Nikolina Nakić: Idem u crkvu iako neki svećenici voze skupe aute

— Nikolina Nakić – Glasnik

Često mi se u razgovoru s ljudima o aktivnom prakticiranju vjere i nečijim razlozima zašto to netko ne čini dogodilo da čujem argument kako se i dalje vjeruje u Boga (dakle ne radi se o ateizmu), ali se istodobno ne ide u crkvu jer ih od dolaženja u nju odbijaju svećenici koji ne žive kreposno kako bi trebali.

„Što će on meni propovijedati kad svi znamo da ima ljubavnicu i dijete.“
„Vozi bijesan auto i ima novca na bacanje, a ljudi su gladni i kopaju po kontejnerima“
„Zašto da ja idem na ispovijed nekome tko je još gori od mene?“

Ovo bi bili možda najčešći prigovori koje sam imala prilike čuti, a ako im pridružimo i skandal sa svećenicima pedofilima koji se kroz medije najčešće upotrebljava da bi se ocrnila Katolička crkva, slika postaje prilično jasna: velik broj ljudi svoje neprakticiranje vjere pravda činjenicom da to ne rade zbog „neadekvatnog“ svećenstva.

Zašto takav pristup i takav način razmišljanja nije dobar? Na stranu očiti razlozi kako tako okrećemo leđa sakramentima koji postoje da bi nam olakšali naš put prema vječnosti i kako istovremeno činimo jednu nepoštenu generalizaciju, gdje svećenstvo sudimo prema lošim primjerima, a zaboravljamo na tisuće svećenika koji se (svojoj ljudskoj prirodi usprkos) zaista trude živjeti poput Krista i za Krista, odgovor bismo ipak trebali pronaći u sebi. Barem je u mom slučaju bilo tako.

Priznajem da sam i sama jedno vrijeme imala ozbiljnih problema po tom pitanju. Moj pavlovski temperament nije mi dopuštao da slegnem ramenima i filozofski zaključim kako svatko svoje poslove zna i kako će u konačnici svatko za svoje čini odgovarati. Meni to nije bilo dovoljno, nedostaci svećenstva su me baš mučili jer nisam znala kako bih sama sebi objasnila neke prigovore koji su realno nekad bili i opravdani i na neki su način bacali sjenu na pravednost koju uvijek vezujem uz svoju Crkvu, koju uostalom prati i čuva Duh Sveti. Pravednički bijes i jad koji sam pritom osjećala zaista nisu bili nešto čime se ponosim, ali su definitivno postojali. Naposljetku su me takvi osjećaji i udaljili od krila Crkve koju sam vjerno i djetinje voljela.

KAKO SAM NAUČILA LEKCIJU

Što se promijenilo i zašto sam počela rezonirati drugačije? Trebalo je prvo sići sa svojih umišljenih filozofskih visina i procjenjivanja drugih i što bi oni trebali i pozabaviti se konačno sobom. Za tako nešto ipak je bilo potrebno obraćenje srca, a to je ničim zaslužena milost. Zato se puno i ne ljutim kad mi ljudi u razgovoru podastiru ovakve razloge – ja ih ustvari razumijem. Ono u što sam sigurna je da nas pravednički bijes i osuđivanje neće dovesti bliže Bogu. Sigurno neće. Bogu nas bliže mogu privesti samo vjera, poniznost i ljubav. Jesmo li dosta ponizni kad oštro procjenjujemo život našeg brata svećenika? Jesmo li pravedni – jesmo li zaista izvadili brvno iz oka svog? Ili promatramo svijet tako okrznuti i takvi sudimo i prosuđujemo druge dok se sobom najmanje bavimo?

Jednostavna je istina da do visina možemo jedino preko dubina – onih vlastitih. Bez iskrenog poniranja u sebe i sagledavanja sebe onakvima kakvi zaista jesmo – ljudski, grješni, slabi, ma bez Njega ništavni, teško ćemo išta vidjeti. Kako ćemo druge procjenjivati kad ni sebe nismo spoznali? Onaj evanđeoski vapaj „Isuse sine Davidov, smiluj mi se!“ zaista ima odzvoniti našom dušom i dobro nas protresti, onako baš prodrmati, da ti preostane samo pasti na ta umišljena koljena i reći: Ja sam nitko, Ti si sve, s Tobom sam netko!

