Svjedočanstvo: Volio je svoju ženu savršenom ljubavlju

— S. Ivančica – Glasnik

Osjećaj sam imala kao da ulazim u neku kapelicu vječnog klanjanja gdje je izloženo Presveto. Marija je ležala na svojem krevetu, primila je sv. Pričest, pomolila se s nama i onda su nas i ona i njen muž Boris zamolili ako bi mogle ostati. Ubrzo nam je postalo jasno da su u pitanju posljednji sati Marijinog ovozemaljskog života.

Foto: Shutterstock.com

„U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti sve dane života svojega…“

Ove riječi mi zadnjih tjedana sve više dobivaju na snazi. Naime, prilikom Božićnih blagdana i blagoslova kuća pater je u jednoj kući vidio bolesnu Mariju i potom došao do nas i zamolio ako bismo otišle do nje te da joj pomognemo ukoliko se još nešto može pomoći. I tako smo krenule. S. Jožica je vidjela Mariju kako sjedi u sobi na fotelji i odmah krenula prema njoj, dok se ja nisam ni snašla njezin muž Boris me uhvatio za ruku i jednostavno me svom silinom zagrlio i počeo plakati. Tako da sam ostala u kuhinji s njim. Krenuo je pričati njihov život, grcao je u suzama dok mi je pokazivao sliku sina koji je preminuo. Potom je počeo pričati o Marijinoj bolesti koja ima rak kostiju, terminalna faza te je pala na tridesetak kila. On ju sam kupa, presvlači, kuha što god poželi, hrani ju, nosi na rukama kao malo dijete od fotelje do kreveta i nazad. Na krevetu je svakih deset minuta mora okretati jer Marija nema više mesa na svojim kostima. Ona se pretvorila u živi kostur, sama kost, koža i žile. Bolove ima strašne, ne može spavati, svjesna je svega. Doktorica joj je prepisala za bolove Ketonal 50 mg za rak kostiju u terminalnoj fazi kada osoba urla od bolova. Kaže ovdje se ne može nabaviti jači lijek. Koža na nogama puca, curi voda, Boris to previja, čisti. Živući heroj. U bolnicu je više ne primaju, kažu nema se više što učiniti. Marija već četvrtu noć ne spava, svakih deset, petnaest minuta počne vikati od bolova da je se premjesti, i Boris sa suzama u očima ju pomiče. I on četiri noći i četiri dana nije spavao, blijed, trese se sav. Htjele smo ga zamijeniti jednu noć; ne da nam. Kaže: „Kako da i vas mučim? Ne, ona je moja žena zajedno smo preko 48 godina i da ju sada ostavim? Neću!“ Pita se što još mogu učiniti za nju dok mu suze liju niz oči… tako ju nježno prima kada ju nosi, kada joj previja rane na nogama. Uistinu riječi „u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti u sve dane života svoga…“ dobivaju na težini kada gledaš njihovo ispunjenje. Ni Marija ni Boris ne prigovaraju, prolaze oba pravo čistilište na zemlji, a ne pitaju se zašto tako mora biti?

Vesele se kada dođemo k njima. Boris kaže da su mu to jedini trenuci dana kada se malo opusti, smiri, kaže tada je i Marija mirnija, ona se voli s nama sestrama pomoliti, a on porazgovarati što je preživio s njom taj dan ili proteklu noć. Sa suzama nas je molio: „Dođite svaki dan, ne mogu više ovo sam.“ Tako da smo krenule svakodnevno obilaziti i njih. Pomoći malo oko previjanja rana, a još više biti uz njih na njihovom Križnom putu.

Nakon par mjeseci, kao i svaki petak tako i ovaj, nosile smo Pričest bolesnicima, za kraj smo ostavile Mariju. Čim smo ušle kroz vrata imala sam drukčiji osjećaj nego dotada. Hitna je otišla pet minuta prije toga. A osjećaj sam imala kao da ulazim u neku kapelicu vječnog klanjanja gdje je izloženo Presveto. Marija je ležala na svojem krevetu, primila je sv. Pričest, pomolila se s nama i onda su nas i ona i Boris zamolili ako bi mogle ostati. Boris se jednostavno srušio u drugoj sobi nakon pet noći i pet dana ne spavanja. Marija je rekla treba se i on malo odmoriti. Ubrzo nam je postalo jasno da su u pitanju posljednji sati Marijinog ovozemaljskog života. Tražila je da molimo uz njezin krevet jer joj to pomaže, a svakih tri do četiri minute tražila bi da ju okrenemo, premjestimo, jer bolovi su bili strašni, nakon par sati svaku minutu tražila je neki novi položaj. Takve bolove još nisam vidjela. S. Jožica ju je pitala: „Vi Marija znate da uskoro Isus dolazi po vas? Još danas ćete biti s Njim.“ Kimnula je glavom i rekla čvrsti DA. U sljedećem premještanju tražila je da sjedne, ruke su joj već bile hladne, naslonila sam ju na sebe jer samostalno više nije mogla sjediti. Tada me pogledala jednim posebnim pogledom koji neću zaboraviti dokle sam živa i rekla: Dosta je. Kroz glavu su mi u tom trenu prošle Isusove posljednje riječi na križu: Svršeno je. Nastavile smo moliti uz njezin krevet, Boris se tada pribrao i nastavio jednostavno biti uz svoju Mariju. Marija od tada više nije mogla govoriti. „Da“ i „ne“, je neko vrijeme bila njezina jedina komunikacija s nama. Zadnjih sat vremena nije više tražila premještanja, nastupila je tišina koju je prekidao povremeni Borisov tihi jecaj. Iza njih je 48 godina ljubavi. Dočekala je još sina. Tišinu je prekinuo sinov dolazak i njegov zaziv „Mama!“, a po ubrzanom disanju kada je viknuo mama bilo je jasno da ga je svjesna. Par minuta poslije 15h Marija se preselila u vječnost. Naslonjena na s. Jožicu, a držeći Borisa za ruku vidjela sam njezin posljednji udisaj.

Noćno bdijenje, sprovod, sve je bilo tako tiho, mirno, dostojanstveno. Grkokatolici, pravoslavci, svi su došli na sprovod našoj Mariji. Bila je uistinu velika žena na ovome svijetu. Prilikom pokopa na groblju sunce se snažno probilo kroz zamrznute grane drveća i igrajući se s bjelinom snijega naprosto zabljesnulo križ na kojemu je pisalo Marijino ime. Marijin križ je bio naslonjen na veliki Isusov Križ koji se nalazi na groblju. Pod kutom kojim sam ih gledala savršeno su se stopili u jedan i odsijavali nevjerojatnim zrakama. Svojim očima nisam vjerovala što vidim. Savršeno sjedinjenje. Kao što je strpljivo nosila svoj križ na Zemlji ostavši vjerna do kraja, slijedeći Isusa, sigurna sam tako je i sada u vječnosti sjedinjena s Njime.

Pošalji preko molitvenog zida molitvu da ti Bog pojača snagu ljubavi u braku, a mi ćemo je odnijeti na oltar bazilike Srca Isusova gdje će biti prikazana Bogu na sv. misi u petak. (Ako si na mobu vidi ispod)