— Rašeljka Zemunović – Glasnik
Ispunio je listić i krenuo ga uplatiti kada je čuo glas: „Ako to napraviš, više nisi moj!“ Miro svjedoči da ga je u tom trenutku, dok je vlč. Andrija izgovarao te riječi, Bog oslobodio. „Tada sam znao da više nikada u životu neću kockati. Baš nikada.“
Vjerojatno nikada nisam razgovarala s nekime tko toliko otvoreno, iskreno do boli, iznosi sve mučne detalje iz svoje prošlosti, kao što to čini Miro Spajić iz Svetog Martina na Muri. Nekad je bio kockar koji je u jednoj noći prokockao 100 tisuća kuna, skrivao se po sporednim ulicama kako bi izbjegao ljude kojima je dugovao novac, gubio se u svojim lažima i naposljetku zbog ovisnosti umalo izgubio obitelj. Međutim, nakon jedne ispovijedi na otoku Krapnju, Miro se trenutačno oslobodio kocke i pretvorio u odanog supruga, skrbnog oca šestero malene djece, muškarca koji neumorno radi kako bi prehranio svoju mnogobrojnu obitelj, čovjeka koji se uvjerio da samo „istina oslobađa“ pa sada hrabro iznosi svoje životno svjedočanstvo.
Njegovo odrastanje obilježile su selidbe. Premda su mu oboje roditelja podrijetlom iz Hercegovine, Miro je rođen u bosanskom mjestu Travniku, a do početka Domovinskog rata živio je u Uskoplju. Idućih šest godina s obitelji je proveo u izbjeglištvu u Njemačkoj, potom godinu i pol u Širokom Brijegu, a onda su se napokon skrasili u okolici Zeline. Priča nam kako je odrastao u brojnoj i tradicionalnoj obitelji u kojoj se molilo i išlo u Crkvu prvenstveno na poticaj njegove majke, ali Miro nikada tu vjeru nije doživio kao živu. „Istina je da smo u Njemačkoj ponekad sudjelovali na duhovnim obnovama, ali ja nigdje, a kamoli u svojoj obitelji, nisam čuo da je Isus živ i da me voli. Molitva krunice mi je predstavljala dosadu, a vjera nešto što pripada prošlim vremenima…“ kaže.
U obitelji se nije dovoljno govorilo o važnim stvarima, nego su se one, kako svjedoči, „gurale pod tepih“. Osim toga, vrijednosti koje je trebao primiti od oca, tražio je u drugima. Teško mu je priznati, najprije sebi a onda i drugima, da je otac bio premalo prisutan u njegovom životu i nije se žrtvovao za njega. Razlog tome Miro vidi u činjenici da je otac bio član Komunističke partije, hladnog i sebičnog sustava koji nije držao do obiteljskih vrijednosti. „U djetinjstvu nisam imao uzore, nisam imao nikakve odnose, jer smo se stalno selili. Nisam imao vremena nekoga upoznati i ugledati se na njega, poput župnika ili nekog marljivog susjeda. Nisam znao kako se radi. Bio sam zapostavljen i prepušten sam sebi. Bio sam svjestan da imam brojne talente, izdržljivo tijelo, nevjerojatno pamćenje i komunikacijske vještine, ali s druge strane bio sam demolirana osoba, bez samopouzdanja i vjere u sebe“, priznaje.
Braća u kladionici
U kladionicu je prvi put zakoračio s bratom kao dvanaestogodišnjak. Dva brata su ušli u kladionicu, uplatili listić i potom podigli dobitak, a da ih pritom nitko nije pitao za godine. Tada u igrama na sreću nije vidio nikakav problem. „Danas znam da su ovisnici o kockanju ljudi bez odnosa, oni koji u srcu imaju veliku prazninu. U početku sam gubio male iznose – deset ili pedeset kuna – a kasnije, kada sam počeo raditi, svote su postale ozbiljnije: petsto, tisuću, pet tisuća kuna… U nedostatku novca počeo sam krasti, varati ljude oko sebe, lagati…“ priznaje.
