SVJEDOČANSTVO: RODILA SAM DIJETE S POSEBNIM POTREBAMA

— Nikolina Nakić – Glasnik


Roditelje djece s posebnim potrebama oduvijek sam nekako doživljavala kao super heroje. Divila sam im se onako iz daljine kao što se divim bilo kojem snažnom liku tragične sudbine, istovremeno dirnuto i s plemenitim osjećajima, no istodobno presretno da njihovi problemi nisu moji i da se ne nalazim u njihovoj koži. Mogla sam im se nesmetano diviti, smatrati ih nekakvim nadljudima koji iz sebe izvlače sve najljepše i najsposobnije roditeljske moći, ljubav u najčišćem obliku sve do zadnjeg atoma, sve ono što ja nikako ne bih ni znala ni umjela, a oni eto mogu.

bazilika srca isusova, palmotićeva, glasnik srca isusova, Nikolina Nakić(foto: Bess Hamiti, Pixabay)

Tako sam im se divila… njihove životne priče nerijetko su mi tjerale i suze na oči – što iz ganuća što iz zahvalnosti što te boli i nepravde ne moram ovakva manjkava i ništavna trpjeti – bilo je nečeg iskonski filozofskog u mom promatranju takvih ljudskih sudbina. Puno teorije, a premalo razumijevanja.

„Tada si došla ti, pomaknula moj uštogljeni svemir, promijenila sva pravila, iscrtala nove granice – što je bilo daleko sad je postalo blizu, a što je prije bilo blizu odjednom je nekako postalo nevažno.“

Tada si došla ti, pomaknula moj uštogljeni svemir, promijenila sva pravila, iscrtala nove granice – što je bilo daleko sad je postalo blizu, a što je prije bilo blizu odjednom je nekako postalo nevažno.

Zavoljela sam te odmah. Ne kad si se rodila, nego u trenutku kad sam te poželjela. Nastanila si se u mom srcu u punoj ljepoti djeteta Božjeg, u srcu koje je mislilo da već ponešto zna o roditeljskoj ljubavi, no koje je ipak imalo još puno, puno učiti.

Nisam odmah shvatila da si posebna. Moj ego nije bio sposoban za takvu pomisao: zar ja, uvijek savršena, uvijek najbolja, uvijek prva, ne želim ni nastavljati ovaj strašni niz samodopadnosti… zar ja da dobijem bolesno dijete? Nevjerica je bila ogromna, poricanje žestoko.

Neprijatelj, njena bolest dakle, bio je podmukao i teško se bilo s njime uhvatiti u koštac. Nisam mogla u toj borbi primijeniti ni jednu jedinu konkretnu štrebersku metodu po kojoj bi dva plus dva bilo četiri. Autizam je sve samo ne egzaktan. On je slika. Osjećaj. Podražaj. A ti si u toj priči tako… bespomoćan. Malen. Nesposoban. Hvataš vjetar. Ne možeš komunicirati s osobom koja potpuno ovisi o tebi, ni najosnovnije stvari. Gledaš njene suze i frustraciju i one vrlo brzo postaju tvoje ljute suze i tvoja nemoć i frustracija. Sve to počinje nadilaziti tvoje ljudske mogućnosti. Ja koja sam se uvijek dičila bogatim vokabularom, čitala tisuće i tisuće knjiga, nisam uspjela naučiti svoje dijete da kaže: mama! Jednostavnu, primitivnu, iskonsku, najljepšu, prvu, osnovnu riječ: mama.

