— Mate Mijić, Glasnik
U posljednje se vrijeme u hrvatskom javnom prostoru puno priča o spolnom uznemiravanju i zlostavljanju na fakultetima i u drugim javnim ustanovama. Ideologizacija zlostavljanja u hrvatskom javnom prostoru nije pokušaj da se problem riješi, već da se na njemu politički profitira.
Čovjek je stvoren na sliku Božju. To ga izdvaja od ostalih bića zemaljskih i daje mu posebnu odgovornost u odnosu prema Bogu i cjelokupnoj njegovoj kreaciji. Čovjek je pozvan živjeti kako Bog od njega traži, razlikovati dobro od zla i koristiti razum pri donošenju životnih odluka. Razum je dar Duha Svetoga, jedna od onih karakteristika koje čovjeka razlikuju od životinja i sama se riječ uvriježila u svakodnevnom govoru kao oznaka za nešto dobro. Veliki je kompliment kad nam kažu da smo razumni ljudi ili da je neka odluka koju smo donijeli razumna. „Vjera traži razum“, načelo je svetoga Anselma koje je sjajno nadopunjeno enciklikom pape Ivana Pavla II. „Vjera i razum“ u kojoj stoji da su vjera i razum dva krila kojima se ljudski duh uzdiže prema razmatranju istine. Poruka je te enciklike da se vjera i razum međusobno ne isključuju, nego nadopunjuju.
Razum i životinjski zakoni
Ali postoji jedan mali dio čovjeka koji ne potpada pod nadležnost ni razuma ni vjere. Onaj dio s kojim se svakodnevno borimo, koristeći vjeru i razum da bismo iz te bitke izašli kao pobjednici dostojni imena Božje djece. Iako nam razum govori da su određeni postupci za nas i našu okolinu loši, a vjera nas uči da Gospodin od nas očekuje drukčije ponašanje, svejedno se često ne možemo othrvati kušnji. Nečastivi nas lovi tamo gdje smo slabi, na skliskom terenu na kojemu gubimo kontrolu. Tu nastaju naše loše navike, rađaju se naši poroci i događaju svakojaka zastranjenja. U svakome čovjeku postoji ta jedna siva zona u koju razum i vjera zalaze samo ako im mi to dopustimo, a u protivnom njome vladaju isključivo životinjski zakoni. Ne zaboravimo, razum i vjera plemenita su nadogradnja nagonsko-emocionalne osnovice koju u velikoj mjeri dijelimo s mnogim drugim Božjim stvorenjima i koja nemali broj puta radi protiv nas. Preplavljeni emocijama – pozitivnima i negativnima – skloni smo činiti stvari koje nisu ni razumne ni moralne. Činimo ih sebi, ali i drugima.
U posljednje se vrijeme u hrvatskom javnom prostoru puno priča o spolnom uznemiravanju i zlostavljanju na fakultetima i u drugim javnim ustanovama. Zlostavljanje je teški krimen i posebno težak udar na ljudsko dostojanstvo. Rijetko se radi tek o izoliranom incidentu kao manifestaciji nekontrolirane pohote, iako to nipošto ne bi umanjilo težinu samog zločina, a puno češće o pokušaju dominacije na životinjskoj razini; želji da se drugoga kontrolira, ponizi, disciplinira i podloži volji zlostavljača. Čovjek koji otpadne od vjere i zanemari moralna načela, koja u zapadnim sekularnim društvima nepobitno proizlaze iz kršćanstva, učinio je prvi korak prema životinjskom ponašanju. Takav čovjek spreman je, nažalost, činiti vrlo ružne i nerazumne stvari kako bi nametnuo svoj autoritet, osigurao si opstanak ili izborio napredovanje u društvenim strukturama. Kad ponestane vjere i osobnog morala, država ostaje posljednji osigurač koji svojim preventivnim i represivnim mehanizmima treba zaštititi građane od predatora. Zato nam je potreban veći stupanj društvene svijesti kako bi žrtve bile spremnije svjedočiti o svojoj traumi i prijavljivati nasilnike te kvalitetan zakonski okvir koji će predatore držati na sigurnoj distanci.
