— Glasnik Srca Isusova i Marijina
Mnogi iz njegove obitelji ga opisuju kao osobu koja je od malih nogu zračila dobrotom i empatijom, uvijek spremnog pomoći, osobito starijima. U djetinjstvu su ga u Kaštelama i po Splitu pozdravljali na ulici. Kad treba donijeti lijek, odnijeti kofer na kat, kupiti nešto, tu je Ivan. Danas se može reći da on ima zvanje u zvanju, časni brat isusovac, a onda i bolničar, njegovatelj. Pred njegovom krupnom pojavom u bijeloj kuti otvaraju se sva vrata u bolnicama, na hitnim prijemima, pozdravljaju ga medicinske sestre, doktori, svi ga rado vide. Ali nije oduvijek bilo tako. Dug je i mučan put do vjere, do duhovnog zvanja.
U zimsko jutro 2006. brat Ivan Olujić i ja, tada novak, krenuli smo u jutarnji obilazak naših starih i nemoćnih na Fratrovcu. U prvoj sobi na krevetu je ležao p. Gutal, tada blizu 90. godine i jednom nogom prema Gospodinu. „Idemo iz kreveta, p. Gutal“, kaže mu brat Ivan. Ništa. Oči gledaju u prazno, nema glasa. „Ajmo, p. Gutal, moramo ustati. Opet ništa, nikakva reakcija. Najednom, brat Ivan, na moje iznenađenje, nagnuvši se nad patra, započne živim glasom: „Jedan, dva, tri!“ S kreveta se začuje tih glas: „Pobili se fratri.“ Brat Ivan krene još življe: „Jedan drugom viče – pomozi mi striče!“ Najednom, kao da se neka lampica upalila u očima p. Gutala, a glas mu postane vedriji: „A kako ću ti pomoći kad i mene tuku…“ I onda brat Ivan kao čupne malo rukom po patrovoj izbrijanoj bradi i zajedno viču zadnji stih: „I za bradu vuku!“ Pater učas sjedi na krevetu, očiju nasmijanih i jede svoj doručak.
Svaka soba druga priča. Kakve potrebe, tako se brat Ivan prilagodi. Svakom se raduje, zrači toplinom i mirom i bavi se svojim štićenicima nenametljivo, prijateljski kao da je s njima na nekom zajedničkom druženju. Nije to namještena blagost, viče on kad treba i ako treba, ljuti se i prekorava, uvijek ljudski, u pravo vrijeme, na pravom mjestu i na pravi način. Mnogi iz njegove obitelji ga opisuju kao osobu koja je od malih nogu zračila dobrotom i empatijom, uvijek spremnog pomoći, osobito starijima. U djetinjstvu su ga u Kaštelama i po Splitu pozdravljali na ulici. Kad treba donijeti lijek, odnijeti kofer na kat, kupiti nešto, tu je Ivan. Danas se može reći da on ima zvanje u zvanju, časni brat isusovac, a onda i bolničar, njegovatelj. Pred njegovom krupnom pojavom u bijeloj kuti otvaraju se sva vrata u bolnicama, na hitnim prijemima, pozdravljaju ga medicinske sestre, doktori, svi ga rado vide. Ali nije oduvijek bilo tako. Dug je i mučan put do vjere, do duhovnog zvanja.
Tajna crkvena vrata
Rodio se 1976. u Splitu, od mame Zdenke i oca Damira, ima brata i sestru, srednje je dijete. Njegovi su, kaže, bili tradicionalni vjernici. Dali su krstiti djecu, a onda svećenik nije htio dati Prvu pričest njegovu bratu koji je bio nestašan, roditelji su se porječkali sa župnikom i zainatili te su zabranili djeci ikada više ići u crkvu. Ta zabrana se duboko urezala u Ivanovu nutrinu. „Uvijek su nam govorili: ‘Ne smijete ići u crkvu. Mi u crkvu ne idemo.’ Nama je od tada crkva bila pojam straha.“ Iako, u svemu tome, kaže, da su ga roditelji dobro odgojili – po Božjim zapovijedima.
