Misliti pozitivno, osjećati se sjajno, svuda vidjeti 'ljubav' i završiti u paklu

— Nikolina Nakić – Glasnik

„Okružite se samo pozitivnim ljudima“ – primjer je savjeta kakvih su puni mediji koji nas, dakle, poučavaju kako je dobro i poželjno okružiti se takozvanom pozitivom, optimizmom koji se hrani isključivo afirmativnim načinom komunikacije i koji ne priznaje loš dan, bratsku opomenu ili ono od čega će svaki autor popularne „self help“ psihologije pobjeći glavom bez obzira: patnju, bolest i nesreću.

Foto: Shutterstock.com

Osakaćena duhovnost

Ljudi su u kršćanskoj eri uvijek bili upućivani na krajnji cilj svakog kršćanina – spasenje. Što se promijenilo posljednjih desetljeća da se kao krajnji cilj ljudskim glavama masovno apostrofira „mislim pozitivno i osjećam se sjajno“ pristup, pristup koji njeguje isključivo i jedino trenutačno zadovoljenje materijalnih (kako biti uspješan ), tjelesnih (kako biti zdrav), potreba koje spadaju u sferu ljudskih međuodnosa (tu bi išli savjeti tipa: okružimo se pozitivnim ljudima, riješimo se emocionalnih vampira, i sl.) i na kraju, ali ne i najmanje važan, tu je osakaćena duhovnost, poruke s boca vode koje bi se dale svesti na rečenicu „ako nešto jako želiš to će se i ostvariti“. Autori bestselera popularne psihologije i pisci koji su nam iznjedrili takve „mudrosti“ Novog doba tako nam svjesno ili manje svjesno poručuju da smo jadni i da smo si sami krivi ako smo siromašni, bolesni, napušteni, u teškoćama… gotovo kao jedno novo antievanđelje, kontrapunkt Isusovim Blaženstvima. Arogantno i sveznajuće nude se rješenja kako ne biti takav – modernom je čovjeku tako najveći strah postala bolest ili materijalne poteškoće; ono što se ima dogoditi s nama za vječnost bačeno je u zapećak, čak su i to podredili krilatici „misli pozitivno“ u smislu da ionako postoji Beskrajna Energija koja će nas jednog dana usisati svojom ljubavlju i mi ćemo zajedno s njom svi biti blaženo uronjeni u njeno Ništa, a dotle si imamo urediti što bolji i komforniji život na zemlji. Prevelik broj ljudi je vjerovanje u kršćanskog Boga zamijenio njegovom okljaštrenom, zemaljski stvorenom verzijom koja sve dopušta dok je u ime ljubavi, dok su istovremeno Ljubav koja nam se utjelovila, i sva njena načela, bezobzirno redefinirali da budu u skladu sa sebičnim ljudskim željama pa i onima najgore vrste.

Mogućnost vječne propasti

Ipak, u isto vrijeme, što svjesno što podsvjesno, najviše nas dotiču ljudi koji pričaju neku drugu priču. Kada takvi ljudi odu s ovog svijeta njihov nas odlazak protrese i prodrma na način da to osjetimo kao vlastiti gubitak, i suze i tuga koje prate njihov odlazak doista su stvarne. Iz tog smo razloga odlazak jednog Zvjezdana Linića, Tomislava Ivančića i evo, sad nedavno, Bonaventure Dude doživjeli na osobnoj razini – kad odu ljudi koji svjedoče istinsku ljubav i istinu, osjećamo kao da su djelić te svoje predivne priče odnijeli sa sobom, a na nama ostane da lutamo svatko svojim labirintom kako već znamo i umijemo. Uvijek sam govorila da velike ljude od vjere doživljavam kao svjetlo u velikom i zamršenom labirintu zvanom život – promatrajući njih, slušajući njih i nasljedujući ih dobivamo i upute kako vidjeti širu sliku, na kojem raskrižju valja skrenuti, čega se pak valja kloniti – kao da nam je sam Bog dao mapu, a takvi su ljudi prvi uspješno prošli zacrtanim putem i sad tražimo njihove stope da u njih položimo naše…

Što nam govore ti i takvi čije riječi i djela onda nasljedujemo? Ne nužno samo ugodne stvari.

Čak i ako krenemo od istinskog uzora – Krista – možemo primijetiti da je izgovarao prilično jake i teške riječi u raznim prilikama – ljudi kojima su one bile upućene sigurno se nisu osjećali dobro i „pozitivno“ u tom času (zapravo postaje prilično jasno zašto su ovi naši današnji timaritelji duha kod kojih nema pogrešnog skretanja u labirintu prekrižili Krista s popisa). Kršćanska poruka koja propovijeda da postoji univerzalno i istinsko Dobro ipak upozorava da neće sve u svakom trenutku završiti dobro, odnosno da djela imaju posljedice – evanđeoski završetak lošeg sijanja iz uzrečice „kako siješ tako ćeš i žeti“ podrazumijeva mogućnost vječne propasti. Zašto dakle ljude koji nam poručuju, ne samo da poručuju nego viču s krovova, da ćemo propasti ne čineći što nam je rečeno, ljudi koji nas od tri ponuđena točna odgovora ne upućuju na sva tri, nego na samo jedan – usku stazu – ipak doživljavamo, ipak ćutimo, na nas utječu formirajući nas kao glinu, razbijajući nas u sto komada i slažući nas iznova i savršenije nego prije, zašto im, i nekad protiv svoje volje, vjerujemo? Zašto nas dotiču? Zašto plačemo za njima, umjesto da odahnemo i kažemo:još jedan manje od ovih što nam govore kako živjeti svoje živote?

Ljudske svjetiljke

Odgovor je: slutimo njihovu autentičnu istinu. Načinjeni smo tako da se okrećemo prema njoj kao suncokreti za suncem, sve u nama reagira na žestinu njene istinitosti, na herojstvo njenog življenja u tijelu, njena ljepota nas puni kao svjetiljku ulje; čak i ako ne shvaćamo da smo prazni žudimo za tim gorivom života cijelim svojim bićem. Hvataju ti Njegovi službenici naše duše u svoje mreže postajući oruđa Božje veličanstvenosti kroz misterij oproštenja – iz tog je razloga cijela naša zemlja plakala kad je umro jedan Stepinac, kristolik do kraja u svojoj ljubavi i po svome miru i praštanju… vide ljudi to. Vide i zatvorenih očiju. Poklapaju svoje uši a ipak čuju poziv na umiranje nižoj naravi, a na življenje milosti tjerajući neumorno poput krvi koja kola žilama ljude da ne budu samo čitači vječnoga otkupljenja, nego akteri u njoj. Ispravnost takvog poziva mrvi u prah i pepeo laž i prijetvornost „pozitive“ koja imitirajući svjetlo vodi u mrak.

Najljepše od svega je ipak što nismo samo pozvani stati i prepoznati te ljudske svjetiljke na raskrižjima nego što nasljeđujući njih i sami počinjemo svijetliti, zatvarajući svojim životima onaj vječni krug na početku kojeg su stajale riječi: i bi svjetlost.

Pošalji preko molitvenog zida molitvu za snagu vjere i ozbiljnost kršćanskog života za tebe i tvoje voljene, a mi ćemo je odnijeti na oltar bazilike Srca Isusova gdje će biti prikazana Bogu na sv. misi u petak. (Ako si na mobu vidi ispod)