David Levine: Prošao sam dolinom smrti i susreo Boga

— Petar Nodilo, SJ

„Homeboy Industries“ najpoznatija je i najuspješnija institucija na svijetu u rehabilitaciji najokorjelijih kriminalaca. Osnovao ju je isusovac Greg Boyle u centru Los Angelesa, grada u kojemu ima više od tisuću bandi s oko 80 000 članova. Iako se broj ubojstava povezanih s bandama smanjio, i danas ima oko 300 ubijenih godišnje. U sklopu svoje zadnje formacije radio sam mjesec dana s tim ljudima i živio s p. Gregom Boyleom. Ondje sam upoznao i Davida Levina, a susret s njim za mene je možda i najznačajniji susret iz Amerike. 

Svaki dan, na gornjem katu zgrade Homeboya, od dva do tri popodne, okuplja se tzv. muška grupa. Sve redom bivši robijaši, ljudi koji su višemanje čitav život proveli u zatvoru– istetovirani, većinom šutljivi, zadubljeni u mobitele ili svoje misli.Tu i tamo netko iznese svoje probleme s vraćanjem u normalan život, sukobe sa ženom ili djecom koja ih često ne poznaju nakon toliko godina u zatvoru. Govore u dijalektu i ja ih jedva pola mogu razumjeti. Najpopularnija mjesta za sjedanje su ona pored utičnica, ne radi mobitela nego radi punjenja elektronskih naprava koje su mnogima od njih zaključane na nogama zbog uvjetnih kazni koje još nisu do kraja odslužili. Skrivaju ih u širokim nogavicama jer su naprave, zbog baterija, glomazne.

Muška grupa

U toj grupi sam od prvog dana zamijetio Davida Levinea. Dominira stasom, govorom i autoritetom kojeg nije nimalo jednostavno steći među takvim ljudima. Rečenice su mu jasne, prožete iskustvom, odmjerene – nemaš im što dodati ni oduzeti. On vodi grupu, usmjerava razgovor i animira. Ponekad, kad on ne dođe, grupa jedva funkcionira. Mislio sam isprva da ga je pater Greg postavio za voditelja,no vremenom sam naučio da se tamo voditelji ne postavljaju dekretom nego da se vodstvo stiče autoritetom. „Spontano sam preuzeo inicijativu u grupi“, kaže mi jednostavno David kad sam ga pitao.

Za svakoga ima smiješak, ruku na ramenu, zagrljaj, poticaj i sve mu to ide spontano i prirodno. David je drukčiji. Vremenom sam u grupi tijekom rasprava čuo mnoge odlomke njegovog života koje redovito iznosi kao iskustvenu potvrdu svojih riječi. Ti odlomci podsjećaju me na razne isječke iz filmova strave koje sam kao srednjoškolac gledao. Utoliko više je njegova pojava u meni izazivala čuđenje. „Kad bih ja mogao govoriti s takvim iskustvom i autoritetom kao ti, svi bi se u Zagrebu u mojoj Bazilici obratili“, kažem mu jednom, više ozbiljno nego u šali. „A, ne“, kaže on vidjevši moju ozbiljnost, „ti naviještaš Krista – to je sveto.“ Tada sam shvatio da je vjernik. Nakon par dana sam ga zamolio za razgovor za Glasnik. Rado je pristao.

Dogovorili smo se u petak u tri popodne nakon što završi grupa. Ali njega dugo nije bilo. Pobojao sam se da je zaboravio, a onda je došao s pola sata zakašnjenja s posjekotinom na tjemenu i ubodnom ranom na bradi. To nije osobito šokiralo momke iz grupe, navikli su, valjda, na takve stvari, ali meni nije bilo svejedno. Dakle, prethodnu su ga večer, ispričao je,napala trojica muškaraca u Skid Rowu, najopasnijoj LA četvrti u kojoj je na stotine beskućnika i sitnih kriminalaca spremnih na sve. Tamo turisti ne idu. Taj napad nije, naravno, bila najpametnija odluka koju su ti muškarci u svom životu donijeli. Teško je shvatiti kako su baš Davida odabrali za sitnu pljačku jer je on, već na prvi pogled, jedna od zadnjih osoba na svijetu s kojom biste se htjeli sukobiti. Razgovor smo u takvoj situaciji ipak odgodili.