Oduvijek je, kaže, bio krupna stasa. Sjeća se kako su ga privlačili kolači u Bobisu kad bi s ocem šetao gradom. „Tata bi mi ih uvijek rado kupio. I malo pomalo, kad sam došao u školu, već sam bio puno jači od vršnjaka. Kako su godine išle, tako sam se debljao. Do treće godine je bio problem kako me nahraniti, a od treće godine kako me zaustaviti“, smije se glasno. „Pa rekoh, što ste me silili kad sad ne znate kako me zaustavit. Jedno vrijeme svog ludog mladenačkog života, kod svakog bi mi fast food-a nešto zamirisalo. I onda uzmi ovo, uzmi ono… i još jedi doma, naravno da se to kvasa“, kaže. U školi su mu se podsmjehivali zbog debljine i zbog šutljivosti. To mu je, kaže, bilo bolno i frustrirajuće i činilo ga je još povučenijim. Ipak, nadoknađivao je to povezanošću sa starijim ljudima s kojima je, kaže, lako komunicirao i ostvarivao prijateljstva. A prva prijateljstva s vršnjacima dogodila su mu se tamo gdje nitko nije očekivao – na mjestu koji je za njega bilo pojam straha, iza vrata koja nije smio otvoriti.
„Često sam, šetajući gradom, gledao velika crkvena vrata na katedrali, Gospi od Zdravlja, sv. Frane na Obali…, jako su me ta vrata privlačila i pitao sam se – što je to tamo, iza toga. Ali se nikada nisam usudio otvoriti ih. Ostala mi je u glavi snažna roditeljska zabrana ‘Ne smiješ!’ I onda, kako sam već bio malo odrasliji, samostalniji, stao sam pred vrata crkve sv. Frane na Obali, ohrabrio se i polako ih otvorio. Povirio sam u strahu.“ Čim mu je pogled dotaknuo unutrašnjost crkve, dogodilo se nešto neočekivano. „Samo sam u čudu gledao. Oduševilo me, jednostavno očaralo – oltari, kamen, mramor, a u tome svemu – izrazita tišina i veliki mir. Zatim sam se, doslovno, šuljao kroz crkvu. Nenadano je u crkvu ušao fratar. Prestrašio sam se. Što ću sad, što ću reći, zašto sam tu? On mi je prišao i pozdravio. Rekao sam mu: ‘Oprostite, mene je uvijek interesiralo što je u crkvi, ali nisam prije išao, rekli su mi roditelji da ne smijem ući u crkvu.’ Fratar se na to dobrodušno nasmijao, pozvao me u sakristiju gdje smo sjeli i popričali. Na kraju mi je rekao da se zahvalim Bogu što me doveo i da izmolim Očenaš. A ja mu velim da ne znam. Dao mi je molitvenik. Od tog ulaska u crkvu, nešto se počelo u meni otvarati, budila se u meni vjera.“
To je bilo njegovo prvo obraćenje, kaže. Započeo je ići na svete mise u Gospe od Zdravlja, iako se još nije mogao pričešćivati. „Počeo sam se družiti s grupom mladih koji su isto dolazili na misu. Molili bi smo krunicu, razgovarali, šetali po gradu, išli na piće, na duhovne obnove Jamesa Manjackla u Zagreb.“ I danas je, kaže, u kontaktu s mnogima od njih. „Krenulo je jedno ozbiljnije bavljenje vjerom i preispitivanje samoga sebe. Osjetio sam Božju snagu, život mi se mijenjao iz temelja. Družio sam se s Bogom u liturgiji, Božjoj riječi. Počeo sam osjećati mir, Božju privlačnost, blagoslov.“ Ali onda se, kaže, kako to redovito biva, vrag počeo miješati. „Odjednom su moji postali zabrinuti. ‘Što ćeš ti svaki dan u crkvi? Kako ćeš se oženit? Kako ćeš naći u crkvi curu?’“
Ispočetka se nije snalazio u tim trvenjima sa svojima, a onda je došla prilika da se obračuna sa nutarnjim strahovima i zabranama. Vidjevši obavijest u župi, prijavio se za primanje Prve pričesti i krizme.
