O ČUDIMA I KAKO IH IZMOLITI

— Zoran Vukman, Glasnik

Zašto ne bi molio Gospodina da te ozdravi ako hoće? Ako ozdravljenja nema, onda čovjek traži duhovnu snagu i odgovor da bi nosio i razumio svoj križ, ali nikada unaprijed ne smije reći – to tako mora biti. Tko kaže da tako mora biti? Kod Boga nema fatalizma. Njegova je milost neiscrpna.

(foto: Shutterstock.com)

Nema čovjeka koji u svom životu ne traži ili ne očekuje neko čudo. Priželjkujemo ih podsvjesno više nego svjesno, i kad u njih vjerujemo, opet na neki način na racionalnoj razini sumnjamo. Čuda se rijetko događaju, ali se ipak događaju. Čak su i sportska čuda rijetka. Obično budu neočekivana, iznenadna, kad im se najmanje nadamo. Ponekad čuda vjere i ne prepoznajemo. Previdimo ih, podcijenimo, ako stvari ne gledamo duhovnim očima. Formu i oblik vidimo, ali nam izmakne suština. Govor čuda je najtajanstvenije očitovanje Boga. Zaista, tko ne bi želio vidjeti i doživjeti neko čudo u svom životu? No čuda se ne događaju na način kako bi mi htjeli ili očekivali. Ako bismo ih mogli predvidjeti, onda ne bi bila čuda. Ona su nepredvidljiva. Zato i jesu u domeni božanskoj. Nenajavljena su i dolaze kao mana s neba klonulom narodu u pustinji.No čuda se ne događaju na način kako bi mi htjeli ili očekivali. Ako bismo ih mo-gli predvidjeti, onda ne bi bila čuda. Ona su nepredvidljiva.

Što je uopće čudo? Nije samo riječ o tomu da Bog u određenim slučajevima „suspendira“ prirodne zakone, da učini izuzetak ili ih premosti preko nekih drugih dimenzija nama nepoznatih i nevidljivih. Ili da se očituje smrtniku u nekoj neobičnoj teofaniji. Ili da slijepi progledaju, a hromi prohodaju. Da nestane tumor preko noći. Da čovjek oživi. Ta čuda jesu spektakularna, ali još uvijek nedovoljna za one najtvrdokornije sumnjivce. Bog ne koristi čuda da bi uvjeravao. Nitko zapravo i ne zna pravu narav i smisao čuda jer čovjek Božju otajstvenost nikada ne može u potpunosti dokučiti, može je iskusiti, racionalizirati na neki način, razviti teološku misao o njoj – ali tko može racionalno objasniti i razumjeti najveće čudo, a to je Kristovo prisuće u Euharistiji? Ako mu samo racionalno pristupamo, bez dara i milosti vjere, bez srca i nutarnjeg uvida koji nam se otvara kroz dimenzije sakramentalnoga života, ali i kroz sva naša životna iskustva od ljubavi do patnje i natrag, onda u tomu nećemo vidjeti ništa više osim puke simbolike ili teološke apstrakcije.

Bog se služi raznim znakovima i očitovanjima onkraj ljudskog razuma da bi nas podsjetio na čudesnost otajstava naše katoličke vjere. Jedino u tomu može biti smisao i vidljivih pretvorbi vina u Krv ili hostije u Tijelo. No rekao bih da je još najveće čudo preobražaj ljudskoga srca koje se time postiže, buđenje čovjeka iz samrtnog sna – čudo je iznenađenje koje našoj uspavanosti priređuje prodor duhovnog i transcendentnog u naš materijalni svijet. Čudo je znak, čudo je poziv, upozorenje, Božja zagonetka, parabola, prispodoba postavljena na pozornicu naše egzistencije, da nas potakne na razmišljanje, da nas potrese, da nas probudi. Čudo je rođenje Kristovo i smrt Kristova. Nadasve uskrsnuće Kristovo. Sve je to na neki način čudo. I što god se dogodi – smrt je i život u Kristu. I potresni događaji mogu najaviti čudo novoga početka. Mogu u sebi sadržavati Božju poruku, a mogu istoga časa i zbaciti sa sebe ljusku staroga i očitovati se u sjaju i predokusu Božje pravde. Dok trpimo nepravdu na zemlji, sanjamo pravdu, i postajući bolji, već je na neki način ovdje ostvarujemo. I po križu kojeg nosimo, i kad trpimo za druge, sudjelujemo u ostvarenju pravde. I pripremamo teren za novi početak. Primjerice, djetetu je sve – čudo. Za dijete je svijet otkrivenje čuda. Ne zato što ga još ne poznaje, nego zato što ga vidi u dimenzijama na koje smo mi, odrastajući, zaboravili. Nije li nam i zbog toga Isus rekao da budemo poput djece?