Sotonske zamke

Kad smo se sljedeći ponedjeljak napokon našli u Homeboy caffeu, zamolio sam ga da mi opet opiše kako se napad dogodio.Uglavnom, zaskočili su ga u mraku. Dvojica su ga zgrabila s leđa i držali mu ruke, a treći mu je stavio sjekiricu pod vrat. Nisu stigli reći što žele jer je on odmah onu dvojicu s leđa povukao svojom težinom i snagom na pod. U tom zahvatu, vršak sjekire, koji mu je treći držao pod vratom, probio mu je bradu. „Kad sam ih povukao na pod, čuo sam zvuk pištolja koji je pao na beton“, kaže mi. Pištolj je, očito, jedan od one dvojice imao za pasom ne očekujući da će mu trebati. Na podu je nastalo hrvanje na život i smrt. Sjekira mu je zarezala tjeme, ali on je bio taj koji se prvi dokopao pištolja. Odgurnuo se od njih i onome sa sjekirom ispalio metak u nogu. „Znali su da su sada mrtvi, jer to je tako u tom svijetu kojem sam nekad pripadao, ali ja sam ih pustio da pobjegnu. Onaj upucani je odšepao, krvario je, ali će preživjeti. Obrisao sam krpom otiske prstiju s pištolja i bacio ga u kantu od smeća. Bio je to revolver, 38-ca“, kaže.

„Za upucati ga u nogu, a ne u prsa i pustiti ih da idu bila je potrebna velika snaga volje“, kaže mi sa smrtnom ozbiljnošću. „Veliku borbu vodim u sebi s tim. I kad su pobjegli, dok sam hodao kući, došle su mi strašne misli. Nazvao sam Jeremaina. Zahvatio me strašan bijes na sve te ljude tamo u ulici koji su gledali što se događa i nisu mi htjeli pomoći, čak ni nazvati policiju. Htio sam se vratiti sa automatskom puškom i sve ih tamo redom pobiti, napraviti potpuni masakr. Ali vidiš, to je Sotona. Odupro sam se tome. No, ne trpim zlostavljanje“, kaže, „više ne, nikada.“

Biti voljen

Davida su kao novorođenče našli u kanti za smeće kamo ga je bacila majka. Iz kante su ga izvadile medicinske sestre iz obližnje bolnice. Jedna od njih bavila se udomljavanjem djece pa ga je uzela k sebi. Kod nje je bio od rođenja do pete godine života. Sjećanja ga služe od druge godine, ali u njegovim sjećanjima jedva da ima čega drugoga osim zlostavljanja. Vezivala mu je ruke i noge i zaključavala ga danima u ormar. Nagurala bi mu čarapu u usta da ne može plakati i vikati. Ležao bi tamo u svom izmetu. Sjeća se da je nekada morao lizati vlastiti urin jer je bio strašno žedan. Bacala bi mu ostatke hrane kao psu na pod, a on bi morao jesti ležeći na boku jer bi mu ruke i noge bile vezane. I kad je bio slobodan, sjeća se samo udaraca i straha. Jednom ga je dok se igrao u kadi, kaže, polila nekom tekućinom i zapalila. Trčao je u drugu kupaonicu pod hladnu vodu da ugasi odjeću koja je gorjela. Presađivali su mu u bolnici vlastitu kožu na devetnaest mjesta. Pokazuje mi ožiljke ispod majice.

„Sjećam se glasova socijalnih radnika koji bi dolazili u stan pitati za mene, a ona bi im rekla da se vani igram dok sam zapravo bio zaključan u ormaru s čarapom naguranom u usta“, kaže.

Godine 1985. ga je ta žena, u njegovoj petoj godini, odvela na usvajanje jer legalno više nije mogao biti kod udomitelja. U dječjem domu za posvajanje je dočekao Božić. Jasno se sjeća Djeda Božićnjaka i onoga što mu je tada rekao.„Kad sam sjeo u njegovo krilo rekao sam mu da ne želim nikakav poklon nego da samo želim jesti i da želim da me netko voli.“

Nemoguće je shvatiti bol koju je kao dijete osjećao. „Ja sam samo htio da me netko zagrli, da me netko poljubi, da me roditelji kao i drugu djecu vode za ruku, da me posjednu na ramena, da me netko voli, da nekome pripadam, ništa drugo. Vidio sam druge ljude kako se grle i vole, ali mene nitko nije ni grlio ni volio. Osjećao sam kao da sam mrtav, u duši mi je bila trajna bol na koju sam se već bio navikao. Jedino što sam očekivao bilo je zlostavljanje i ono, kad bi se dogodilo, ne bi me više ni iznenađivalo