Dodir neba i zemlje
„Kolebao sam se dok sam išao doma roditeljima. Reći im, ne reći, što će biti… motalo mi se po glavi. Razmišljao sam možda otići na sakramente potajno pa im tek naknadno reći. Ali nešto mi je govorilo: ‘Reci, pa što Bog da.’ Nije mi bilo lako, ali sam osjetio neku snagu. Došao sam doma i prvi put bez osobitog straha rekao roditeljima: ‘Slušajte me, imam sedamnaest godina, prijavio sam se i ići ću na krizmu i pričest. Malo su me čudno pogledali i rekli: ‘Dobro! Ako hoćeš, nitko ti ne brani, to je tvoja odluka. Ionako si stalno u crkvi.’ A tako je nekako i bilo. Sjećam se kad bi netko na telefon zvao kod mojih i pitao za mene, ćaća bi rekao: ‘Ne znam gdje je! Ili ti je u crkvi ili na crkvi ili oko crkve, tamo ga traži, naći ćeš ga.’ Na kraju se krizmao i moj brat i još nekoliko obiteljskih prijatelja. Bilo nas je sedam. Na to gledam kao na Gospino čudo.“
Nakon ispovijedi, pričesti i krizme osjetio se, kaže, duhovno osnaženim te mu je došao poticaj pješice otići u Sinj k Gospi. Kako je bio maloljetan, roditelji su se bojali pustiti ga samog. Dogodine im je rekao da ide u društvu, pa su ga pustili.
„Bilo je to čudesno iskustvo. Tu sam tek pravo doživio dodir neba i zemlje koji se ne da opisati. U nutrini sam doživio potpuni zaokret. Kad se skidala slika s Gospinog oltara, trenutci u procesiji tijekom blagoslova, kad se slika vraća u samostan… tu sam doživio jedan snažan duhovni poticaj i zaštitu Majke Božje. Od toga je dana krenuo moj pravi duhovni život. Veliki sam štovatelj Gospe. Jedino u tom svetištu mogu doći, kleknuti pred tu sliku, mogu se isplakati, reći svoje zahvale, svoje poteškoće. Do ulaska u novicijat sam kroz deset godina išao pješice Gospi u Sinj. I dan danas, kad se približim Sinju i Gospi, kao da dolazim u sveti grad Jeruzalem iz Otkrivenja. Prva ljubav se pamti, slično kao i crkva sv. Frane na Obali.“
No njegove kušnje i borbe tek su zapravo počele. Njegovi doma su postepeno uvidjeli da sve to s Ivanom, Bogom i crkvom nije samo neki prolazni hir već da su stvari ozbiljne. „Nakon svega toga, nije mi bilo lako. Morao sam se boriti sa svojima doma: s bakom, djedom, s ujcima, nitko nije mogao shvatiti što se to meni dogodilo, to da idem u crkvu i sve, umjesto da idem tražiti curu.“
Žena u bijelom
A onda je usnio san koji mu je najavio da kušnjama nije kraj. „Sna se i danas do u detalje sjećam. U snu sam vidio kako mi od prozora u spavaćoj sobi u susret dolazi kao bijeli oblak. Na njemu stoji žena. Kad je došla ispred mene, vidio sam da ima bijelu haljinu, plavi veo koji ide do preko ramena i vijenac sa zvijezdama oko glave i s blago ispruženom rukom s dlanom prema gore. Sjećam se da sam u snu prebrojao zvijezde. Bilo ih je dvanaest. I tako ona stoji i kaže: ‘Sinko, bit će ti u životu i boli i razočaranja i radosti, ali sve to predaj mome sinu Isusu. Onda joj je iz desnog oka krenula suza niz obraz. Poslije toga je sve nestalo. I nikad prije ni poslije nešto slično nisam sanjao.“
San je na njega ostavio duboki dojam, nešto bitno u njemu promijenio. „Tada je počelo moje zanimanje za duhovno zvanje. Ali znam da nemam školu, kako ću, ne mogu. Pa mislim, bih li se oženio.