Teško je iz te „na koljenima“ perspektive suditi druge, zar ne? Voljela bih da sam to mogla naučiti na ljepši način, a ne iz patnje, no bitno je da sam lekciju naučila i da sam promatrajući za vrijeme mise svećenikove ruke koje u zraku drže Gospodina – jedine, za to odabrane i pomazane ruke – spoznala da su te i takve ruke, tko god ih nosio i za što ih drugo upotrebljavao, ovdje u ovome trenutku da mi donesu Isusa. Samo i jedino one, nijedne druge, baš meni.

Pada mi na pamet jedna prekrasna i poučna priča iz života svetog Franje. Kada se u 12. i 13. stoljeću proširila valdenška hereza (nazvana tako po Pierre Valdu), a sastojala se u propovijedanju protiv lijenih i grješnih svećenika i poticanja ljudi da ne idu na ispovijed takvim svećenicima, već da ispovijed vrijedi pred običnim moralnim i dobrim ljudima, upitali su svetog Franju, znajući za njegovo veliko poštovanje prema svećenicima: „Moramo li vjerovati u ono što on naučava i poštivati sakramente koje on dijeli?“

Umjesto odgovora, Franjo je otišao do tvog svećenika i kleknuo pred njega govoreći: „Ne znam jesu li ove ruke okaljane kako ovaj čovjek kaže da jesu, ali znam da, čak i ako jesu, to nikako ne umanjuje učinkovitost i moć Božjih sakramenata… Zato ljubim ove ruke iz poštovanja prema onome što one čine i iz poštovanja prema Onome koji mu je dao Svoju vlast.“

LJEPOTA I MOĆ SAKRAMENATA

Bilo bi zaista lijepo kad bi svi katolici mogli upravo tako rezonirati i kad bismo svi zbilja postali svjesni ogromnog dara koji nam je Gospodin ostavio, a koji nam dolazi preko ovih pomazanih ruku kojima je dano donijeti nam Gospodina i u Njegovo ime odriješiti naše grijehe.

Znači li to da moramo biti gluhi i slijepi za teška zastranjenja i sablazni kojima smo možda svjedočili ili smo za njih čuli? Ne moramo, no moramo uvijek ostati usmjereni na Isusa. Svećenici baš poput nas odgovaraju pred zakonom, ali isto tako odgovaraju i na onom drugom puno važnijem sudu – Njegovoj pravednosti nitko neće pobjeći. No sve to ne umanjuje ljepotu i moć sakramenta. Sunčeva svjetlost ostaje jednaka prolazila ona kroz blistavo čisto ili pak mutno i prljavo staklo – ništa joj ne može naškoditi. Evanđeoske riječi ostaju jednako istinite, vrijedne ili snažne čitao ih lopov ili svetac – poruka je ista.

Sjećam se kad sam jednom, zaista je to davno bilo, stajala u redu za ispovijed. Bližio se Božić i redovi su bili dugi. Kad sam se malo u redu pomakla naprijed shvatila sam da ispovijeda jedan svećenik koga sam igrom slučaja poznavala jer je godinama služio u jednom selu odakle potječe moj djed. Znala sam također – to je bila javna tajna koju uostalom ni taj svećenik nije previše skrivao – da on nekih 100 kilometara dalje ima „ženu“ i troje djece. Išuljala sam se iz tog reda i prešla u drugi – smatrala sam da on nije „dostojan“ da me ispovijeda. Kako sam malo znala tada! Danas se te epizode sjećam baš s osjećajem srama i više nikad, ali baš nikad ne prelazim u druge redove. Jedini tko stvarno nije dostojan sam upravo ja koja stojim s tim svojim grijesima u redu za ispovijed. Kad dođem na red, čeka me čovjek postavljen tamo od samoga Boga da me u Njegovo ime sasluša i odriješi i da mi ta njegova pomazana ruka, koju je nekoć davno s toliko poštovanja sveti Franjo bio poljubio, bude na neki način poput putokaza na putu prema vječnosti. Putu na kojem bih se, da mi nije nje, zasigurno izgubila.

Pošalji preko molitvenog zida molitvu za svećenike da budu sveti i za svoju vjeru da je Bog osnaži i mi ćemo je odnijeti na oltar bazilike Srca Isusova gdje će biti prikazana Bogu na sv. misi u petak. (Ako si na mobu vidi ispod)