Usvojili su ga uskoro ljudi koji su imali prilično novaca, ali osim toga, čini se da je malo što ljudskog bilo u njihovoj obitelji. Ipak, njih i danas zove majkom i ocem. „Majka se zvala Akvila. Otac je vozio kamion. Bio je alkoholičar i strašno je tukao majku. U kući nije bilo ljubavi, nije bilo zagrljaja, ni toplih riječi, samo alkohol, batine i hladnoća s puno plastičnih igračaka. U osmoj godini otac je otišao i malo iza toga poginuo u automobilskoj nesreći, a majka je sa mnom otišla živjeti kod bake i djeda, ali su i oni ubrzo umrli pa sam već u 10 godini ostao sam s majkom koja me ubrzo dala u neku instituciju da se ne mora za mene brinuti.“ Tako je David od svoje 11. do 15. godine bio po raznim odgojnim i popravnim institucijama, a majka ga, kaže, nije ni jedan put za sve te godine posjetila. Kad su ga s 15 godina pustili iz odgojnog doma i kad je došao u iznajmljeni stan u kojem je živjela, ona je odmah sljedeće jutro nestala. Nije više htjela ni čuti za njega, kaže. Nije ju više nikada vidio.

Što je ljubav?

Od 15. do 35. godine života bio je gotovo stalno na ulici i u zatvoru. Vani bi bio u komadu najviše tri mjeseca. Služio je kazne po raznim zatvorima u Americi. Čim bi ga pustili krao bi hranu i odjeću, nekada i da pomogne drugima i onda bi vrlo brzo opet završio u zatvoru. „Jednom, kad sam ukrao sendvič da ga dam djevojčici od osam godina koja je živjela na ulici i za koju smo se mi stariji dečki brinuli, policija me je uhvatila, a sudac osudio na 19 godina zatvora po zakonu Tri uzastopna prekršaja koji je tada još bio na snazi, a po kojemu si mogao dobiti doživotnu kaznu ako su te tri puta uhvatili za isto kazneno djelo“, kaže.

Molim ga da mi kaže zašto je Bog sve to dopustio i kako je uopće moguće susresti Boga u takvom životu. Pitam ga kako je moguće naučiti što je to ljubav kad imaš takva životna iskustva. Jer bez ljubavi je nemoguće upoznati Boga koji je Ljubav.

„Što je ljubav?“ ponavlja David moje pitanje. „Moj otac je tukao majku, mene su zlostavljali, tukli… to je jedino što naučiš, to je za mene tada bila ljubav, za drugo nisam znao… Dugo mi je trebalo da naučim što je zaista ljubav. Prva takva iskustva doživio sam kad bi nas, po običaju, iz popravnog doma za Božić ili druge blagdane u svoj dom odvele neke pobožne obitelji. To su bile dobre obitelji. Tamo sam vidio što je to uopće obitelj i što je ljubav. Sjedili bismo oko stola, pričale su se priče, čuo se smijeh, sreća, radost, Bog – i ja sam bio dio toga iako sam bio samo gost. Tada sam vidio kako se oni odnose jedni prema drugima. U tim obiteljima sam prvi put u životu doživio toplu riječ i zagrljaj i osjetio u sebi ljubav. S nekima od tih obitelji sam i danas u kontaktu i vrlo rado im se javim,“ kaže ganuto.

„Kasnije dok sam bio na ulici Bog mi je govorio: ‘Hej, slušaj, moraš doći k meni! Ali ja nisam znao da moram doći k njemu. Tada nisam znao tko je Bog. Znao sam samo da ljude nije briga. Ako nisi njihovo dijete, nije ih briga. Stoga sam se učio lažima. Vidio sam ljude koji su imali novaca i kako se drugi oko njih okupljaju. Stoga sam zaključio da moram doći do novaca. Treba ti dobra kuća i moraš imati dobro školovanje, rekao sam si. Tako sam počeo lagati da sam se školovao na Harvardu za inženjera. Išao bih u Barnes &Noble i tamo satima čitao svaki dan o tim stvarima tako da mogu uvjerljivo razgovarati na te teme. Imao sam petnaestak godina i želio sam pripadati nekome. Osjećao sam se odbačenim. Trebala mi je ljudska blizina. Po danu je bilo OK. Muvao bih se po gradu, išao u Barnes &Noble i čitao knjige, odspavao negdje, ali kad bi pala noć, svi bi otišli doma svojim obiteljima, a ja ne bih imao kamo pa, kako sam izgledao puno starije i zvučao kao odrastao čovjek, išao bih pred barove i klubove i govorio svoje laži da me puste unutra. Nisam htio biti sam, bojao sam se mraka. Makar me ne voljeli, važno mi je bilo da budem u nečijoj blizini. Ali ponajviše mi je falila mama. Samo da imam mamu, nekoga za nazvati, poslati Božićnu čestitku, otići doma i sjediti za obiteljskim stolom. Život u dobroj obitelji, to je jedino za čime sam iskreno čeznuo. Ali toga nije bilo. Bijes mi je bio svakodnevica. Bio sam ogorčen. 