“ Ipak, poziv je bio stvaran i u Ivanu se stvorila sigurnost. Volio je fratre, i danas su mu pri srcu, kaže, i njegovo obraćenje, crkva u koju je išao i duhovni život vezani su uz njih. Uvidio je da ima zvanje za časnog brata. Obratio se prvo provincijalu fratara iz Sinja. „Rekao mi je da malo pričekam da nije još vrijeme pa da ćemo onda vidjeti. Zatim sam, nakon nekog vremena, pokušao kod zadarskih fratara. Njihov provincijal mi je rekao da će se malo raspitati. Valjda je pitao ove iz Gospe od Zdravlja. Nakon toga mi na razgovoru kaže da on ne bi baš da ja počnem kod njih pa da bi možda bilo bolje da kod ovih drugih prvo krenem… ‘Nisam vam ja nogometna lopta’, kažem mu ja na to, ‘i ne sviđa mi se to loptanje, kao neka rezerva – sad ovdje sad ondje. ‘To meni ne paše’, kažem mu na kraju. Zatim sam pitao kod sv. Frane na Obali. Kazali su da imaju kapitul u Zagrebu pa da će obavijestiti provincijala pa će nazvati. Prolazili su mjeseci. Ništa. Ni glasa.“
Bog je imao svoj plan, ali kušnje odbijanja padaju teško, pogađaju dušu i ruše samopoštovanje. Ivan, makar bez neke veće škole, zrači inteligencijom, izražava se jasno i duboko, bez suvišnog teksta. Točno zna što želi i kako do toga doći. Oduvijek ga je krasila ustrajnost i spremnost na težak rad. Njegova krupna pojava i povučenost zasigurno su, kao i mnogu puta do tada u njegovom životu, utjecale na prosudbe njegovih sposobnosti za duhovno zvanje. Doživljavao je odbijanja, jedno za drugim.
Njegov otac i majka su radili u tadašnjoj Jugoplastici. Život je bio težak. Ivan je oduvijek, kaže, bio logistika u obitelji, brinuo se za sve i svakoga, ponajviše za nabavke i čuvao mlađu sestru. Uz to je i teško radio. Zarada je bila mala, a radio je od jutra do sutra.
Po plavom moru
„Bio sam kolporter – ulični prodavač novina. Prodavao sam novine u krugu od autobusnog kolodvora, trajektne luke do željezničkog kolodvora. Upoznao sam tako u luci mornare koji plove na trajektima. Nakon nekog vremena su mi dali dozvolu da mogu ploviti s njima trajektom do Brača i ostalih destinacija i da za vrijeme plovidbe prodajem Slobodnu Dalmaciju.
Ivanova ljudskost, druželjubivost i dobrota nije dugo ostala nezamijećena. Ta druželjubivost ga je, kaže, često spašavala u životu.
„Razvio sam prijateljstva s brojnim pomorcima. Onda su me, kad bih na primjer u podne bio na relaciji za Brač, zvali da obavezno s njima ručam. Ja sam im na to rekao: ‘Ja tako ne mogu živjeti jer ja sam vama zahvalan što vi mene zapravo hranite jer me vozite, a kamo li da sad idem s vama ručati.’ A onda mi je došao kapetan Kaliterna, zvali smo ga Kale, i rekao smrtno ozbiljan: ‘Ako ne budeš dolazio s nama na ručak – nema plovidbe!’ Tako me prisilo jer je vidio da svaki dan kupujem neke kroasane i sl. na brodu i da tu trošim novce koje zaradim. Bio je dobra srca. Taj brod Vladimir Nazor i kapetan Kaliterna i njegovi mornari su za mene bili sinonimi za moj prodavački život jer su me zapravo hranili. Ručao sam s njima, plovio sam s njima po cijele dane i omogućili su mi posao da mogu preživljavati. Pronašao sam empatiju kod tih ljudi.“
Dok to priča, Ivan odaje duboku zahvalnost i ganutost. „I danas mi taj brod znači i ti ljudi. Pored toga, na tim brodovima sam upoznao ljude iz raznih profesija koji su putovali: građevinare, odvjetnike, profesore, puno svećenika, časnih sestara i jednog velikog čovjeka, s kojim sam se i sprijateljio, pokojnog biskupa Štambuka.“
Kad bi se sreli na brodu, Ivan bi biskupu govorio o velikoj želji za duhovnim pozivom koji osjeća i o teškoćama s kojima se susreće. Kaže da je biskup govorio da će moliti za njegovo zvanje i da će učiniti sve što bude mogao. Kasnije, kad je Ivan postao redovnik, biskup Štambuk je, kaže, znao dolaziti kod isusovaca na ispovijed i uvijek bi mu donio čokoladu. Ostali su prijatelji i redovito su se čuli na telefon do biskupove smrti.
