Bila sam komunist, onaj pravi, odavala sam ljude...
— S. Ivančica – Glasnik
Glasnikova misionarka u Ukrajni, s. Ivančica, priča o dvostrukom Božjem čudu. Pročitajte prekrasno svjedočanstvo.
Ispred ambulante zaustavila nas je jedna baka, plače, jauče: „Sestre pomozite mi, pomozite mi, kažu ljudi, vi ste dobre. Pomozite meni, kćeri i unuku!“ Riječ po riječ, pokazala nam je gdje žive i dogovorile smo se da ćemo doći do njih. Kaže, ima opasnog psa, ali da je privezan lancem.
I tako smo krenule. Čim smo se približile dvorištu, i kada sam vidjela pogled tog vuka, a ne psa, prošlo mi je kroz glavu: Joj, joj, Bože, ovo ne bude dobro. U sekundi je strgnuo lanac, potrgao drvenu ogradu i u letu skočio na s. Jožicu koja se u trenu našla na zemlji u zasađenim krumpirima s pregrizenom uniformom. Bogu hvala što sam stajala odmah pored nje i držala bicikl te s biciklom nasrnula na tog, recimo, psa. To nije pogled opasnog psa koji čuva kuću, to je nešto drugo. Malo je i on ustuknuo, dovoljno dok nije dotrčala gazdarica i jedva ga zaključala u drvarnicu.
Bile smo u šoku, obje smo se u nutrini tresle, ali nismo htjele otići. Inače volim pse, svi psi u selu – i oni koji grizu i kojih se svi boje – su moji prijatelji, ali ovaj… iz očiju mu frca živo zlo. U pogledu mu vidiš da bi nas najradije htio proždrijeti. Nevjerojatno nešto.
No, kako bilo da bilo, žena je počela pričati svoju prošlost: „Bila sam komunist, onaj pravi, produžena ruka, znate što su takvi radili, no, tako je bilo, odavala sam ljude, imala sam najljepšu kuću u selu, novce, svi su mi zavidjeli, a onda se bijeda spustila na mene.“ A što? „Kćer je otišla na jedan sprovod, i nije poslije oprala ruke i onda su počele nevolje.“ Iz svake njezine riječi frca praznovjerje. Ona se boji svega, neće ući u autobus da se ne prevrne i ne može ići na posao. Muž ju je tukao jako po glavi, bila je na šivanju, sada je u ratu pa imamo mir, ali ona pije. Upoznali smo kćer, uistinu psihički nestabilna, puna strahova, čistih praznovjerja, puna ožiljaka od udaraca. Kuća od najljepše u selu postala derutna, u jednoj sobi spavaju kokoši i koze, u drugoj oni. Strašno nešto.
Kaže baka: „Ja sam pravoslavna.“ Pitamo ju gdje je i kada krštena. Pokazuje rukom na pravoslavnu crkvu. No, kažemo mi, kada ste vi kršteni, te godine je to bila grkokatolička crkva, tada još nije bila oduzeta. No, kćer je krstila tamo kada je već bila oduzeta jer je tako bilo prikladno. „Pomozite, pomozite“, viče, „ja tako više ne mogu živjeti, ovo je pakao.“ No, da li idete redovito u pravoslavnu crkvu? „Ne! Ne idem nikako.“ Da li se molite? „Ne!“ Pa hajmo početi, predlažemo. A kada bi dovele svećenika da blagoslovi vašu kuću – pošto su i kod vračeva hodale i zakapale svašta po dvorištu – što kažete? Možda da i porazgovara sa kćeri da se pomoli nad njom zbog tih nerealnih strahova, a potom ju odvezemo i do doktora ako hoće da li bi to bilo uredu? „Može.“
Došli smo za par dana s p. Aleksandrom i ovaj pas, vuk, što god da je, ponovno je krenuo svom silinom na nas, uistinu duše su drage Bogu, ali i sotoni, i koristi sve što može da bi zapriječio put do njih. Pater je dignuo ruku u zrak, zazvao Isusa i blagoslovio ga, a pas je prednje noge i glavu spustio, uz cviljenje, do poda i postupno se povlačio unazad pred svećenikom. Baka je bila u šoku, a ja si mislim u sebi: Pater, u ovu kuću više bez vas ne idemo. Podsjetilo me na biblijski tekst: „Neka se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika.“
Kuću je blagoslovio, pozvao ih da se počnu redovito moliti, da odluče u koju Crkvu žele ići i da potom budu ustrajni u odluci. Kćer je pobjegla iz kuće. Dobro, dug je to put, dugo su živjeli bez Boga i protiv Boga, ali barem nose čudotvornu medaljicu oko vrata i počele su se moliti Mariji svaku večer, i to je početak. Neka ih Marija dovede na pravi put.