— Mate Mijić, Glasnik

Drugi svjetski rat i poraće za hrvatski su narod nedvojbeno jedna od najvećih tragedija u povijesti. No ništa manje tragično nije to što ona nije prihvaćena kao takva, oplakana i iskorištena kao primjer budućim generacijama da ne ponove pogreške svojih predaka.

Svakoga svibnja Hrvatska se sjeća i tuguje. Dok se u jeku proljeća oko nas rađa novi život, domaći je medijski prostor uglavnom ispunjen smrću i pokušajima da se na njoj politički profitira. Ovaj je drugi dio, zapravo, jedini dvojben jer sjećanje na preminule i molitva za njihove duše sastavni su dio života svakog vjernika. Ali kad se u taj dostojanstveni ritual koji slavi vječnost i kontinuitet ljudskog življenja upletu politički simboli, pokliči i profiteri, on bude lišen svakog dostojanstva. U Hrvatskoj to, nažalost, proživljavamo svake godine. Živući koriste tragično preminule da bi opravdali nastavak sulude borbe dvaju zala koja je tolike ljude koštala života. Iako će kao razlog za takvo bezumno ponašanje uvijek navesti borbu za istinu i pravdu, prije će biti da iza svega stoji vlastita nemogućnost praštanja i izlaska iz ideološkog okvira. Mrtvi su tu samo dekor kojim se drugu stranu inkriminira, a svoju uzdiže na moralni pijedestal.

Stoga ne čudi tolika fiksacija na brojku stradalih i njezino često preuveličavanje, odnosno umanjivanje. Tek rijetki razumiju da je zločin s genocidnom namjerom, koje je nedvojbeno bilo kod obiju strana u unutarhrvatskom sukobu u Drugom svjetskom ratu, u moralnom smislu jednako težak stradalo u njemu pet, pet stotina ili pedeset i pet tisuća ljudi. Ničim se ne može opravdati namjeru da se ljude drukčijih političkih i vjerskih uvjerenja ili krvnih zrnaca nasilno eliminira kako bi se na njihovim kostima izgradilo šizofreni režim koji dokida temeljne ljudske slobode i stanovnike drži u konstantnom strahu da bi njima i njihovim dobrima lakše vladao. Ni pokušajem ostvarenja hrvatske državnosti ni nastojanjem da se stvori pravedni svijet za radničku klasu.

Drugi svjetski rat i poraće za hrvatski su narod nedvojbeno jedna od najvećih tragedija u povijesti. No ništa manje tragično nije to što ona nije prihvaćena kao takva, oplakana i iskorištena kao primjer budućim generacijama da ne ponove pogreške svojih predaka. Komunizam koji se hranio strahom od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja tomu je svakako kumovao, ali nismo se ni mi iskazali po stjecanju vlastite slobodne i demokratske države. U nedostatku pravog političkog sadržaja okrenuli smo se starim podjelama koje su danas u političkom smislu izraženije nego u tim teškim vremenima. Tad se politikom na objema stranama bavio zanemariv broj ljudi. Vjerovali ili ne, većina je njih samo željela preživjeti kaos u kojemu su Hrvati i ostali mali narodi bili topovsko meso. Mi danas živimo puno lagodnijim životom u boljim vremenima. Možda je i to razlog što se povijesne ocjene daju za šankom, a ne u institutima. Naši preci nisu imali taj luksuz da za kavom mogu satima lamentirati o događajima iz prošlosti, nego su krvavo radili za koricu kruha, a povijesna zbivanja nerijetko su ih ni krive ni dužne uvukla u žrvanj te potom samo ispljunula da se dalje snalaze kako znaju. I to one koji su imali sreće jer mnogi iz globalnih igara nisu izašli živi. Zabluda je da su ti ljudi nastradali zbog plemenitih ideja koje su oni drugi htjeli zatrti. Upravo suprotno, i s jedne i s druge strane bilo je toliko žrtava i zvjerskih zločina baš zato što među donositeljima odluka više nije bilo baštinika plemenitih ideja, nego samo slijepih sljedbenika čudovišnih ideologija.

U modernoj Hrvatskoj ovaj se sukob i tragično vrijeme romantizira preko svake mjere i taj se veo satkan od laži i poluinformacija koristi da bi se običnim ljudima prekrilo oči i ostavilo ih u mraku. Danas, nakon više od dva desetljeća takvog pristupa jednoj teškoj i kompleksnoj temi, mnogi u našoj domovini strahuju od izlaska na svjetlo. Takvi nam iz svog mraka poručuju da su samo jedne žrtve vrijedne, dok su one druge bezvrijedne. Samo su jedni bili ispravni, dok su drugi bili oličenje iskonskoga zla. U takvoj su atmosferi nastale tri jasenovačke povorke, a misa zadušnica na Bleiburgu postala problem koji je dobio i međunarodnu dimenziju. Bolnu ranu nije se cijelilo, nego dodatno kontaminiralo, pa sad nikoga ne treba čuditi to što nam sepsa izjeda dobar dio nacionalnog tkiva.

Dolaskom svibnja u prvi plan dolazi sva patologija našega društva. Proljetno sunce obasja i razotkrije sve pukotine na fasadi zajedničke kuće koju ne obnavljamo jer nam je važnije utvrditi što je nekad bilo čije. Ono što je danas naše stoji zanemareno. Istjerujući neku svoju pravdu često zaboravljamo na grijeh propusta. Svakoga svibnja u Hrvatskoj propuštamo razumjeti drugu stranu, utješiti ju i oprostiti joj. Postavljamo se oholo i tražimo zadovoljštinu u sitnim pakostima. Tako su neki političari i njihovi fanovi s ushitom reagirali na stajalište koruške biskupije, kao da će ona riješiti naše interne probleme, dok su se na drugoj strani političkog spektra upirali dokazati tko je kriv za nove kontroverze. Puno se toga u Hrvatskoj promijenilo od vremena kad smo jedni nad drugima činili stravične zločine, ali jedno je ostalo isto – i dalje nas vode najgori među nama.

Recept za pomirenje i dostojanstveno komemoriranje svih žrtava vrlo je jednostavan – treba prihvatiti tuđu patnju kao vlastitu, a tuđi gubitak vrednovati kao svoj. Istinskog razumijevanja može biti samo u vjeri jer katolici razumiju da molitva za (nekadašnjeg) neprijatelja nije znak slabosti, nego snage. Ukopavanje naših starih u rovove na naš je narod sručilo veliku nesreću. Zašto mislimo da će biti išta drukčije ako mi danas ostanemo ukopani u ideološkim rovovima?

Možeš se pomoliti za svoju obitelj i Domovinu, tako da preko molitvenog zida (ako si na mobitelu vidi ispod) pošalješ molitvu na oltar bazilike Srca Isusova koja će u petak biti prikazana na svetoj misi.