'Bio sam stavljen na nebesku vagu života i smrti'

— Goran Andrijanić, Glasnik

Hoteći razgovarati o njegovoj iznimno duhovnoj i vrijednoj umjetnosti, bili smo u posjeti kršćanskom umjetniku Zdenku Kruliću. Nenadano, čuli smo o njegovu iskustvu susreta sa smrću i vizijama koje je pri tome imao. I njegove vizije i vrhunska umjetnička djela koja smo vidjeli, ostavili su nas u strahopoštovanju pred Bogom i pred Božjim darovima prisutnima u ovom iznimnom čovjeku i vjerniku.

„Umjetnost je zahtjevna. Postoji puno umjetnika koji se psihički ne mogu nositi sa spoznajama koje im stvaralaštvo donosi, s onim božanskim koje tako ulazi u njihov život“, priča nam umjetnik Zdenko Krulić dok sjedimo u njegovu domu u Belišću.

Dok razgovara s nama, strastveno se unosi u svako slovo koje izgovara. Kao da pred nama riječima i mislima želi stvoriti onu istu formu, istu strukturu koju stvara koristeći kist ili olovku, modelirajući drvo ili glinu. Stvoriti istu poruku.

„Neki od umjetnika taj susret s Bogom doživljava samo jedanput. Ja to doživljavam svaki dan“, kaže nam, a to što izgovara ne zvuči nimalo patetično ili pretjerano, kao što bi možda zvučalo iz nečijih drugih ustiju. Kada on to kaže, to zvuči proživljeno i uvjerljivo.

Krulić je svestran umjetnik koji koristi razne likovne tehnike. Bavi se crtežima, slikama i kiparstvom. Njegovo je stvaralaštvo i on sam tek „oruđe u rukama Boga“, kako sam opisuje. Do te mjere želi biti tim „oruđem“ da smatra kako nema „slobodnu volju“ u usmjeravanju svoje umjetnosti. Prati samo poticaje svoga Stvoritelja.

Možda upravo zbog te njegove predanosti Bogu, pojave nažalost danas prilično nepopularne među umjetnicima, veći dio čitatelja ovoga članka nije čuo za njega. Iako se njegov opus, a u tome se slažu svi koji su ga vidjeli, pa i kritičari, s malo toga u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti može usporediti.

Došli smo mu u posjet kako bi s njime porazgovarali o odnosu umjetnosti i vjere. Odnosu koji on smatra nerazdvojivim i na čijoj harmoniji gradi svoj život i svoje shvaćanje stvaralaštva. U tom stvaralaštvu iznimno važnu ulogu ima san, zapravo vizija, koja je ne samo simbolično, nego i doslovno odredila njegov život koji je u to vrijeme bio ugrožen smrtnom opasnošću.

Ali, o tome malo kasnije u tekstu…

Zdenko Krulić dijete je Slavonije. Rođen je 1966. u Koškama, a njegov su život od malih nogu obilježile dvije strasti – prema umjetnosti i prema šumama. Ovu potonju pretvorio je i u profesiju te je nakon završene srednje šumarske dugo vremena radio kao šumar. 

Umjetnošću se bavi, kako kaže, od svoje treće godine kada je počeo raditi svoje prve crteže. Priča nam kako, kada sada gleda unatrag, može točno vremenski odrediti one trenutke kada se u svom umjetničkom iskazu razvijao, dobivao nove spoznaje.

Uz umjetnost neraskidivo je bila povezana, od samih početaka, vjera u kršćanskog Boga.

„Od malih nogu htio sam biti svećenik, redovito sam ministrirao. Moja obitelj je bila vjernička, otac je ugledan i pošten čovjek, ali su mu komunisti zamjerali što otvoreno ispovijedamo vjeru“, kaže.

Prisjeća se kako je jednom u treću razredu osnovne škole nacrtao sebe kako ministrira, pa ga je učiteljica napala pred razredom i pitala „kakve gluposti to crta“.

„Nisu to nikakve gluposti. To je Isus Krist i ja s njim“, odgovorio je.

Njegova vjera vidljiva je u motivima njegovih slika i skulptura. Osim prizora slavonskih šuma, to su najčešće sakralni motivi, prikazi Isusa i svetaca. Svoja djela ostavio je i u nekoliko slavonskih crkvi. Jedna od njih je njegova župna crkva, ona franjevačka sv. Josipa Radnika u Belišću gdje je oslikao sv. Franju i sv. Klaru, crteže koje smo vidjeli taj dan kada smo ga posjetili.

