Nikolina Nakić: Štiti li crveni konac oko ruke djeteta od uroka ili uroke zaziva?

— Nikolina Nakić – Glasnik

Možda se na prvi pogled čini suvišno u zemlji koja ima 86 posto katolika pisati o praznovjerju, međutim, kad malo zagrebemo ispod površine, vidimo kao se, nažalost, ipak još radi o općeprisutnoj pojavi.

Foto: Shutterstock.com

Sam pojam praznovjerja definira se kao kvazireligiozno pučko vjerovanje u djelovanje magijskih sila popraćeno vjerovanjem u nadnaravnu uzročnost bez ikakvih pravih dokaza. Spektar onoga što možemo svrstati pod praznovjerje je širok i nije sve jednako ni zloćudno, no, dobro je znati s vremena na vrijeme sebi neke stvari objasniti ili se jednostavno upitati: A zašto ja to ono radim?

Apsolutno mi je nevjerojatno da će od 100 ljudi njih 90 prije povjerovati da će im crna mačka koja im prijeđe put donijeti nesreću ili će brzo pokucati da se ne ureknu, nego najautentičnijoj knjizi starog vijeka, Novom zavjetu, u kojem stoji da je Isus uskrsnuo. Da, da, kažu oni tako u crkvi, ali crna mačka je baš meni prošla preko puta i ja sam je vidio svojim očima, a ovo je bilo prije 2000 godina tako da, neke stvari imaju prednost.

Zvuči kao neka šala pogotovo ako se radi o stvarima gdje smo samo automatizirani i ponavljamo neke stvari koje smo upili u sebe iz djetinjstva, ali često se ne radi o šali i stvari nisu toliko bezazlene koliko se doimaju. Malo astrologije, malo gatanja i gledanja u karte, malo tarota (s time baš imam konkretno iskustvo, ali o tome kasnije), malo čaranja, malo zazivanja duhova… pa nikome nismo učinili zlo?

Moderna idolopoklonstva

Prava je istina da ako vjerujemo da uz ovaj nama vidljivi materijalni svijet postoji vrlo intenzivan duhovni, da petljanjem, pa makar naoko nevinim i bezazlenim, riskiramo da u svoj život dozovemo sile koje su, najblaže rečeno, mračne i žele čovjeku samo zlo. Mislili bismo da u 21. stoljeću ne vlada više praznovjerje kao u prošlosti kad ljudi „nisu imali pojma“, ali rekla bih kad se osvrnem oko sebe da ljudi imaju manje pojma nego ikad o duhovnom svijetu i da su skloni svaštarenju u tom smislu. Podsvjesno osjećamo da iznad tijela imamo duh i da on senzorno registrira te pojave i često poželimo „znati“ nešto unaprijed, svoju budućnost na primjer i tu otvaramo vrata svemu. Živimo u ovom digitalnom, ubrzanom, pomalo histeričnom vremenu tako brzo i stresno da osjećamo kako mir doslovce nestaje iz nas, a nasušno nam je potreban.

Mnogi ljudi, čisto zbog činjenice da je to postalo strašno pomodno, primjenjuju istočnjačke tehnike, jogu, idu raznim reiki majstorima i što se zapravo tada događa? Pravo idolopoklonstvo i otpad od Boga, a znamo tko je otac laži i kolovođa cijele te ekipe „otpadnika“. Nikad neću zaboraviti šok koji me obuzeo kad je jedna jako poznata zagrebačka liječnica, čiju sam oštroumnu inteligenciju i bistrinu imala u više navrata upoznati, rekla da taj dan popodne ide na reiki, tu magijsku smicalicu podvaljenu prevarom takozvanom osnivaču – katoličkom svećeniku koji naravno nikad nije postojao, a zapravo zlobnu i tamnu izmišljotinu koju slobodno možemo svrstati pod zlo New age-a – pomislila sam ako su to mogli podvaliti toj pametnoj i obrazovanoj ženi, pa gdje im je kraj?