Miro bi nazvao prijatelje, izmislio im neku priču i došao do novca, vjerujući da će ga jednom vratiti, što se najčešće nije dogodilo. „Zbog toga sam izbjegavao ljude. Hodao sam cestom spuštene glave samo kako me netko ne bi prepoznao. Pretvarao sam se da ne primjećujem ljude kojima sam dugovao novac, ne toliko iz straha da će me pitati za novac, koliko iz srama…“ Kocka ga je, kaže, uništila, i to ne samo financijski – izgubio je odnose, povjerenje drugih, samopouzdanje i snove o budućnosti.
Naposljetku nije završio srednju školu, nego se zaposlio kao konobar. „Do svoje 35. godine prokockao sam sve: novce, odnose, prijateljstva, nadu. Baš sve! Bio sam zabetoniran mišljenjem da sam lopina, bezvrijedan čovjek koji ne donosi plodove i nema budućnosti“, priznaje. Bio je uvjeren da nikada neće ostvariti san o velikoj kući s puno djece, hladnjakom prepunim obiteljskih fotografija i magnetića s putovanja. Sebe je vidio kao čovjeka koji ne zna stvarati, nego samo rasipati i uništavati.
U tom razdoblju nije mogao ni zamisliti da će ga Bog jednog dana obdariti onim za čim je najviše čeznuo – da će slaviti imendane i rođendane svoje djece, za njih puniti hladnjak, sa svojom djecom započinjati molitvu i suprugu voditi na duhovne obnove. Jedne večeri ušao je u kockarnicu sa sto tisuća kuna u džepu, a za sat i pol izašao je praznih džepova, „žicajući“ cigaretu. „Maloprije sam imao sve, a sada sam manji od miša. To su stanja koja čovjek jedva podnosi. Tada osoba postaje poput demoliranog automobila kojeg mehaničar može pokušati sastaviti i osposobiti za vožnju, ali će se uskoro ponovno raspasti. Mene je mogao popraviti samo Bog“, svjedoči.
Djevojka sa svjetlom u duši
Njegova Karla rođena je u mjestu Vrhovljan, u okolici Svetog Martina na Muri, i odrasla je u drukčijim okolnostima – u skromnoj katoličkoj obitelji, uz dva starija brata. „Moja obitelj možda nije svakodnevno molila krunicu, ali smo redovito sudjelovali na svetim misama, ponekad i zajedno čitali Bibliju. Moji roditelji su bili pobožni ljudi koji su odrasli u siromaštvu, pa su se silno trudili svojoj djeci omogućiti bolji život“, priča.
Karla je bila poslušna djevojčica i odlična učenica koja je, nakon završene gimnazije, započela studij u Zagrebu, gdje je po prvi put iskusila slobodu i otkrila izlaske. U jednom takvom izlasku upoznala je Miru. „Moram priznati da me privukao jer je bio zgodan, ali mi je u početku djelovao pun sebe, bahat i arogantan, pa mi je čak pomalo išao na živce. Međutim, s vremenom sam se zaljubila i onda ga zavoljela, a ja, kada zavolim, onda tu osobu ne puštam“, objašnjava. Nakon mjesec-dva su prohodali, a ubrzo postali ozbiljan par.
Miro se sjeća trenutka kada je primijetio Karlu kako ulazi u noćni klub. „Ugledao sam njezin osmijeh i kao da sam vidio svjetlost. Bila je jedinstvena, drukčija od ostalih djevojaka. Tada sam joj prišao i više se nisam mogao odvojiti od nje. Znao sam da nije pametno da budemo zajedno, da ću je, premda to nisam želio, zbog svoje ovisnosti naposljetku povrijediti, ali se nisam mogao odvojiti od Karle“, kaže. Danas svjedoči kako je te noći Bog, preko Karle, ušao u njegov život kako bi ga u konačnici oslobodio od kocke i spasio. U njegovu tamu prodrla je svjetlost.
