Nikolina Nakić: Zašto nisam iselila iz Hrvatske

— Nikolina Nakić – Glasnik

Kroz medije, zaista učestalo u posljednje vrijeme, govori se o problemu hrvatskog iseljavanja van granica svoje domovine. Svako toliko na portalima osvanu, čak i prečesto da bi bilo slučajno, svjedočanstva ljudi, mahom mladih osoba i mladih obitelji koji su odlučili sreću (a to bi značilo bolje egzistencijalne uvjete) potražiti dijelom unutar zemalja Europske unije no i dalje, u prekomorskim zemljama. Svjedočanstva se manje-više svode na priču da se ne bi vratili jer je vani neusporedivo bolje i lakše raditi, zaraditi i pristojno živjeti.

Foto: Shutterstock.com

Trbuhom za kruhom

U razloge zašto netko odlazi zaista ne bih ulazila. Živimo u posljedicama dugotrajnog i maćehinskog upravljanja, od jednog društvenog sistema koji je gospodarstvo preokrenuo naopačke od dotadašnjeg, preko rata, poraća i nes(p)retne tranzicije i pojave ratnog profiterstva koje rat sa sobom nužno donosi – kroz ponovno usvajanje standarda da bi politika imala služiti javnom dobru, a ne vlastitom džepu – sve je to utjecalo da smo danas tu gdje jesmo.

Hrvatska se zapravo ne suočava prvi put s velikim valom emigracije. Prva iseljavanja započela su još u 15. stoljeću uslijed turskih osvajanja, a drugi veliki val uslijedio je sredinom 19. stoljeća kada velik broj ljudi pretežno iz hrvatskog sela odlazi u daleke prekomorske zemlje, na američke kontinente, Australiju i Novi Zeland. Nekakva realna povijesna procjena jest da se u razdoblju od sredine 19. stoljeća do prvog poslijeratnog popisa stanovništva iselilo oko 825 000 stanovnika (prema podacima časopisa Migracijske teme). Trbuhom za kruhom dakle išlo se u posljednjih stoljeće i pol kontinuirano, a tome svakako treba dodati i novi val političkih emigranata za vrijeme SFRJ, posebno od šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Nakon Domovinskog rata i ratnih migracija, tj. Izbjeglištva, stanje se donekle primirilo da bi se posljednjih godina broj ljudi koji napuštaju Hrvatsku naglo povećao, posebno u pojedinim regijama poput Slavonije (dok su početkom 20. stoljeća najviše iseljavali Dalmacija, Istra i Kvarner). Osjećaju da ljudi masovno odlaze definitivno pridonose i mediji koji u sve većem broju ljudima „sugeriraju“ da sreću potraže drugdje jer ovdje nema nade.

Ostati ili otići?

Je li to doista tako? Zar zbilja za nas koji smo ostali nema nade?

Teško je pisati o drugima i njihovim razlozima, no, možda bi bilo dobro reći nešto o svojim vlastitim promišljanjima na tu temu. Moja se vlastita obitelj u jednom trenutku lomila „ostati ili otići“. Jedan dio moje obitelji bio je dio političke emigracije u Kanadi i tamo je ostao i uhvatio korijene. Rođaci su bili kod nas više puta i nisu mi stranci. I mi smo se, kao i tolike mlade obitelji, našli u situaciji da preživljavamo, da gledamo imamo li za pelene, za režije, za sve potrebe, a oboje smo bili zaposleni. Podstanarstvo u Hrvatskoj je također priča za sebe i sigurno nas nije dodatno vezala za domovinu. Bili smo sami, bez ičega, s trećim djetetom na putu, donijeli smo odluku (obrnutu za hrvatske pojmove rekla bih) o preseljenu s kontinenta u suprugov rodni grad na moru – opet podstanari, ali s boljom perspektivom suprugove zarade. Sve je to bilo i dalje teško, suprug je radio po cijele dane, rodilo se treće dijete i počeli smo se zapitkivati možemo li mi to ili ćemo pregorjeti kao dvije žaruljice prije svoje pedesete?

Svaka priča o preseljenju otpala je kad smo shvatili da je treće dijete teško oštećenog zdravlja i da treba stalnu njegu i skrb. Ne samo da je moj posao otpao nego opcija preseljenja kao takva više nije bila moguća – dijete nam jednostavno ne bi prošlo liječnički pregled. Razvijene zemlje očito ne žele postati „ubožnica svijeta“ i takvu djecu ne primaju – ostali smo dakle ne u situaciji kakvoj smo bili nego u još goroj – imali smo čast upoznati „ljepote“ naše domaće birokracije u kojima ste kao roditelji djeteta s posebnim potrebama prepušteni sami sebi. Zaista ne mogu reći da nismo upoznali sve nedostatke našeg društva.