A o Ivanovim mukama sa zvanjem znali su naravno i mornari s kojima je praktički svakodnevno živio. Mornari velika srca, ali i uvijek spremni na provokacije i zafrkanciju, hvatali su ga u ‘džir’.
„Zbijali su razne dobrodušne šale na moj račun“, smije se. Da ću ja ići na Košljun kod fratara, a da će oni onda s Valunom, trajektom, doći tamo na moje zavjete i spustiti rampu i da će oni ispovijedat i pet kuna po grijehu naplaćivati.“ Smije se.
Ivan je postao sinonim za prodavača novina. Kad bi se u Splitu spomenuo prodavač novina – svima bi u glavi odmah iskočio Ivan. Bio je, kaže, prvi koji je prodavao novine na trajektima, a teško ga je bilo ne upamtiti, što zbog njegove pojave što zbog upornosti kojom je prodavao novine i po najgorem vremenu.
„Vrlo malo sam zarađivao, a radio po dvanaest – trinaest sati. U svako doba sam radio. I kad su drugi odustajali – ja nisam. Kad je more bilo nemirno, kad ljudi nisu mogli pogledati ni sebe, a kamo li novine, ja sam bio uporan. Znali su mi reći: ‘Pa što je tebi, ti nam prodaješ novine umjesto vrećica za povraćanje.’ Brod tuče, lupa, naginje se, sve pada, a ja vičem: ‘Slobodnaaa!’“ Smijemo se slatko. „A što ćeš, ja nisam odustajao“, zaključi.
Ivanove su patnje vezane za nemogućnost ostvarenja zvanja, i odbijanja koje je doživio, trajale godinama. Onda je upoznao vlč. Marka Trogrlića, tada bogoslova, koji mu je rekao da pokuša s isusovcima. Ivan nije ni znao da isusovci primaju braću. Ubrzo je stupio u kontakt s p. Slokarom na Manušu u isusovačkoj rezidenciji, a koji ga je obećao nazvati za tjedan dana nakon što se raspita kod provincijala u Zagrebu. Provincijal je p. Slokaru rekao da dovde Ivana u Zagreb da ga upoznaju. No p. Slokar je izgubio Ivanov broj i nije mogao s njim više stupiti u kontakt. Ali tada se umiješao Bog.
Duša na kušnji
„Malo sam se bio to popodne ispružio na krevetu od umora i zatvorio oči i nekakav mi kao glas iznutra govori: ‘Odi na Manuš!’ Ma neću, što ću na Manušu, mislim ja. Okrenem se na drugu stranu, opet isti glas: ‘Odi na Manuš!’ Ma neću! Pusti me na miru, velim ja, što mi se ovo događa. Što ću danas na Manušu, nikog ne znam, a pater je otputovao u Zagreb. I onda treći put u malo vremena: ‘Idi na Manuš!’ A majke ti, idem na Manuš da vidim što je na Manušu, pa nije mi jasno.“
Kad je stigao na Manuš, pozvonio je i ugledao p. Slokara koji mu je rekao da je izgubio njegov broj, a da trebaju hitno otputovati u Zagreb. Očito se bilo ispunilo vrijeme i Bog je napokon otvorio vrata Ivanovom zvanju. U Zagrebu su ga primili u isusovačku rezidenciju u Palmi kao kandidata. No ni vrag nije mirovao. Počele su napasti. Motalo mu se po glavi da su mu sad kad je došao do Zagreba Kaptolski fratri na domak. A da ode pitat fratre da ga prime k njima, možda on ipak nije za isusovce…? Takve napasti su ga, kaže, svakodnevno toliko izluđivale da je u toj tjeskobi i borbi dugo molio Boga za pomoć. Otvorio je Sveto pismo na tu nakanu. Otvorila se Knjiga Sirahova, drugo poglavlje:
Sine moj, ako želiš služiti Gospodu,
pripravi dušu svoju na kušnju.