Jedna od njegovih najvažnijih skulptura jest ‘Proslavljeni Isus’, koju je napravio na narudžbu osječkih isusovaca. Pri izradi te skulpture koristio se specifičnom tehnikom nastajanja strukture dubljenjem drveta, tehnika koju je sam izmislio i koja je jedinstvena u svijetu. 

Svrha te tehnike, kaže, jest „ući u tkivo materije“, odnosno „ući u svijet onoga koji je tu materiju stvorio“.

Svećenikom, zbog spleta životnih okolnosti, nikada nije postao, danas je oženjen čovjek s dvoje djece. Ali svoju umjetnost doživljava kao svojevrsnu svećeničku službu. Kao potpuno predanje i poziv od Boga poput onog koji imaju njegova braća u svećeničkom staležu. Poziv kojemu se posvećuje s istom mjerom askeze i skoro vojničke discipline, poput nekog redovnika.

„Ja sam tek maleni djelić mozaika Božjeg znanja. Prošli su naraštaji i naraštaji života da bi se stvorio odgovarajući trenutak u kojem ću ja biti rođen i dobiti sve te darove koji su mi dani. I ja tim darovima želim pristupiti bez polovičnih rješenja, spreman sam dati sve do konca“, objašnjava nam dok nam pokazuje svoje radove.

„Vojničku disciplinu“ nismo slučajno spomenuli. Zdenko Krulić sebe smatra i vojnikom. I to ne samo zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu (kada je bio dragovoljac u 132. brigadi) nego i zbog pristupa životu i shvaćanja istoga koje je imao i prije rata.

„Ja sam iznimno sam osposobljen vojnik, čovjek koji je prošao elitnu vojnu obuku još u ono vrijeme bivše države. Isus nam je zapovjedio da volimo i čuvamo svoju braću kao same sebe. I to je ono što sam radio kada sam krenuo u Domovinski rat i što radim sada na drugi način. Isus je dao zapovijed i ja je izvršavam“, kaže.

Iskustvo Domovinskog rata, to ne krije, bilo je teško. Nije prošlo bez posljedica – nakon rata upao je u tešku psihičku krizu s kojom se hrabro borio i pobijedio je.

„Mi hrvatski ratnici smo i pobjednici i žrtve. Pobjednici rata, ali svojevrsne žrtve svega onoga što se dogodilo kasnije. Ja sam se u jednome trenutku osjećao kao da je čovjek u meni uništen. Da je ono tkivo koje me čini čovjekom – fizičko i duhovno – uništeno“, prisjeća se krize PTSP-a.

Je li stvarao u to vrijeme, pitamo ga?

„Tek sam tada imao potrebu stvarati. Morao sam izražavati sve ono što je u meni. Uvijek sam u slikanju i crtanju imao nevjerojatnu tehniku koju je krasila pedantnost i preciznost, a oni su se još više razvili. Moje rješenje za izlazak iz krize bila je umjetnost. A što s onim tisućama i tisućama koji to rješenje nisu imali…“, postavlja bolno retoričko pitanje.

I naravno, uz umjetnost – molitva.

„Da nije bilo molitve, ne bismo sada sjedili i razgovarali ovdje“, jasan je Zdenko i kaže kako mu je u ta vremena bilo potrebno psihičko, ali prije svega duhovno ozdravljenje. „Povratak u Kristovo okrilje“, onaj koji će ga obnoviti.

I doista, Bog je uvijek bio s njim i u to nikada nije sumnjao. Čak i u najteža vremena kada se osjećao kao „otpad društva“.

A jedan san iz njegove mladosti dao mu je trajni dokaz Božje nazočnosti u njegovu životu. San koji smo već spomenuli i kojeg treba prepričati.

Nakon povratka iz JNA, u drugoj polovici 1980-ih Krulić je obolio od hepatitisa. Zdravlje mu je bilo toliko narušeno da mu je liječnik jasno rekao kako mu je ostalo još otprilike tjedan dana života.

Te noći nije mogao zaspati, sav u tjeskobi i strahu. Kada je konačno zaspao, usnuo je viziju koju nikada neće zaboraviti.