Kad sam rodila prvo dijete suočila sam se s valjda najvećom količinom praznovjernih savjeta u životu. Pljucanje i kucanje da se dijete ne urekne, savjet da mu prvi pramen kose mora ošišati majka (nemojte se smijati, zbilja sam to čula od prve susjede i da je netko skrivenom kamerom snimio moju zbunjenu reakciju mislim da bi se silno zabavio). Tu je i onaj „genijalni“ narodni savjet da dijete nosi crveni konac oko ruke, navodno za sreću, nekoć se objašnjavalo da „štite od uroka“ – no, zapravo je istina da svojim vjerovanjem da baš ta crvena narukvica ima neku moć činimo idolopoklonstvo, što je zapravo puno pogubnije, da ne spominjemo samo da vezivanje crvenog konca oko ruke vuče porijeklo od mistične judaističke tradicije kabale… u što li uvaljujemo tek rođeno nevino dijete i sebe s njime i je li to doista potrebno?

Tarot magija

I sama sam prije nekih pet godina bez ikakvog svog namjernog sudjelovanja i protiv svoje volje bila uvučena u nešto čemu ni danas ne znam točno ime, jer nisam ni željela znati, ali sam i te kako osjetila. Živjela sam sakramentalno i bila mislima daleko od bilo kakvog praznovjerja, ma baš u jednom vjerskom intenzivnom razdoblju, kad sam iz čista mira počela imati noćne more. To me zbilja uznemirilo jer oduvijek imam dobar i kvalitetan san i on mi je važan, no, kako je to trajalo i trajalo i nije bilo uopće ugodno, povjerila sam se jednoj bliskoj osobi. Ona mi je prilično začuđeno rekla da se to događa i njenoj kćeri na identičan način kao i meni, a da stvar bude još začudnija i počelo je u isto vrijeme.

Pomislila sam kako je to doista čudno i pustila stvar na miru. Međutim, ta je osoba kojoj sam rekla što me muči, inače osoba koja velik dio dana provede u intenzivnoj molitvi, posumnjala u nešto što ja nisam, imala je očito saznanja koja ja nisam imala ni u peti i u svojem dvorištu pronašla neku ružnu prepolovljenu tarot kartu. Nazvala me i rekla mi je da pogledam dobro u svoje dvorište. Ja sam to napravila iz čiste poslušnosti i jer doista cijenim mišljenje te osobe. Sama sam sebi djelovala smiješno, ja naime baš prezirem sve vrste čaranja i baš sam tvrdokorno u životu odbijala uopće takvu pomisao, no, prestalo mi je biti smiješno kad sam ispod živice od lovor višnje pronašla drugu polovicu. Moja nevjerica bila je strašna. Pa bila sam visoko trudna, stalno manje-više zatvorena u kući s djetetom s teškim problemima, da mi je netko u tom trenutku mogao i želio učiniti zlo – pa, prije bih povjerovala u vješticu iz Ivice i Marice nego u takvu činjenicu.

Svećenik je kartu spalio, izmoljene su molitve koje su se trebale izmoliti, noćne more nestale kao rukom odnesene, ali je na kraju osoba koja je radila takvu stvar iz čiste zavisti i zloće (svećenik je odmah znao o čemu i kome se radi, sve je zbrojio) zapravo imala teške posljedice. Zaista je po dušu pogubno predavati se takvim stvarima. Zaboravila sam na tu stvar i da ne pišem ovdje baš na tu temu ne bih je nikad ni spominjala, no eto, ostala mi je kao vječni podsjetnik kako je duhovni svijet snažan i koliko vrijedi čvrsta vjera i sakramentalna zaštita.

Katolici smo. Bogu se klanjamo, štujemo Blaženu Djevicu Mariju i svece, imamo pruženu pomoć najmoćnijih i najboljih sila na planetu, na raspolaganju nam je samo Tijelo Isusovo da ga blagujemo i postajemo u taj tren živi tabernakuli – i to nam nije dosta? Tražimo drugo rješenje uvijek i isključivo za nas lošije, nekad u neznanju, nekad baš u praznovjerju, povrh svega što imamo? Pa to je baš ludost.

Sjetite se toga svaki put kad vas oko povuče, riječ izađe, ruka potegne, prema nečemu što veze s vjerom i vječnim spasenjem nema (ili ima u obrnutom smislu), utecimo se radije za pomoć Bogu – i On će biti s nama. Koga drugog je bolje imati uz sebe?

Pošalji preko molitvenog zida molitvu za svoje djete, unuke, nećake… da ih Gospodin sačuva od svakoga zla a mi ćemo tvoju molitvu odnijeti na oltar bazilike Srca Isusova gdje će biti prikazana Bogu na sv. misi u petak. (Ako si na mobu vidi ispod)