Samo mi je ozdravi, preklinjem Te, učinit ću sve što želiš!

— Nikolina Nakić – Glasnik

Zar nisi ti Mesija? Onda spasi samoga sebe i nas! (Lk 23,39) Prošlo je dvije tisuće godina otkako je lopov s lijeve strane križa uputio ove riječi Spasitelju u agoniji, no čovjek se odonda i nije puno promijenio; on i dalje Božju moć da spašava sudi po oslobođenju od patnje. Taj se razbojnik, baš poput mnogih ljudi danas upitao: Ako vjera ne može ublažiti patnju, kakve li koristi od nje? Na slične riječi i ruganja upućena Bogočovjeku na križu on je ustrajno šutio: Bog ne odgovara ni na jednu čovjekovu molitvu samo zato da bi pokazao svoju moć.

Foto: Shutterstock.com

Znamo da Krist nije spasio sebe i da je zagrlio svoj križ i objeručke prigrlio kalež patnje. Jednom sam negdje pročitala predivne misli baš na tu temu, išle bi otprilike ovako: „Naravno, on nije mogao spasiti samoga sebe! Kiša ne može spasiti samu sebe kad treba natapati zelenilo; sunce ne može spasiti samo sebe kad mora osvjetljivati svijet; vojnik ne može spasiti samoga sebe kad mora spašavati domovinu. Ni Krist ne može spasiti samoga sebe kad mora spasiti svoja stvorenja!“ ( F. Sheen, Život Kristov).

Kako je glupo bilo izrugivati Kralja što ne silazi s križa da se spasi, tako je glupo izrugivati njegovo stado što nastoji umrijeti sebi i zaista se čvrsto držati one Njegove: Uzmi svoj križ i pođi sa mnom. Rugaju se i ne shvaćaju – nikada nisu ostali dovoljno dugo blizu križa da bi upili milosrđe koje teče od Raspetoga; kako tada tako u istoj mjeri i sada. Ti prolaznici nisu imali strpljenja pričekati tri dana – skeptici uvijek traže čudesa – primjerice silazak s križa, ali nikada veće čudo oproštenja.

Priznajem da mi ni samoj čudo križa nije bilo potpuno jasno. Da, razumjela sam da je Krist po svome križu spasio svijet – ali drugi križevi? Patnja nevinih ljudi, posebno djece, najnedužnijih od svih? Nije mi bilo jasno jer nisam razumjela smisao patnje. Nisam razumjela da je križ realnost u svakom ljudskom životu, no isto tako mu je sve manje ljudi doraslo – ne podnose njegov teret. Još jedna misao nepoznatog autora glasi: „Križ te vraća natrag k istini o tebi, k pravoj mjeri ograničena, slaba, ranjiva, malena ljudskog djeteta. Križ te može osloboditi stvari koje te hoće zgnječiti. On te može osloboditi tvoje osrednjosti. On je kao antena preko koje možeš primiti od Boga vijest. Ona te neće osloboditi tvoga trpljenja, ali te može osloboditi od neizdržive besmislenosti trpljenja i njegove neplodnosti. Ti možeš opet biti čovjek. Ti sve vidiš drukčije i mnogo bolje očima koje su plakale.“

Ova posljednja rečenica me doslovno zgromila: da sve možeš vidjeti drukčije i mnogo bolje očima koje su plakale.

Oh, koliko su moje oči plakale, koliko su suza istočile u spoznaji da mi je moja ljubljena kćer teško bolesna, da je njeno stanje neizlječivo! Ta predivna poprečna greda me udarila svom snagom, ostavila modrice u duši i na srcu, no spoznaja je isto tako bila trenutna i tek tada sam počela cijeliti i u potpunosti shvaćati onu svetoga Pavla: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.

Ljubila sam je i grlila, cjelivala njeno predivno lišce i bademaste oči i govorila: „Oprosti svojoj mami koja te nije vidjela u tvojoj rajskoj ljepoti i savršenstvu djeteta Božjeg! Mami koja je suze lila i nije odmah spoznala da si ti, ljubljena, moj poklon i blagoslov, vertikala koja beskompromisno vodi prema gore. Koja je samo gledala tvoje hendikepe i žalila samu sebe a nije vidjela čistoću tvoje duše koja svijetli kao putokaz mojoj grešnoj naravi, kao svjetionik koji pokazuje put u mrklom mraku. Nisi ti, dušo moje duše, ta koja im hendikep – to sam ja! Uvijek sam bila ja.“

U tom sam trenutku prvi put u životu ostavila samu sebe. Prestala sam se pitati zašto baš ja, čime sam to zaslužila i počela sam govoriti: „Hvala ti što si odabrao baš mene.“ Prvo sam preko križa bolesti svoje djevojčice doživjela krizu vjere, no onda milošću Božjom počela produbljivati svoju vjeru na način na koji uopće nisam mislila da mogu.

I moje molitve su se nepovratno promijenile. Prije je svaka počinjala i završavala s preklinjanjem: „Samo mi je ozdravi, preklinjem Te, učiniti ću sve što želiš od mene i više od toga!“ S vremenom je melem križa tupio oštricu boli i doveo me do one: Budi volja Tvoja. I tada, tek tada je svaku stanicu mog tijela preplavio mir, nezemaljski i predivan mir koji je poput čarobnog fluida obavio moja ranjena osjetila i liječio rane, ispunjavao praznine koje su zjapile poput ponora. Drvo križa meni je postalo drvo života, prekrasno, mlado, vječno za vječnost – njegove su me grane grlile snažnije od bilo kojeg ljudskog bića, sušile ljute suze i tažile žeđ.

Kako sam samo zahvalna što je nebeski Tesar istesao križ baš po mojoj mjeri, taman dovoljno težak za moja ramena – da noseći ga ipak stojim uspravno i kažem: Ljubim Onoga koji mi ga u svojoj ljubavi i mudrosti posla!

Što mi moj vlastiti Via dolorosa nosi? Nije mi dano znati. No kao što reče Psalam 139
Nek me barem tmine zakriju i nek me noć umjesto svjetla okruži! Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.

Ako će moje majčinsko srce i krvariti, tvoja će ljubav biti veća i jača od svake boli. Dok je tvoga križa da me vodi i da ga s pouzdanjem nosim, znam: Poslije Velikog petka dolazi Uskrs. U toj spoznaji i u toj vjeri, grlim ga i dalje čvrsto, čvrsto, kao što se malo dijete drži svoje majke, snažno i beskompromisno, bez puštanja. Tvoje rane liječe naše rane , kao što reče veliki pjesnik Edward Shillito:

Drugi su bogovi bili jaki,
Ti si bio slab;
Oni su jahali,
Ti si posrtao prema tronu;
Ali, našim ranama mogu samo Božje rane govoriti,
Ni jedan bog nema rana,
samo Ti.

Samo Ti, Gospodine, nosiš rane s križa. Kako tome okrenuti leđa, kako Te ne nasljedovati?

Pošalji preko molitvenog zida molitvu za svoje dijete, unuka, nećaka, kumče… i mi ćemo je odnijeti na oltar bazilike Srca Isusova gdje će biti prikazana Bogu na sv. misi u petak. (Ako si na mobu vidi ispod)