„Vidio sam veliki sprovod, s kolonom kilometrima dugačkom. Dolazim do jedne bake i pitam tko je umro? Ona mi odgovara: Sinko, pa zar ne znaš? Naš Zdeno. Shvatim, to je moj sprovod. Trčim prema čelu pogrebne kolone. Kada tamo dolazim vidim nekoliko svećenika koji stoje oko lijesa. Staklenog lijesa u kojem leži čovjek potpuno obučen u bijelo, a pokraj njega mač i štit. Prilazim lijesu, vidim sebe u njemu, kako ležim otvorenih očiju. Lupam po staklu, vičem na sebe: Digni se, digni… U jednom trenutku, počinju me spuštati u raku. Ali, odjednom – ogromna svjetlost i ja bivam povučen u zrak. Letim velikom brzinom i odjednom stajem, a pred mnom – anđeo, ogromni anđeo. Kaže mi: Ne boj se, ja sam samo sluga kao i ti. Pa koliki je onda gospodar, ako si ti toliki, pitam. On mi odgovora: Sad ćeš to vidjeti“, priča nam Krulić svoj san koji je zauvijek obilježio njegov život i nastavlja:

„Anđeo me podiže u zrak i nakon leta stavlja me na kružno prijestolje optočeno dragim kamenjem. A pored tog prijestolja stoji zlatna vaga. Anđeo je govorio nekim jezikom koji nisam poznavao, ali sam ipak nekako sve razumio. Plakao sam kao kišna godina. I taj anđeo mi je objašnjavao kako znaju sve o meni, sve o mom životu, njegovoj povijesti. Duboko sam osjećao da ovdje ništa nije moguće sakriti. I tada najednom, kao da je pritisnuta težinom sve moje životne bijede, vidim kako se vaga počinje naginjati na stranu smrti. Osjetio sam dubinom duše da je to strana smrti. I kako se vaga sve više naginjala, ta smrt kao da se slijevala u moje biće i razarala ga. I najednom mi se kao u prah razmrvi lijeva ruka i nestade, pa potom desna, noge, a potom i glava. Osjećao sam kako se raspadam ne samo tjelesno, nego kako mi ništavilo obuzima duh. To je bila Smrt praćena tjeskobom i očajem. Ali, odjednom moj duh i tijelo vratili su se u prijašnje stanje. Shvatio sam da sam stavljen na vagu života i smrti i da će sada biti izmjereno dobro koje sam napravio u životu i ako vaga ne pretegne na stranu života, bit ću bačen u ništavilo. Dušu mi je obuzeo strah kakvog na zemlji nije moguće susresti. Otkud da se u meni nađe toliko dobra da pokrene vagu k spasenju. I zaista, vaga se vrlo malo nagnula na stranu života i stala. Počeo me je obuzimati očaj osuđenog. I tada, potpuno nenadano, kad više nije bilo nade, na vagu stadoše kao neki ljudi i vaga naglo pritegnu na stranu života. Bio sam spašen, preplavila me radost. Bio sam u velikom čudu, a anđeo reče: ‘Vidiš. Na vagu su se popeli tvoji svjedoci: dijete po imenu Mario i četrdeset staraca. I tvoj posao na zemlji nije završen i moraš se tamo vratiti’. Ja sam ostao u čuđenju i neznanju o tome tko su bili ti moji svjedoci koji su me spasili. Tek kasnije će mi to biti otkriveno. Anđeo me tada uzme, provede me kroz svjetlost i ja se vratim na zemlju i budim se“, dovršava Krulić prepričavanje sna, koji je za njega, kako kaže, bio stvarniji od stvarnosti jave, sna čije će važnosti postati svjestan tek idući dan.

Idući dan, naime, otkriveno je kako mu se krvna slika poboljšala što je liječnik proglasio čudom. Krulić je neobjašnjivo izbjegao smrt. Ono što je uslijedilo bila je daljnja borba s bolešću koju je tek nedavno potpuno izliječio. Ali, tada mu je, vjeruje on, darovan život kako bi završio svoj posao na zemlji.

„ A ‘dječak koji se zove Mario’ i ’40 staraca’ koji su svjedočili za vas, što je to značilo“, pitamo?

’40 staraca’, objašnjava nam Krulić, vjerojatno su oni stari ljudi kojima je pomogao dok je bio anagažiran u mjesnoj zajednici u Koški. U selu je bila gomila starih ljudi koje je obišao i pomogao im ispuniti zahtjev za socijalnu pomoć. Ta je pomoć nekima od njih spasila život.

