Ušećerena ljubav Ane Bučević i naivni vjernici

Nikolina Nakić: Ušećerena ljubav Ane Bučević i naivni vjernici

— Nikolina Nakić – Glasnik

U posljednjem tekstu na temu praznovjerja i štetnih duhovnosti koje možemo svrstati pod naziv New age podrobnije bih se osvrnula na filozofiju života Ane Bučević, Splićanke koja se svojim idejama polako ali sigurno probila u nešto što možemo nazvati „hrvatski mainstream“.


„Ana Bučević je profesorica, autorica tri bestselera, motivacijska govornica, majka i supruga. Nakon što je proživjela teške životne trenutke odlučila je pomoći sebi, a onda i drugima. Njezini seminari rasprodaju se u nekoliko sati, u knjižarama se traže nova izdanja prije rasprodanih knjiga i CD-ova, ako se uključi uživo na nekoj od društvenih mreža – tisuću ljudi prati da čuju što tog puta ima reći, a pregledi njezinih videa na kanalu Safari duha na YouTube dokazuju kako im je potreban netko tko će ‘obasjati’ njihov život.“

Zvuči privlačno? I zamišljeno je tako: ovim je zaista biranim riječima na jednom od najposjećenijih hrvatskih portala predstavljena osoba koja je, skratimo priču da ne citiram cijeli članak, pronašla recept za sreću i želi ga podijeliti sa svima koji su je voljni saslušati / kupiti knjigu / pratiti YouTube kanal / posjetiti seminar. Zainteresirani imaju samo otvoriti svoje srce i pratiti osnovne postavke filozofije čije ćemo postavke i „zakonitosti“ proučiti nešto kasnije – i život će im se promijeniti zauvijek. “Dozvat će promjene u svoj život“, rekla bi ova „životna trenerica“.

Ana Bučević nam je vješto prevela i upakirala filozofiju koja već neko vrijeme žari i pali globalnim tržištem – tradicionalno katolička Hrvatska ipak nije širom otvorenih ruku prepoznala i dočekala „ja, ja i ja“ pogled na život na kojem su milijune dolara zaradili svjetski poznati autori tipa Rhonda Byrne (Tajna) i Anita Moorjani (Ponovno rođena, Može li Raj biti na Zemlji), ali je ipak zagrizla mamac koji nam već godinama svojim knjigama baca Bruno Šimleša, a koji isto tako govori o ljubavi, sreći i samoostvarenju.

I hrvatski su autori vidimo shvatili da je katoličko sebedarje, trapljenje i žrtvovanje za drugoga nekako izgubilo dah posljednjih godina – nova filozofija Isusovu zapovijed ljubavi „ljubi bližnjega svoga kao samog sebe“ vješto preokreće u „ljubi prvenstveno samo sebe„ maksimu. Vječni život i vječna sreća time postaju maglovita predodžba – ono za što se valja uhvatiti naše je trenutačno stanje stvari, zemaljsko poimanje sreće i nesreće kao konačni cilj kojemu imamo stremiti.

A što je zlo u ljudskoj težnji za srećom, pitat ćete? Na prvi pogled, ništa. Na drugi i svaki sljedeći pogled – ako nas nastojanje za ostvarivanjem sreće tjera da zanemarimo osnovno naučavanje i zapovjedi katoličke vjere – imamo problem.

Uzmimo na primjer ovu rečenicu Ane Bučević i razmislimo o njoj: „Nije važno o čemu mislite, o čemu razgovarate, što gledate i čitate, kojim se poslom bavite, kraj koga se budite… Vaša realnost odraz je onoga kako se osjećate dok sve to radite…” Koliko je moralnih zamki prisutno u samo jednoj jedinoj rečenici značenje koje bismo mogli postaviti i ovako: pustimo sva pravila na stranu, važno je samo kako se VI osjećate (dok ih eventualno kršite). Ovakvo poimanje u direktnoj je konfrontaciji – to treba jasno reći – s katoličkim moralnim učenjem.

Ono što Ana Bučević javno propagira zapravo je sinteza i recikliranje pogleda na svijet koja su svijetu već prezentirale Byrne i Moorjani. Rhonda Byrne (izuzetno reklamirana od stane medijski vrlo moćne Oprah Winfrey) je u svojoj Tajni popularizirala pojam „zakona privlačnosti„ prema kojem čovjek dnevno pomisli na oko 60 000 misli, a svaka od njih ima svoju frekvenciju i kao magnet privlači i pokreće alat koji je pokreće u stvarnost. Štogod dakle ljudska svijest može zamisliti, može i ostvariti. Sva moć dolazi iznutra i zbog toga je pod našom kontrolom. Ono čemu se opireš, ostaje.

Što ako ipak ne dozovete sedmicu na lotu? Rhonda i Ana kažu ( i time se izvrsno pokrivaju u slučaju pada teorije): planirali ste ne uspjeti i time ste prizvali neuspjeh.

Rhonda je u svjetsku literaturu samopomoći samo uvela hermetičku krilaticu koju je Paolo Coelho svojim djelom Alkemičar popularizirao kroz književnost, a koja ide otprilike ovako: “Dovoljno je samo nešto jako poželjeti i cijeli će se svemir urotiti da to i dobiješ“.

Iako je Ana Bučević pojam Zakona privlačnosti preuzela od Rhonde Byrne, u kreiranju vlastitog poslanja svakako se oslanjala na još jednu vrlo uspješnu New age autoricu, Anitu Moorjani. Anita (posljedično time i Ana) nakon karcinoma i iskustva kliničke smrti razvija teoriju da je svoju bolest zapravo „prizvala sama“ (ta se teza čini vrlo teško probavljivom ako ste npr. roditelj teško bolesnog djeteta, no, kako većina ljudi to ipak nisu, publike je više nego dovoljno).