Pa ipak, često želimo vidjeti otvoreno očitovanje Boga. Želimo vidjeti da se vino uistinu pretvorilo u krv. Ili voda u vino. Čudo u Kani nije parabola, nije mit. Radi se o očitovanju Kristovom i prije negoli je smatrao da je za to došao čas. Ali nije mogao ignorirati zagovor svoje Majke. Ako bismo vjerovali da su čuda u Evanđeljima i Djelima apostolskim samo metafora, onda bi naša vjera bila simbolična. Bila bi uvreda Bogu. Kako onda vjerovati i u samo uskrsnuće bez kojega nam je sve uzalud, kako reče Pavao? Nijedno vrijeme i nakon Objave, nije bilo vrijeme bez neke teofanije. Lourdes je čudo i voda potekla iz stijene kao u vrijeme Mojsijevo. I Fatima je čudo. I Međugorje je na svoj način čudo. Nedavno je u Zagrebu bilo izloženo neraspadnuto tijelo sv. Leopolda Mandića. I to je čudo koje govori svijetu da postoji nešto što nadrasta njegove vidljive okvire.

Čuda su dio kršćanske mistike, njihovo nepredvidljivo očitovanje može pratiti duboki duhovni i sakramentalni život. Vjeri koja je iskrena poput vjere djeteta čuda nose i neku samorazumljivost. Nekim svecima čuda su bila nešto posve normalno, čudili bi se drugima kako oni ne vide ono što njihove duhovne oči vide. Zapravo, vjera koja je uistinu vjera čudo više i ne vidi kao čudo, nego kao očitovanje Božje milosti i ljubavi. Često se događa u dijelu katoličkih krugova i medija da se prema svjedočenjima o čudima stvara svojevrsni zazor, bilo zbog racionalističkog poimanja vjere, bilo zbog sumnjičavosti i bojazni od obmana. Naravno da treba biti oprezan, da postoji danas trend da se čuda vide svugdje, i da se od nekog obrisa na zidu ili u prirodi pravi cirkus kao da se na svakom koraku ukazuju Gospa ili Isus. No čudnovato je da postoji autocenzura među nekim katolicima koji podcjenjuju i čuda koja je sama Crkva utvrdila kao vjerodostojna i da se o njima radije šuti kao o svjedočanstvima iz straha da nas sekularni svijet ne proglasi nazadnima ili da nam vjeru ne ismije kao praznovjerje. Odnos prema čudima u Crkvi se često nalazi između dvije krajnosti: s jedne strane se ignorira nadnaravna dimenzija racionalističkim pristupom, a s druge se pridaje više važnosti egzaltiranoj emocionalnosti. Zdrava duhovnost nalazi se u sredini, u ravnoteži srca i uma. I do nje se ne dolazi tek tako, preko noći, potrebno je puno molitve, iskustva i težak put duhovnog sazrijevanja. Svaki čovjek je sklon jednoj ili drugoj krajnosti, na njemu je da pronađe vlastitu nutarnju ravnotežu. Najgore je kad unaprijed odustajemo od čuda vjere, kad zaboravimo na ono Isusovo – ištite i dobit ćete. Uvijek se čudim na klanjanjima i raznim pobožnostima kad svećenik kaže – olakšaj nam patnju – malo tko kaže, Bože, ozdravi, iscijeli, učini da uzeti ustane, da gluhi čuje, da oboljeli od raka ozdravi – ponekad, kad se naglašava duhovno iscjeljenje – koje bi se trebalo podrazumijevati kao primarni cilj – stječe se dojam da se stvara alibi za našu nevjeru – nismo kadri vjerovati i u fizička čuda koja su činili Isus i apostoli, da se ona i danas mogu događati i da se događaju.

Protivim se i logici kad vjernik u vlastitoj velikoj potrebi ili bolesti kaže: nikad ne molim za sebe, to je sebično… onda su svi oni u Evanđeljima koji su dolazili k Isusu sebični – pa komu ćeš se moliti za sebe samoga ako ne Gospodinu? Zašto ga ne bi molio da te ozdravi ako hoće? Ako ozdravljenja nema, onda čovjek traži duhovnu snagu i odgovor da bi nosio i razumio svoj križ, ali nikada unaprijed ne smije reći – to tako mora biti. Tko kaže da tako mora biti? Kod Boga nema fatalizma. Njegova je milost neiscrpna. Ako razborito molimo, ako smo iscrpili sve ljudske mogućnosti, onda ne odustajmo od Boga moliti ono što jedino još On može dati ili razriješiti. Ponekad treba strpljenja, prođu mjeseci i godine, no smatram da za sebe i druge trebamo biti ustrajni molitelji i uvijek vjerovati da Bog može učiniti da se čudo dogodi. I da ti bude onako kako vjeruješ.

Možeš moliti čudo (obraćenja) za nekoga koga voliš… tako da pošalješ (ako si na mobitelu vidi ispod) molitvu na oltar bazilike Srca Isusova koja će u petak biti prikazana na sv. misi.