S ‘dječakom koji se zove Mario’ priča je nešto složenija. Krulićevoj supruzi, tada još njegovoj djevojci, Pavici poginuo je svojedobno prijatelj u prometnoj nesreći. Zdenko i njegova djevojka dogovorili su se da posjete njegovu suprugu koja je ostala sama sa sinom.

„U to sam vrijeme radio kao šumar i imao sam stvarno dobru plaću. Rekao sam supruzi – idemo kod nje, idemo joj odnijeti neke stvari, malo joj pomoći“, priča.

Žena je bila dirnuta. Sin koji je ostao bez oca zvao se – Mario.

U vrijeme Domovinskog rata, u razdoblju najtežih borbi, Zdenko je usnio još jedan san. Viziju.

„Nalazim se u svetom gradu Jeruzalemu. Netko pored mene mi kaže kako se Duh Sveti spustio nad grad i kako liječi sve bolesti. Svi zajedno trčimo prema tome mjestu gdje se Duh spustio, vidim ga kao oblak. Ali, u toj gužvi vidim kako gomila gura jednog dječaka koji pada. Svi prolaze pored njega, ali ja stajem i dolazim podignuti ga. Dotrčavam do njega i podižem ga. Dobro je, nije ozlijeđen. Ali, vidim kako se oblak podiže iznad mjesta. Odlazi, nisam stigao. Osjećaj očaja, napuštenosti. Ali, taj dječak kojega sam spasao me zagrli i kaže mi: Malodušni, zar si mislio da ću te napustiti? Pogledam u njega, a to je Isus kao dijete. Padam na koljena, obavija nas Duh Sveti kao oblak i samo čujem eho riječi Isusa: Ja se zovem Mario… Opet to ime“, priča.

Ali, tu nije kraj. Prije tri godine, Zdenko je doživio jak moždani udar. Liječnici mu nisu prognozirali dobre stvari. Dok je ležao u bolnici u Osijeku, prišao mu jedan medicinski tehničar, nježno mu stavio ruku na lice i rekao:

„Nisam te zaboravio“.

Bio je to Mario, onaj isti dječak kojemu su on i supruga svojedobno pomogli.

Nakon toga trenutka, zdravlje mu se poboljšalo. Ponovno je bio izliječen. 

Dok nam to Zdenko priča, suze su mu u očima.

Čovjek koji iza sebe ima takvo duhovno i životno iskustvo, shvaćamo, niti ne može drugačije nego sve svoje snage i darove uprijeti u služenje Bogu.

„Znate, postoje dvije vrste umjetnika: umjetnici svjetlosti i umjetnici tame. I odmah se vidi tko je tko. I jedni i drugi su nadareni, imaju moć. Ali, pitanje jest što rade s tom moći. A moja najveća moć jest ljubiti svoga bližnjega“, priča nam dok se polagano opraštamo od njega.

Ali, još jedna priča za kraj.

Jedan od njegovih najvažnijih crteža olovkom jest rad ’21. stoljeće’. U njemu je kroz precizne crteže raznih ljudskih likova pokušao dati prikaz ljudske drame suvremenosti koju proživljavamo. Jedno vrijeme slika je bila izložena u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu. Krulić je bio tamo.

„Vidim dvojicu kako stoje pored nje i komentiraju. Očito kolege, slikari. Prilazim i jedan od njih me pita: Oprostite, znate li tko je autor ovoga djela? Kažem: Ja sam taj. Ovaj me sumnjičavo gleda, pa me ponovno pita: A gdje ste vi, kolega školovani, u čijoj klasi? Odgovaram: Ja sam vam školovan u slavonskim šumama u klasi Duha Svetoga!“, priča nam Krulić uz naš glasan smijeh.

„I kako je reagirao, što je rekao?“, pitam umjetnika.

„Prišao mi je i šapnuo: Kolega, a možete li mi srediti dva semestra kod toga gospodina?“, odgovara Krulić, ponovno uz naš smijeh.

Pošalji preko molitvenog zida  molitvu na oltar bazilike Srca Isusova koja će u petak biti prikazana na sv. misi da ti Gospodin dade milost sreće u tvome zvanju, u tvom braku i životu…

(ako si na mobitelu vidi ispod, klikni na crveni gumb i otvorit će se molitveni zid na koji napišeš i pošalješ molitvu)