„Zavoljela sam te odmah. Ne kad si se rodila, nego u trenu-tku kad sam te poželjela. Na-
stanila si se u mom srcu u punoj ljepoti djeteta Božjeg, u srcu koje je mislilo da već ponešto zna o roditeljskoj ljubavi, no koje je ipak imalo još puno, puno učiti.“

Bila sam ljuta, zašto to ne priznati. Ljutila sam se i na Ljubav samu. Nisam razumjela čime sam to zaslužila, smatrala sam u tim trenucima samosažaljenja da živim čistilište na zemlji (težak dan s autističnim djetetom zaista nekad ostavlja mjesta takvim usporedbama), no divna je stvar u cijeloj toj priči bila  da su moje misli sve više bivale usmjerene uvis. Počela sam ponovno razgovarati s Gospodinom. Nije to bio onaj indiferentni i ravnodušni odnos „znam i vjerujem da postojiš i ja ću lijepo poštivati deset zapovijedi i svi sretni i zadovoljni – naše paralelne ceste neće se ukrštavati“ kakav sam uspješno njegovala godinama. Ne. Bio je to odnos pun emocija, ljutnje, strasti, pitanja. Žestine.

Sjećam se kao danas. Marija je imala neke dvije godine; ne više, dijagnoza je bila tu, problema tisuću, okolina neprijateljska u smislu straha od nepoznatog. Suza je suzu tjerala u praznoj crkvi. Čula se samo sveta tišina. Dogodilo se što se trebalo dogoditi, što je Gospodin imao na umu kad je u svojoj beskonačnoj mudrosti skovao plan mog spasenja. Čelo je dotaklo tlo, srce je zavapilo: Moj Bože! I krenulo je kucati jednim sasvim drukčijim ritmom, kako to obraćena srca već znaju.

Bolest? Proći će. Nepravde? Uminut će. Boli? Darujem ih. Patnje? Prikazujem ih. Ali ljubav? Jedino je ona vrijedna i jedino je ona vječna. Sve mi je tog nezaboravnog prijepodneva postalo jasno, kao da sam skinula koprenu koja mi je zastirala vid i upirala pogled u nevažno a zanemarivala bitno. Pošteno sam se i zasramila. Baš mi je došlo da pokrijem lice rukama i kažem: oprosti mi na mojoj gluposti!

„Bila sam ljuta, zašto to ne priznati. Ljutila sam se i na Ljubav samu. Nisam razu- mjela čime sam to zaslužila, smatrala sam u tim trenucima samosažaljenja da živim
čistilište na zemlji.“

Hoćete li mi vjerovati ako vam kažem da su se pravila igre u tom trenutku nepovratno promijenila? Drvo križa – prije tako daleko u nekim za mene nedokučivim visinama – postalo mi je toliko blisko i opipljivo da sam ga mogla zagrliti, ono što mi se činilo kao teška nesreća primila sam kao dar, poseban i s ljubavlju umotan dar, sav  satkan od ljubavi i predaje. Ego – moja dika – smrvio se u prah i pepeo i pustio je da na njegovo mjesto dođe poniznost; zahtjevna svakodnevnica, moj osobni i predivan put spasenja. Divan li je Bog u planovima svojim! Kroz posebnost mog djeteta, kroz njen autizam i nemogućnost komunikacije, moj Gospodar je uhu koje je tek sada bilo spremno čuti šapnuo riječi koje samo on može izreći, a koje su i ljubav, i nada, i melem, i budućnost.

Godine su prošle od tog divnog rujanskog prijepodneva i još čvrsto grlim križ, da ga više nikada ne pustim. Grleći njega, grlim i svoje ljubljeno dijete i sve druge ljude u slobodi djeteta Božjeg. Sjetim se ponekad stare sebe, one koja je ljude koji se suočavaju s teškoćama smatrala nadljudima, mjereći iskrivljenim ljudskim metrom, a onda mi pogled padne na moju smeđooku ulaznicu u Raj i svako pitanje dobije svoj odgovor i rečenica točku. I ono moje davno „zašto?“ odmah se uobliči u „zato“.

Zato, dijete moje. Zato si, dušo, i rođena.

Pošalji preko molitvenog zida molitvu za svoje dijete i mi ćemo je odnijeti na oltar bazilike Srca Isusova gdje će biti prikazana Bogu na sv. misi u petak. (Ako si na mobu vidi ispod)

Bazilika Srca Isusova, Palmotićeva, Srce Isusovo, Pobožnost, Vjera, molitva,, Glasnik Srca Isuova i Marijina, Srce Isusovo, Srce Marijino, vjera, kršćanstvo, molitva,, Nikolina Nakić