Mladi par se vjenčao nakon godinu i pol dana veze. „Sjećam se da sam nekoliko dana prije vjenčanja pronašla nekakve listiće i često su na njegovom mobitelu bile otvorene stranice s kladionicama. Međutim, nisam primijetila da mu nedostaje novac jer je Miro tada ionako bio neodgovoran s novcem, pa u početku nisam spoznala razinu njegove ovisnosti“, priznaje. Karla je tek primijetila da ga nešto muči – često je bio zamišljen i nervozan – ali je smatrala da je samo opterećen svakodnevnim brigama. S vremenom je shvatila da Miro ima problem s kockom i tada su problemi kulminirali.
Miro je sve više izbivao iz kuće i neprestano joj lagao. Ponekad bi pomislila da bi najbolje bilo da ga ostavi, ali bi uvijek odustajala. „Bez obzira na laži i sve što mi je priuštio, još sam se nadala da će se promijeniti. Voljela sam ga i nisam mogla odustati od njega“, kaže Karla.
Prve dvije godine braka Karla i Miro su živjeli u Njemačkoj, a potom su se odlučili vratiti u Međimurje. Karla je tada bila trudna s njihovom najstarijom kćeri Martom. Spajići su odlučili da će budućnost graditi u Hrvatskoj, među svojim ljudima, te da neće ponoviti grešku Mirine obitelji. „Počeli smo graditi kuću u Svetom Martinu na Muri. Nakon Marte rodio nam se sin Antun. Na van je sve djelovalo savršeno, ali naš odnos je bio disfunkcionalan. Iako smo se voljeli, zbog kocke i nepovjerenja ružno smo se svađali. Moram priznati da mi je s vremenom sve teže padala uloga spasitelja…“, priznaje Karla.
Prokockano povjerenje
Nekoliko dana prije nego što ga je Karla izbacila iz doma, Miro je prokockao novac namijenjen obiteljskom ljetovanju. Podigao je novce za more i otišao u automat klub, gdje je prokockao 700 eura. „Kockao sam, kockao… Neprestano sam mislio na svoju obitelj. U jednom trenutku sam se pokušao zaustaviti, ali nisam imao snage… Znao sam da će Karla saznati i da ću sve upropastiti, ali nisam se mogao odlijepiti od tog aparata“, priznaje. Kada je izašao iz kluba, znao je da je gotovo – izgubio je povjerenje. Nije prokockao samo obiteljsku ušteđevinu, nego i Karlino povjerenje.
Karla dobro pamti kako se osjećala kada se Miro vratio kući i ona ga upitala za novac. Najprije je nešto izmislio, ali je naposljetku priznao da novca nema. „Nisam mogla vjerovati. Stalno sam se zavaravala da više neće kockati jer nas voli, a sada je to ponovno učinio“, priznaje. Uslijedili su mučni dani – ružne svađe, optuživanja, a s njegove strane uvrede. Miro je naposljetku napustio obiteljski dom.
Kada se našao na cesti, pomislio je: „Evo, opet sam uspio! Magistrirao sam.“ Otputovao je u Zagreb, gdje je prokockao i vjenčani prsten. Nakon toga ostao je sam, bez mobitela i kune u džepu. Srećom, ubrzo je sreo prijatelja iz djetinjstva koji mu je pomogao pronaći posao na moru. „Ponovno sam se snašao, čak sam dobio posao na kojem sam mogao dobro zarađivati, ali sam se osjećao očajno. Bio sam potpuno prazan i uništen“, priznaje.