U nama nije bilo nezadovoljstva ni gorčine što nismo otišli jer smo „prelomili“. Paralelno s osobnim obraćenjem i milosti koju Gospodin po tome daje dolazila je čvrsta spoznaja da svoju djecu zapravo ne želim odgajati na razvijenom zapadu. Bilo mi je dovoljno samo promatrati Kanadu, njihovo društvo, zakone koji se donose, a koji direktno idu na štetu obitelji, braku i na koncu čovjeku. Promatrala sam svoje rođake u Kanadi, drage i dobre ljude. Treća generacija se poudavala i poženila, imaju svoje kuće i situirani su, ali ja na njihovim vjenčanim slikama križa i svećenika nisam vidjela i to me silno ražalostilo, znajući s kakvim su domoljubljem i vjerom moji stari otišli u inozemstvo, koliko su išli redovito u crkvu, koliko su držali do svojega i svojih, no eto to se razvodnilo. Ja sam gotovo sigurna da moji rođaci ne dijele moje stavove o sakramentalnom životu, braku i tko ga sklapa, pobačaju i svim temama koje se više na zapadu ne podrazumijevaju – ja ih silno volim i želim im sve dobro ovog svijeta, no Boga u njihovim životima ja više ne vidim.

Raditi dva posla

Kako je ostanak bio jedina opcija, nije preostalo ništa drugo nego zasukati rukave. Ako ljudi odu u inozemstvo i tamo su spremni raditi dva posla da što više zarade, tada se to isto načelo moglo primijeniti u Hrvatskoj. Suprug se u jeku sezone dizao u četiri ujutro i vraćao u deset navečer. Četiri sata sna i sutra ispočetka. Polako smo i strpljivo počeli graditi kuću kvadrat po kvadrat, kredite nismo dizali, vozili smo stari auto, djeca nisu imala najnovije krikove tehnologije, no uvijek sve nužno i cilj se ipak počeo nazirati. Sad kad nas mjeseci dijele od preseljenja pod svoj krov, doslovce mislim na krov jer se sjećam osjećaja dok sam gledala svoju kuću s njenim divnim krovom i mislila: vrijedilo je.

Međutim, moram reći: vrlo često smo bili u problemu pronaći ljude koji žele raditi. Suprug je morao biti na poslu, trebalo je na primjer platiti nekoga za kopanje zemlje za polaganje cijevi oko kuće, uz više nego poštenu dnevnicu, nitko nije želio. To nam baš nije bilo jasno, ali sam shvatila jednu stvar: da naši ljudi ovdje često drže jedan mentalitet rada, dok u inozemstvu poprime sasvim drugačiju radnu etiku. To ne bi smjelo tako biti.

Žalim ovdje stvoriti određene zaključke. Ne može se prisiliti nikoga da ostane ako zaista želi otići, danas je svijet globalno selo i ljudi putuju više nego ikad. Ono što zaista nije fer je teška demotivacija za hrvatskog čovjeka koji poželi ipak ostati ovdje. Mediji kao da se međusobno natječu u opisima kako je vani bolje i lakše i ulaze jednostavno čovjeku u um i on počne razmišljati o nečemu o čemu možda realno i ne bi. Ako će nam država čiju smo slobodu tako skupo platili opstati, moraju postojati ljudi koji će htjeti raditi i živjeti ovdje. Učiniti ovu zemlju boljim mjestom, od najmanjeg čovjeka do političara na vrhuncu piramide moći, tretirati ovu zemlju kao majku a ne kao maćehu.

Cijena neprocjenjiva

Duhovni aspekt ovdje ostavljam za kraj, a zapravo on je najvažniji i trebao bi biti na početku i kraju. Ono što je dobro i zdravo u našem društvu, a što silno nervira one koji žustro potiču na što veće napuštanje „broda koji tone“, već vidim da postoji i zapravo sam sretna da mi djeca odrastaju u duhovnim okolnostima kakve jesu. Što postoji jezgra mladih, ne duhovno obamrlih nego mladih koji ljube i susreću živoga Boga i međusobno se gotovo natječu u ljubavi i predanju – imam kamo usmjeriti djecu. Dok ih promatram mislim da je ovo temelj Hrvatske kakvu još nismo imali, a mogli bismo je imati pa makar je samo i sanjali. Hrvatske koja se vratila Bogu jer samo uz Njegovu pomoć i silne molitve naših predaka ona zapravo još uvijek i postoji. Nadam se tome i takvu zemlju sanjam.
Za one koji pak ipak odu i potraže sreću drugdje, najbolji bi savjet bio koji su tako često ponavljali naši stari: Gdje god pođite, s Bogom hodite.

Nema na koncu ni poslova ni kuća ni auta niti uživanja koja se mogu mjeriti s jednom vrijednosti koju nam je odnjegovati, a sve drugo može i ne mora: ljudskom dušom. Cijenom neprocjenjivom.

Pošalji preko molitvenog zida molitvu za sve koji su otišli trbuhom za kruhom, za svoju obitelj i domovinu da nas Bog osnaži i mi ćemo tvoju molitvu odnijeti na oltar bazilike Srca Isusova gdje će biti prikazana Bogu na sv. misi u petak. (Ako si na mobu vidi ispod)