskih djelatnika koji nisu katolici, čak nisu ni vjernici, ustvrdio da je cijeli slučaj klimav, da pravih dokaza nema i da je javnost, uključujući porotu, unaprijed programirana da Pell bude osuđen. Osuđujuća presuda australskom kardinalu po svemu je sudeći presuda Crkvi kao takvoj na temelju nekih njezinih grijeha iz prošlosti, ali i prijezira koji prema njoj osjeća progresivističko društvo. Nitko od nas ne može sa sigurnošću reći da je kardinal Pell nevin, ali jednako se tako ne može ustvrditi ni da je proces bio besprijekoran, a dokazi koji podupiru osuđujuću presudu čvrsti. To je u stvari najgori mogući ishod zato što ostavlja prostora za manipulaciju i daljnju politizaciju problema pedofilije te udaljavanje društva od Crkve koja je njegov integralni dio.
Činjenica je da seksualno zlostavljanje djece i maloljetnika od strane svećenika danas više nije samo pitanje odgovornosti pred kaznenim zakonom države i kanonom Katoličke Crkve, nego je postalo prvorazredno političko pitanje. Neprijatelji vjere koriste ga za blaćenje Crkve, a vjernici se s napadima dnevno moraju suočavati. Budući da je pitanje pedofilije među svećenstvom pretvoreno u političko pitanje, često je i naša reakcija upravo takva – politička. Jedni ulaze u polemiku s drugom stranom zauzimajući čvrste obrambene pozicije, a drugi bi ognjem i mačem čistili Crkvu od svih „sumnjivih elemenata“. Tko je sve sumnjiv, određivali bi oni na temelju jednako sumnjivih kriterija i motiva. Ono što moramo posvijestiti je da nismo pozvani biti sucima, ali jesmo pozvani na djelovanje. Prvenstveno trebamo od svojih pastira – među kojima je puno više najzlatnijega žita nego kukolja – tražiti da budu predvodnici u odlučnosti i sustavnom djelovanju. Oni moraju na vrijeme prepoznati znakove devijantnog ponašanja i iznaći najbolje mehanizme da ga se sankcionira i zaštiti potencijalne žrtve od nasilja. Jednako tako, i laike treba osnažiti detabuiziranjem ove teme i komuniciranjem načina na koji se mogu zaštititi od potencijalnih predatora.
Zašto je ovo važno? Zato što predatori mogu opetovano počiniti gnjusni čin seksualnog nasilja samo ako postoji atmosfera straha ili sustavno zataškavanje. Priznavanje da problem postoji i rad na otvorenoj komunikaciji i izgradnji dodatnog povjerenja između klerika i laika prijestupnicima ostavlja puno manje prostora. To međusobno povjerenje krucijalno je da bi Crkva i u budućnosti zauzimala mjesto u društvu koje joj prirodno pripada. Ako ne može računati na to da pastiri čine sve da zaštite najranjivije od nasilja, koji će to roditelj poslati svoje dijete na župne aktivnosti? Medijska slika Crkve bit će sve negativnija, a politički udarci sve niži i učestaliji, te je nerealno očekivati da dobar dio vjernika neće potpasti pod utjecaj loše atmosfere i udaljiti se od Crkve. Nemar nesumnjivo vodi irskom scenariju i potpunoj diskreditaciji mjesne Crkve s dugoročnim posljedicama. Zato treba djelovati dok je vrijeme.
Jedan od načina je molitva. Trebamo moliti za žrtve nasilja da u svome srcu pronađu snage za oprost i ponovno ga otvore Kristu. Njihove rane bez Kristove ljubavi nikad neće u potpunosti zacijeljeti. Jednako tako u molitvi se moramo sjetiti i naših pastira i od Svevišnjega tražiti da ih obradi mudrošću i odlučnošću koje su potrebne za uspješno odjeljivanje žita od kukolja i vraćanje povjerenja u Crkvu. A to će se povjerenje vratiti samo ako crkveni oci budu jasniji i otvoreniji u komunikaciji oko toga što točno čine da zaštite zajednicu od predatora i, još važnije, potpuno predani suradnji s državnim institucijama. One jesu manjkave i često u službi politike koja Crkvu nastoji kontrolirati i cenzurirati, ali alternativa ne postoji. Tu dolazimo do još jedne važne poluge za djelovanje. Vjernici su građani s pravom glasa. Moramo se snažnije uključiti u demokratske procese i pomoći da državne institucije postanu kredibilnije, što je nužan preduvjet da bi žrtve seksualnog nasilja, Crkva i naše hrvatsko društvo bili bolje zaštićeni od svih onih koji nam ne žele dobro.