Nekoliko mjeseci prije tog događaja Karla je, pokušavajući spasiti brak, nazvala zajednicu Kursiljo kako bi dogovorila odlazak na tečaj na otok Krapanj. Razočarala se shvativši da su svi termini za to ljeto popunjeni. „Bila sam jako tužna, ali sam se nadala da će se dogoditi neko čudo pa ćemo otići na Krapanj.“ Naposljetku je došla do telefonskog broja osnivača Kursilja, vlč. Andrije Vrane, nazvala ga i objasnila obiteljsku situaciju. Svećenik je rekao da će ih primiti. Međutim, tečaj je trebao početi nekoliko dana nakon što je Miro otišao od kuće. „Budući da tada uopće nismo bili u kontaktu, od svega sam odustala. Međutim, neposredno prije početka tečaja, na jednom vjerskom portalu, pročitala sam svjedočanstvo Roberta Tomića, bivšeg kockara, koji se obratio na tečaju Kursiljo. Osjetila sam poticaj da nekako stupim u kontakt s Mirom i nagovorim ga da odemo na Krapanj“, priča.
Prosvjetljenje savjesti
Večer prije nego što ga je Karla nazvala, Miro je prespavao na izletničkom brodu na kojem je trebao početi raditi. „Te noći sam doživio susret sa živim Bogom. Tada to nisam znao, ali sada znam da mi je Bog darovao milost da, na tom brodu, daleko od Karle i djece, sam bez ikoga, doživim prosvjetljenje savjesti. Promatrao sam svoj život kao da gledam film: od prvih petardi koje sam ukrao bratiću, preko scena laži, svih propusta i grijeha na koje sam se svojevoljno odlučio, pa do svega što sam radio svojoj ženi i djeci. Umjesto da svojoj obitelji donosim radost, donosio sam im prokletstvo. Tada sam se iskreno za sve pokajao. U tom pokajanju sam ostao do idućeg dana, kada me Karla nazvala i pozvala na Krapanj“, prisjeća se.
U početku je pomislio da je gotovo – da ga Karla zove kako bi mu rekla da ga ostavlja. Sve je, mislio je, izgubljeno i nepopravljivo. Kada je shvatio da ga poziva na duhovnu obnovu, odgovorio joj je jednom riječju: „Može“. Idućeg dana završili su na Krapnju – mjestu njegovog ponovnog rođenja.
Na tečaj su stigli u subotu navečer, a Karla im je već u nedjelju ujutro dogovorila ispovijed kod vlč. Andrije. Prvi se ispovjedio Miro. „Ne znam koliko je trajala, ali to je bila najvažnija ispovijed u mojem životu. Poslije sam se osjećao kao nanovo rođen. U toj ispovijedi svoj sam život vidio u istini, Božjim očima – u Božjoj istini kojoj se ne može ništa dodati ni oduzeti. Bilo je kako je bilo. Prihvatio sam da sam bio loš suprug i otac. Toj sam istini pristupio otvorena i skrušena srca. Bog mi je progovorio kroz vlč. Andriju“, prepričava.
Stariji svećenik mu je rekao: „Ne boj se, Miro, više nećeš kockati. Samo se trudi biti dobar suprug i otac.“ U razgovoru mu je spomenuo bivšeg kockara Tomića koji je, drugi dan nakon oslobođenja, ponovno završio u kladionici. Ispunio je listić i krenuo ga uplatiti kada je čuo glas: „Ako to napraviš, više nisi moj!“ Miro svjedoči da ga je u tom trenutku, dok je vlč. Andrija izgovarao te riječi, Bog oslobodio. „Tada sam znao da više nikada u životu neću kockati. Baš nikada“, svjedoči. Bog ga je resetirao, učinio ono što samo On može – oslobodio ga neizdrživog tereta ovisnosti.
Miro se u Međimurje vratio kao novi čovjek, koji je počeo sijati blagoslove, činiti dobro svojoj supruzi i djeci, govoriti istinu. „Bivši lažljivac pretvorio se u čovjeka čija riječ vrijedi. Isus je rekao da će nas samo istina osloboditi. Pritom nije mislio na neku djelomičnu istinu ili na istinu izrečenu kada mi to želimo, nego na cjelovitu istinu u svakom trenutku“, objašnjava. Kada je shvatio da se sa svakom izgovorenom istinom oslobađa utega prošlosti i postaje slobodniji, Miro je počeo svjedočiti.
