Nikolina Nakić – U Međugorju sam doživjela čudo!

— Nikolina Nakić – Glasnik

Nedavno sam imala priliku razgovarati s jednom vjerskom skupinom koja me zdušno pokušala uvjeriti kako se čuda više ne događaju, kako je vrijeme rezervirano za čuda bilo ono za života našeg Gospodina Isusa Krista i njegovih apostola.

Foto: StockFuel.com | Pixabay.com

Iako sam duboko osjećala prazninu i tugu tih njihovih uvjerenih riječi – znajući s jedne strane da ih tako njihovi „starješine“ drže u pokornosti jer na taj način prividno anuliraju razne pojave koje se ne mogu znanstveno objasniti, primjerice marijanska ukazanja, stigme ili pak euharistijska čuda. S druge strane, bilo mi je bolno jasno kako ograničavaju živoga Boga u njegovoj ljubavi i stalnom djelovanju prema čovjeku – jednom uspostavljena i vječna Božja prisutnost među nama, ono Božje „ja sam s vama do konca svijeta“ znači upravo to: da je žarka molitva Bogu draga i ugodna na jednaki način danas kao i prije dvadesetak stoljeća.

Tako sam odlučila tim ljudima pripovijedati o Međugorju, točnije o svojem doživljaju tog istovremeno i voljenog i osporavanog hercegovačkog svetišta. Ako su me mogli uvjeravati da čuda više ne postoje, mogla sam i ja barem pokušati ispričati svoju stranu priče.

Međugorje sam posjetila kao već potpuno obraćena i oblikovana vjernica – moje iskustvo Međugorja ne uključuje povratak mom Bogu i svetoj ispovijedi tamo – ja sam Boga naime pronašla klečeći pred Njegovim licem u svetohraništu kod kuće, u svojoj crkvi. Sve važne životne izbore učinila sam prije posjeta Međugorju – čak i onaj najvažniji – trajno se i beskompromisno odlučiti za Boga.

Na hodočašće sam otišla u jednoj vrlo specifičnoj životnoj situaciji u kojoj sam se nalazila: bila sam sedam mjeseci trudna sa svojim četvrtim djetetom, u trudnoći za koju doista nitko nije znao kako će završiti s obzirom da sam s trećim jedva preživjela potpuno prsnuće maternice. Nitko od liječnika nije se usuđivao davati pozitivne prognoze jer nitko nije mogao znati koliko ću moći izdržati nova rastezanja – pretpostavljala sam da je svaki tjedan koji izdržim bio blagoslov.

Iako mi je bilo savjetovano mirovanje, srce me snažno vuklo u Međugorje. Svi oko mene su govorili da ako sam dosad čekala s tim hodočašćem, sigurno mogu još koji mjesec kad neće biti toliko opasno penjati se po kamenim brdima Hercegovine.

Nisam željela poći dolje moliti za svoje zdravlje i sretno okončanje rizične trudnoće. Znam da to možda zvuči nevjerojatno, ali na tu nakanu nisam uputila nijednu molitvu. Onoga trenutka kad sam se odlučila za život ta je stvar za mene bila riješena, biti će što treba biti, sada više nema plakanja i traženja izlaza iz situacije u kojoj sam bila.

Postojalo je nešto što me, ipak, učinilo čvrsto vezanom za zemlju – netko, radi koga sam u biti u borbi s vremenom i otišla na hodočašće. U tom trenutku bila sam majka troje djece, najmlađe s teškim oštećenjem zdravlja, i upravo ova posljednja okolnost nagnala me na put da zamolim za njeno zdravlje i preporučim je Majčici. Nisam bila sigurna koliko još za to imam vremena – zato sam žurila na put.

Otkad sam nogom kročila na onaj kamen, svaka moja misao, molitva, svaki titraj duše bio je usmjeren samo u jednom smjeru – gotovo opsesivno – ozdravljenju mog djeteta.

Ja vjerujem u čuda. Zašto se ona ne bi dogodila? Zašto ih ne bismo imali pravo tražiti, moliti za njih? Nije li Isus u više navrata govorio: vjera te tvoja spasila. Zašto bi današnje vrijeme bilo imalo drukčije od onog biblijskog? Kada smo mi to prestali vjerovati u čuda?

Dok sam tako dakle na koljenima preklinjala za zdravlje svog djeteta dogodilo mi se nešto vrlo čudno – meni potpuno novo jer ni najmanje nisam sklona senzacijama, čak pomalo i bježim od toga: osjetila sam kako, upotrijebiti ću taj izraz jer se boljeg ne mogu sjetiti, gorim iznutra. Trajalo je oko pola minute i nije bilo ni najmanje ugodno – najbliži točan opis bio bi kao da sam zaronila u vruću vodu, a odmah potom da sam bačena u hladnu. Naposljetku me probio hladan znoj i bila sam cijela mokra, u takvoj vrućini  krenula sam skidati jaknu u ledenom prosinačkom ambijentu crkve.