Učvrsti svoje srce i budi jak
i ne nagli kad napast dođe.
Prioni uz Boga i ne odmeći se,
da bi bio slavljen na svoj posljednji dan.
Primi sve što te stigne
i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede.
Jer kao što se u vatri kuša zlato,
tako i odabranici u peći poniženja.
Vjeruj u Gospoda, i on će ti pomoći,
kroči pravom stazom i uzdaj se u njega.
Božja riječ ga je umirila. Kaže da sada zna da je to bila Božja providnost da nije otišao u fratre. Nisu ga očito ni htjeli, a Bog djeluje preko ljudi na ovaj ili onaj način. „Moja ideja je“, kaže, „bila samo jedna – ići u fratre. A Bog me odveo na drugu stranu, u isusovce. Odveo me na stranu kojoj zapravo težim i pripadam: štovatelj sam Srca Isusova, razlučivao sam kroz život duhove po sv. Ignaciju, a da nisam ni znao da to činim… Kad sam došao kod isusovaca i upoznavao pravila i Konstitucije, shvatio sam da sam bio kao jarac uporan ići u jedan tor, a Bog me htio mimo moje volje u drugi. I to je Božja milost. Volim i danas sve druge redovnike, osobito fratre, ali isusovci su moj životni put i moje usmjerenje.“
Nakon dugo godina u službi za naše stare i nemoćne na Fratrovcu, nakon brojnih probdjevenih noći i dugogodišnjeg teškog i požrtvovnog rada i samom mu se teško narušilo zdravlje. Poglavari su ga na godinu dana poslali na službu u Makedoniju, u Ohrid, da se malo oporavi, a onda je poslan u Baziliku, u Zagreb, za portira i sakristana od kuda ga mnogi od vas i poznaju. Iako mu zdravlje nije kao prije, odnedavno je opet na Fratrovcu, u dugim smjenama i bdijenjima sa svojim bolesnicima. Kušnje i teškoće su i dalje tu, kako mu je Gospa u snu i najavila. Ali Božja milost pobjeđuje. Mama se obratila, umrla je u Božjoj milosti prije par godina, i tata je u vjeri.
U Družbi je poznat kao veliki ljubitelj putovanja i dalekih vožnji autom, za to je uvijek spreman. Vjerujem da su brodovi i more ostavili dugačke brazde u njegovoj duši, brazde koje vuku k dalekim, nedokučivim horizontima, tamo negdje preko zadnjeg praga gdje čeka Žena s plavim velom i zvijezdama oko glave.
Tko je bolestan, kuca najprije na njegova vrata. I sam sam u nedavnoj bolesti brata Ivana prvi put zapravo istinski upoznao. U jadu bolesti osjeća se njegova nutarnja prisutnost, toplinom i stavom istjeruje strahove i daje osjećaj sigurnosti. Nemoć bolesti najviše razotkriva ljudsko lice. Od tog susreta sam želio da ga i vi upoznate. On kaže da mu je oduvijek ideja bila pomagati svećenicima dok navještaju Evanđelje i raditi poslove koje nitko ne želi. „Vi svećenici ste pred narodom, vas vidi svatko, ja sam sa strane, mene ne vidi nitko.“ Rekao mi je to jednom prilikom, bez ogorčenja, s mirom. Ali Bog vidi. A sada će vidjeti i ljudi. Hvala ti, Ivane, na nevjerojatnom svjedočanstvu vjere, duhovnosti i ljudskosti. Blagoslovljen je onaj tko u starosti i nemoći dođe u tvoje ruke.