Karla je bila oduševljena Mirinom promjenom, ali priznaje da joj je trebalo vremena da se oslobodi sumnje. Bila je fizički i psihički iscrpljena od svega što su prošli. „Kada vas netko slaže milijun puta, ne možete se samo tako opustiti – uvijek ste na oprezu. Još sam dugo sanjala ružne snove: da je Miro otišao, da ga ne mogu naći. Međutim, s vremenom sam shvatila da on živi ono što govori pa se povjerenje polako vratilo. Sada mu potpuno vjerujem. Miro je promijenjen i oslobođen čovjek, koji više nikada nije pao u napast vratiti se ovisnosti“, svjedoči.
Božji džekpot
Od Mirina obraćenja prošlo je šest godina. U domu Spajićevih vlada mir, povjerenje i požrtvovna ljubav. Naravno, ponekad se porječkaju i naljute jedno na drugo, ali nema više onih mučnih svađa i nepovjerenja koje ugrožava brak. Bog ih je obdario sa šestero djece – Martom, Antunom, Pavlom, Davidom, Ilijom i Marijom – a sada očekuju i sedmo.
Miro, koji je nekada rasipao novac, danas je marljiv otac koji se brine i privređuje za svoju veliku obitelj. U Austriji je napustio unosan posao u restoranu, gdje je mjesečno zarađivao između 4 i 6 tisuća eura, jer ga je taj posao odvajao od obitelji. „Zamislite ovo: cijeli život sam maštao da ću pronaći dobro plaćen posao, i sada ga napuštam. Ali znao sam da to trebam učiniti. Sada radim na pola radnog vremena kao prodavač u Lidlu u obližnjoj Austriji i svakodnevno vraćam kući te posvećujem obitelji i našem OPG-u. Imamo nasade jagoda, a ove godine smo doslovno imali listu čekanja za naše proizvode. Uvjeren sam da Bog obilno daruje onoga koji se razdaje i pouzdaje u Njega“, kaže.
Karla je trenutačno na porodiljnom dopustu, ali se ne planira vraćati na posao, nego će se posvetiti odgoju djece i pomagati suprugu u uzgoju jagoda. Miro priznaje da prije šest godina, kada je izgubio Karlino povjerenje i našao se na cesti, nije mogao zamisliti da će jednom ovako živjeti. „Ma kakvi! To je bio kao neki džekpot – nema šanse da ću ga dobiti! Ali od onog trenutka kada me Bog oslobodio i u mene utisnuo pečat radosti djeteta Božjeg, potpuno sam se predao Gospodinu. Sve što je nakon toga uslijedilo Njegovo je djelo. Gospodin se koristio mojom Karlom kako bi me spasio. Na tome mu hvala i slava“, kaže.
Objašnjava nam kako se danas u društvu osjeća velika kriza očinstva. „Zbog toga bih potaknuo sve muževe i očeve da se doživotno žrtvuju za dobro bližnjega. Nesebična ljubav ukorijenjena u nesebničnom darivanju predstavlja vrhunac muževnosti. Nemojte propustiti ljubiti svoje žene i svoju djecu te im svakodnevno govoriti da ih volite“, poručuje.
Spajići priznaju da nekada nisu mogli ni sanjati kako će jednom biti stabilna obitelj, od koje će netko moći nešto primiti. Danas su obitelj koja služi zajednici Kursiljo i aktivna je u župi: Karla kao čitač, Miro kao dijelitelj svete pričesti, a dvoje najstarije djece su ministranti. U župskoj zajednici se osjećaju radosno i prihvaćeno te imaju podršku župnika Mladena Gorupića. Za kraj svima poručuju da se treba prepustiti Božjem vodstvu i otvoriti životu jer Bog kroz djecu oblikuje i odgaja, uči požrtvovnosti i sebedarju – a to je ono na što smo svi kao kršćani pozvani.