Što, dakle, Ana preuzima od Anite? Iskustvo proživljenog i posljedično time i kredibilitet. Poručuje: ako sam se ja uspjela izvući iz teškoća, možete to i vi. U vašim je rukama apsolutna moć.

S obzirom na sve ovdje napisano moram priznati da sam se prilično iznenadila kad sam shvatila koliko mojih prijatelja katolika zna za Anu Bučević, koliko ih prati njene objave na društvenim mrežama ili preko video uradaka. Dodajmo ovdje još i novostečenu televizijsku popularnost – nakon gostovanja u smislu motivacijske govornice u jednom popularnom tv reality formatu gdje su se ljudi međusobno natjecali tko će više izgubiti na kilaži – desetine i desetine tisuća (katolika, po zakonu brojeva) prate što autorica ima poručiti o odnosu duše i ega, pozitivnog razmišljanja, samoostvarenja, sve začinjeno anđelima, energijom, nekim „stvoriteljem“ koji može biti Isus a i ne mora (radionice i seminari održavaju se na cijelom prostoru bivše države i sukladno tome Isus kotira negdje bolje, a negdje lošije).

Svi ti vjerski elementi služe da bi motivacijski govor bio prihvatljiv onima koji vjeruju u viši smisao ponad zemaljskog (ne nužno kršćanski) no nisu tvrda besjeda da bi zasmetalo ušima nereligioznih ljudi. Pravi New age složenac – nađe se tu ponešto za svakoga, a sve začinjeno slatkim govorom o ljubavi. Očito to sve pada na plodno tlo jer po statistikama gradske knjižnice jednog od najvećih dalmatinskih gradova prvo mjesto u posuđenim knjigama iz publicistike uvjerljivo drži ova autorica.

Zapravo je vrlo nezahvalno kritički promišljati o nekome tko se stalno poziva na ljubav i dobro i u tome zapravo leži sva podmuklost ove filozofije. Cijeli taj ušećereni govor o ljubavi, koja nužno ne ide s istinom, inspiraciju zapravo crpi iz raznih područja – religije, filozofije, psihologije i, iako se zna vezati uz kršćanstvo i ne ide deklarativno protiv njega, okosnica mu je ipak hinduistički panteizam, tj. vjerovanje da je sve, i materijalni i duhovni svijet „jedno“ i da je to „jedno“ zapravo bog. Proročanski zvuče tako riječi svetog Pavla koji upozorava da se ne damo zavarati ispraznom prijevarom koja se oslanja na predaju čisto ljudsku, na ‘prirodne sile svijeta’, a ne na Krista(Kol 2,8).

Doista je potrebno zagrepsti ispod površine i vidjeti što se zapravo nalazi iza cijele te dobroćudne priče o sreći, miru, skladu, zdravlju? Eklektični spoj istočnih duhovnosti i modernog zapadnog življenja očito je privlačan rastrganom i izgubljenom modernom čovjeku koji, da bi povratio izgubljeni mir raskriljenih ruku grabi onaj lažni. Silom želi utišati buku ovog svijeta koja očito zlo čini onom našem besmrtnom dijelu nas samih pa nam prihvatljive postaju meditacije koje nisu kršćanska molitva, nego sredstvo kojim se postiže lažni mir i privremeno ugađanje samom sebi.

Spojiti ovakav sebičan pogled na život s kršćanstvom zapravo je nemoguće kao što je nemoguće služiti dvojici gospodara. Švicarski teolog Maurice Zundel u svom je djelu Drukčiji pogled jasno napisao (citiram ga jer volim tako jasnu i nedvosmislenu riječ): „Sav naš život razumljiv je u sljedećem izboru: ja sam svoj ili sam Božji. Nema sredine. Kad prestanem susretati sebe, onda je Bog doista prisutan. Kad sebe gubim iz vida, onda Njega gledam. Kad ne čujem sebe, onda slušam Njega, a Dobro, na svim razinama, sastoji se upravo u tome da sebe izgubim u Njemu.“

Zbilja je teško ovo duboko kršćansko promišljanje na bilo koji način povezati s omamljujućom jeftinom psihologijom kratkog učinka Ane Bučević jer kršćanstvo u sebi podrazumijeva toliko razina uništavanja svake sebičnosti – sa svakim slojem koji odbacujemo bliži smo boljem razumijevanju Ljubavi – iako nam njeni lažni tumači kako vidimo tvrde suprotno. To ne znači da moramo živjeti vječno nesretni, nego da je najvrjedniji cilj kojemu moramo stremiti vječna sreća i na nama je da se čuvamo stvari koje je ugrožavaju. Jedan od najboljih savjeta koji nam je Sveto pismo moglo dati je: sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite.
Ne možemo se stalno opravdavati neznanjem. Primili smo na znanje što nam je činiti: biti katolik znači prihvatiti do kraja takvu vrstu odgovornosti. Kako prema sebi, tako i prema drugima. Ana Bučević i njene lamentacije o sreći bez obzira na cijenu, onima koji su sol zemlje, trebale bi biti potpuno i apsolutno neprihvatljive.

Pošalji preko molitvenog zida molitvu za svoje djete, unuke, nećake… da ih Gospodin sačuva od svakoga zla a mi ćemo tvoju molitvu odnijeti na oltar bazilike Srca Isusova gdje će biti prikazana Bogu na sv. misi u petak. (Ako si na mobu vidi ispod)