Priznajem da sam instinktivno pomislila da mi je molitva uslišana. Dok sam tako sređivala dojmove i pokušavala sam shvatiti što mi se to upravo dogodilo, zavibrirao mi je telefon. Zvali su me od kuće. Mislim da vam ne moram opisivati svoju nadu koju sam osjetila kad sam se javila?

Mislim da vam ne moram opisivati ni svoje bolno razočaranje kad sam shvatila da me suprug nazvao da se požali kako Marija toliko plače da je ne može smiriti i tražio je savjet što da učini po tom pitanju. Marija nije ozdravila, dakle. Što god da mi se dogodilo, nije imalo veze s molitvama koje sam žarko upućivala nebu. Bila sam tužna, razočarana i, prije svega, jako, jako umorna.

Ujutro smo – budući da je bio drugi u mjesecu – imali priliku prisustvovati ukazanju kod Plavog križa.

Bila sam prilično troma i bezvoljna – počela sam osjećati teret trudnoće, teško sam se penjala. I vrijeme je pratilo moje raspoloženje, sivo, tmurno, kišovito, blatno.

Stajala sam tako na mjestu kojeg sam pronašla, tužna, rezignirana. Bilo mi je hladno i držala sam ruke u džepovima. Zapravo vjerujem da sam pomalo bila i poput djeteta koje se duri što nije dobilo što je svim srcem htjelo – mislila sam: u redu, odraditi ćemo i to i idemo kući.

Tada sam vidjela. Stajala sam tamo pokisla, i zapravo i u duši, s velikim trbuhom i rukama u njegovim džepovima, pogleda usmjerenog u pravcu malo lijevo iznad moje glave. Osvrnula sam se prvo lijevo pa desno da vidim vidi li još tko ono što ja vidim, no ostatak ljudi stajao je strpljivo i u molitvi, očito potpuno nesvjestan mojih doživljaja.

Ja volim opisivati i kažu mi da i znam s riječima, no u ovom slučaju shvaćam što je sveta Terezija od Djeteta Isusa mislila kad je rekla da je pogriješila kad se dala u opisivanje nadnaravnih doživljaja jer se samim time kad ih se nekako pretoči u riječi izgubi puno od značaja same naravi doživljaja – njenu pogrešku neću dakle ponoviti – neka ono što sam vidjela ostane spremljeno u mom srcu. Ono čemu sam ja nebitna, ali Bogu bitna svjedočila, bila je gesta ljubavi – gesta poput one kad vidite da je vaše dijete razočarano jer možda od vas nije dobilo što je očekivalo, vi s jedne strane znate zašto nije dobila, ali ga zagrlite i poljubite da ga utješite. I ono bude utješeno.

S brda sam se spustila duboko mirna i radosna. Spoznaja da sam voljeno, duboko voljeno dijete Božje bilo je moje apsolutno i potpuno međugorsko čudo.

Naravno, u cijelom onom kolopletu emocija dogodila se zapravo jedina stvar za koju nisam molila:  tjelesno ozdravljenje. Najbolje prognoze liječnika oko debljine mog ožiljka vrtjele su se oko dva milimetra – višestruki carski rezovi i rupture iskidali su tkivo do kraja. Možete li zamisliti čuđenje kad mi je izmjerena debljina preko jednog centimetra – nimalo drugačija od okolnog tkiva? Nije sve ostalo na čuđenju, poslali su me i na drugi aparat, koji je, međutim, pokazao istu stvar.

Kad sam naposljetku rodila svog sina, liječnik mi je poslije prišao do kreveta, uzeo me za ruku i rekao samo ove riječi: Taj ožiljak je bio, bio… zavaren.

Nije samo on, međutim, bio zavaren, zavarilo se i moje srce u izgaranju u ljubavi prema Gospodinu mom i Bogu mom – ako je prije postojala iskra onda se ona na onom mjestu pretvorila u žestoki plamen. Međugorje je, kad me pitate, za mene postalo mjesto gdje me je žestoko zagrlila ljubav Božja, tako snažno da me više nikada ne pusti.

Što će biti s tim mjestom? Ne brinem, vjerujem u sud svoje Crkve, vjerujem da će ona znati kao što je uvijek znala upratiti ritam neba – ono dirigira, Crkva prepoznaje i na koncu i vrednuje njegove znakove. Kao što je mene nebo poljubilo gdje boli, rekla bih da su milost tog mjesta, molitve, obraćenja i promijenjeni životi, suze, boli i radosti koje su natopile i posvetile onaj kamen, Božji poljubac svijetu njegovoj boli, Njegovog prečistog Srca našem izranjenom – snažan cjelov u trajnoj i savršenoj ljubavi Boga prema čovjeku.

Pošalji preko molitvenog zida molitvu za svoje dijete i za svu bolesnu djecu i mi ćemo je odnijeti na oltar bazilike Srca Isusova gdje će biti prikazana Bogu na sv. misi u petak. (Ako si na mobu vidi ispod)