Put k Bogu

„A Bog?“ pitam opet. „Bog? Bog je vremenom morao ispuniti sve te čežnje koje sam imao za toplinom doma i majkom i ljudima. Svi ljudi na svijetu su me morali izdati da shvatim da je Bog jedina sigurnost. U bolnici su me trebali na početku na pravi način zbrinuti, ali nisu, udomitelji su mi trebali pružiti ljubav, ali nisu, majka i otac koji su me usvojili su me trebali voljeti, ali nisu, policija i socijalna služba mi je morala pomoći kad me mama napustila, ali nisu… Shvatio sam da nikoga nije bilo briga. Svi ljudi koji su bili poslani na moj put, od prvog do zadnjeg, su me u potpunosti izdali. Naučio sam da nema muškarca ili žene kojima možeš potpuno vjerovati. Naučio sam da mi Bog poručuje: ‘Moraš vjerovati jedino meni.’ To je bio moj put k Bogu.“

David kao da je doslovno utjelovio one teške riječi koje je izrekao prorok Jeremija: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka…“ Tada mi je po prvi put postalo jasno što je točno prorok htio reći.

A Boga je teško pronaći i onda kad su tragovi njegove milosti i ljubavi vrlo očiti u našim životima. Kako li je tek teško pronaći Boga onda kad je tvoj život samo hladnoća, bol i odbačenost bez i jednog tračka ljubavi? Zato je Davidov susret s istinskim Bogom ljubavi za mene jedno od najvećih Božjih čuda koje sam u životu vidio.

„Prvo trebaš pronaći u sebi strah Božji“, nastavlja David, „zatim moraš povjerovati u Gospodina. Ali nije dovoljno samo vjerovati nego se moraš predati njemu– svega sebe, sve svoje povjerenje moraš staviti u Božje ruke. Jer iako čovjek mora na neki način vjerovati da se stolica pod njim neće slomiti, da mu strop neće pasti na glavu, da ga ljudi neće prevariti itd., ipak, nikada ne smije sve svoje pouzdanje staviti u to već jedino u Isusa Krista.“

Pitam ga i za oproštenje: je li oprostio svim tim ljudima koji su ga izdali i, tim, nazovi, majkama koje su toliko promašile svoju Bogom danu ulogu da se možda nemaju pravo ni zvati majkama. Dok govori o tome iz Davida ne izlazi ni bijes ni gorčina.

„Zahvalan sam Kristu jer je visio na drvu križa za moje grijehe. Rekao je s križa: ‘Oče, oprosti im!’ To je za mene bilo najteže: oprostiti. Teško mi je bilo moliti za te ljude koji su me tako povrijedili. Opraštam majci koja me usvojila i odbacila. Opraštam im. Nisu znali drukčije. Nisu znali Krista…“ govori vrlo teškim, ali ipak mirnim glasom. Ogromna je ta rana koja mu je na duši i silna je Božja moć već htjeti tako nešto oprostiti a kamo li osjećati oproštenje u svom srcu.

No ne pronađu svi ti momci Boga, a i u onih koji pronađu Boga rijetko je tako radikalno obraćenje i takva snaga karaktera i riječi. Ali kod Davida nije bilo moguće praviti kompromise i biti vjernik na pola, jer on se morao izdići u potpunosti iz ogromne praznine i mračne rupe u koju nije upao svojom krivnjom. Bio je, kaže, cijeli svoj život članom bandi, više ili manje, jer je to na ulici ili u zatvoru jedini mogući način.

„Postoje samo dvije opcije ili ćeš pripadati bandi koja će te štititi ili ćeš otići na stranu policije i biti zaštićen dok si u zatvoru, ali ćeš onda biti proglašen izdajnikom i kad se opet nađeš na ulici, nema ti spasa… A u isto vrijeme je nemoguće biti sam. Ako nisi ozbiljno i duboko ukorijenjen u Kristu, ništa ne možeš učiniti sam. A mnogi s kojima sam se družio danas su mrtvi, a ja sam živ. I zahvalan sam Bogu na životu. Bio sam pun ljutnje i bijesa i povrijedio sam mnoge ljude, ali nikada nikoga nisam mrzio i moje srce nikada nije pripadalo tamo.“

Dolina smrti i Bog

David ne umišlja da je već pobijedio u svim budućim bitkama i da neće doći nove napasti i teškoće. Ima tek 39 godina, a kad priča svoj život čini se kao da je odživio već sedam života. Stigao je već preko dvadeset godina biti i u zatvoru. Kaže da se priprema za brak i obitelj, ali da još uvijek nije spreman.