Odgovornost države u zaštiti građana
Zbog svega navedenoga nije nimalo neobično da ovakvi traumatični događaji, koji su po svojoj prirodi duboko privatni, postanu predmetom javne rasprave. Odgovornost države u zaštiti građana i potreba društva da se zaštiti od predatora iziskuju politička rješenja koja se manifestiraju kroz zakone, podzakonske akte i njihovu provedbu. Iako kod većine ljudi sasvim razumljivo stvara osjećaj duboke neugode i odbojnosti, politizacija slučajeva zlostavljanja, pogotovo ako se radi o masovnijoj pojavi, nužan je preduvjet za bolji odgovor nadležnih tijela i sprječavanje sličnih situacija u budućnosti. Bez politike nema sustava, a bez sustava nema zaštite žrtava i primjerenog kažnjavanja prijestupnika, čime se otvara prostor za to da ljudi počnu uzimati pravdu u svoje ruke. Nekome osveta u ovakvim slučajevima možda zvuči pravedno budući da se radi o grozomornom zločinu protiv ljudskog dostojanstva, ali takav barbarizam odveo bi hrvatsko društvo u potpuni kaos. Političku raspravu stoga treba prihvatiti, čak i poticati, ali ideologizaciju ovakvih slučajeva, s druge strane, treba s gnušanjem odbaciti. Ne zato što je ideologija kao takva u političkoj raspravi nepotrebna – dapače, ona je njezin važan sastojak – već zato što se kod slučajeva zlostavljanja prvenstveno radi o zaštiti žrtve propisanoj Ustavom i cijelim nizom međunarodnih ugovora koje je Hrvatska potpisala i tu prostora za ideološku raspravu jednostavno nema. Svaki čovjek kao jedinka ima svoje dostojanstvo, a kao građanin svoja prava, i ne smije ga se nekažnjeno zlostavljati ili kao pripadnika određene društvene skupine sustavno diskriminirati. Rasprava o ljudskim i građanskim pravima može biti i ideološka, to stoji, ali u slučajevima zaštite osnovnog ljudskog dostojanstva, svaka ideologija koja izlazi izvan okvira ustava i kršćanske civilizacije nije uopće vrijedna razmatranja.
Ideologizacija zlostavljanja
Ideologizacija zlostavljanja u hrvatskom javnom prostoru nije pokušaj da se problem riješi, već da se na njemu politički profitira. Neki su politički akteri, kako smo mogli vidjeti, tvrdili da je ovo problem klasne, a drugi rodne prirode. Argument je ovih prvih da samo osoba u društvenoj poziciji moći može biti zlostavljač, a ovih drugih, inače redom zagovornika Istanbulske konvencije, da je takav tip nasilja rodno uvjetovan i kao takav usmjeren uglavnom protiv žena. Odmah na prvu jasno je da su i jedna i druga strana u većini slučajeva u pravu, što mogu potvrditi i statistike. No zadaća je države zaštititi svakog svog građanina, a ne samo onoga koji se uklapa u statističke podatke ili ideološke narative. I bogati, moćni i uspješni mogu biti ranjivi – dapače, oni su vrlo često u raznim životnim sferama i fazama vrlo nesigurni i jako podložni eksploatiranju. Također, dovoljno je pročitati medijske napise o učenicima ili studentima koje su napastovale njihove profesorice i prateće komentare korisnika društvenih mreža da bi se shvatilo zašto muškarci u našem kulturnom okruženju nisu skloni prijavljivati ovakve slučajeve. Od njih se, naime, očekuje da svaki seksualni kontakt s osobom ženskog spola – pa i neželjeni – prihvate s radošću; kao svojevrsnu nagradu, trofej ili dio odrastanja, a sama pomisao da bi se muškarac u takvoj situaciji mogao osjećati neugodno ili čak zlostavljano dovodi maltene do izrugivanja.
Puno se toga mora promijeniti da bi buduće generacije Hrvata bile zaštićenije od seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja. Od političara svih stranačkih boja moramo tražiti da sudjeluju u stvaranju društvene klime i zakonske regulative koje osnažuju svaku žrtvu, neovisno o tome uklapa li se ona u ideološke okvire različitih političkih opcija. No tu ne smijemo stati. Državni represivni mehanizmi uključuju se tek kad druge kočnice kod ljudi popuste, kad vjera i razum budu odbačeni, a životinjski nagoni postanu jedini životni orijentir. Trebamo biti svjesni da živimo u vremenu moralnog relativizma, u dobu ogromnog pritiska međusobnog natjecanja u materijalnim postignućima, u jednom trenutku u povijesti u kojemu se svaki užitak glorificira, a život svodi na hedonizam. Naše trenutno okruženje, nažalost, potiče predatorstvo različitih vrsta i mi kao vjernici na to moramo odgovoriti još intenzivnijom novom evangelizacijom koja će, u nekom dužem roku, nedvojbeno dovesti do rasplamsavanja vjere kod onih čija su srca već dugo neogrijana i ponovnog buđenja moralnosti u društvu koje je sve podredilo materijalnome. U takvom će okruženju dostojanstvo svakog ljudskog bića – i rođenog i nerođenog – biti puno zaštićenije nego sad.