„Nastojim gajiti pozitivne misli, duhovne, Božje, fokusirati se u potpunosti na dobro, na Boga jer to je jedini način kako se izdići iznad svojih problema.Jer, znaš, mora biti neko mjesto kamo možeš otići kad više nemaš kuda. Jer ako nemaš gdje otići sa svim svojim problemima i pokušaš sve to sam nositi – proždrijet će te to, nadmoćati i bit ćeš bijesan i napadat ćeš ljude oko sebe,“ kaže.

On sad život vidi kao duhovnu borbu u velikoj dolini smrti. „Prolazimo dolinom smrti, kako kaže psalam 23. U toj dolini su s jedne strane bande, oholost, mržnja, a s druge droga, bludnost, depresija… Mi smo u sredini, lijevo i desno je zlo. Hodaš dolinom smrti i ne bojiš se zla. Hodaš, ne stojiš tamo, ne osvrćeš se ni lijevo ni desno, samo hodaš fokusiran na Boga. Ništa te ne smije skrenuti s cilja kojem ideš. Isus je pred tobom kao što je bio i pred Petrom dok je hodao po valovima. Dok god je Petar gledao u Krista, hodao je po moru, kad je skrenuo pogled s njega na valove i vjetar, počeo je tonuti. Uvijek moraš gledati u Isusa bez obzira što se događalo oko tebe. Možeš se nositi sa svime dok god u njega gledaš. A Sotonin cilj je uništiti nas, slomiti nam duh, ukrasti nam dušu. Sotona nas stalno napada: tugom, očajem, depresijom, samosažaljenjem, bijesom, ogorčenjem… Čas nas čini tužnima, čas ushićenima, čas bijesnima. I tako u krug. Tako nam miče pogled sa Krista i oslabljuje nam um. Ako mu se prepustimo u tim napadima i izgubimo vjeru i nadu u opasnosti smo sve izgubiti“, kaže kao u dahu.

Vidim da su to i njegove svakodnevne borbe, kao ona od nedavno kad se svladao, pogledao u Krista i nije ubio one ljude koji su ga napali. Priznaje da mu je najteže ne uzvratiti ako ga netko na bilo koji način počne zlostavljati. No, kaže da se danas s tim ipak puno bolje nosi nego nekada. „Ukoliko bi ti, recimo, počeo biti bezobrazan prema meni, bez poštovanja i ako bih osjetio da me želiš povrijediti, rekao bih ti: ‘Slušaj, ne reagiram dobro na tako nešto i ako to nastaviš raditi, nemamo što više pričati, razgovor je gotov.’ Zatim bih se pokušao maknuti od tebe i ako bi me ti nastavio slijediti ili postao fizički agresivan, onda bih bio prisiljen braniti se. Ne mogu to više tolerirati. Zlostavljanje. Ne.“

Dok to govori, ozbiljan je i tmuran. Iz njega govori čovjek koji je proživio tisuće zlostavljanja, kojega nitko nikada nije poljubio ni zagrlio dok je bio dijete, koji je bio bačen u kantu za smeće i koji je u ormaru, vezan, spavao na vlastitom izmetu, čovjek koji je polovicu života primao samo pljuske, udarce, koji je bio od svih ostavljen i izdan, a ipak čovjek koji je pored svega toga, ili možda baš zbog svega toga, istinski pronašao Boga – ljubav za kojom je toliko čeznuo, čovjek koji je sada tu za druge. I zato mi, koji nismo proživjeli ni jednu stotinu onoga što je proživio David, nemamo opravdanja. Ako je David mogao nadvladavati probleme i postati onaj koji voli, ako je David mogao pronaći Boga, onda to može svatko od nas, ali samo ukoliko ne budemo skretali pogled s Krista. Hvala ti, Davide, na izvanrednom svjedočanstvu života i vjere, neka ti Bog udijeli svaki blagoslov neba i zemlje.

Pošalji molitvu za Davida i svu napuštenu djecu preko molitvenog zida na oltar bazilike Srca Isusova. Pomoli se da ti Gospodin ojača vjeru i podari zdravlje duše i tijela tebi i tvojoj obitelji. Tvoja molitva će u petak biti prikazana na svetoj misi.

(ako si na mobitelu vidi ispod, klikni na crveni gumb i otvorit će se molitveni zid na koji napišeš i pošalješ molitvu)