Nikolina Nakić: Molitva moje prabake spasila mi je život

— Nikolina Nakić – Glasnik

U vrlo osobnom tekstu Nikolina se prisjeća dalekih advenata iz vremena svog djetinjstva, i još prije toga, vremena kada je njena prabaka Alojzija na koljenima izmolila njen život spasivši je od abortusa.

Foto: Shutterstock.com

„A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževskim Judinim, jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj – Izraela!“ (Mt 2,6)

Na najbjednijem i najprljavijem mjestu na svijetu, u štali, rođena je Čistoća. Onaj koji će biti čovjek u najplemenitijem smislu riječi, a kojeg će ljudi, ponašajući se kao životinje, ubiti, rođen je među životinjama. Dijete koje će se u odrasloj dobi nazvati „živim kruhom koji je s neba sipao“, položen je u jasle – bukvalno na mjesto gdje se jede.

Simbolika također nije slučajna: Židovi su se stoljećima klanjali zlatnom teletu, a Grci pak magarcu – ljudi su se tim životinjama klanjali doslovno kao bogu. Sada u štalici imamo i vola i magarca prisutne da bi dali svoju nedužnu životinjsku naknadu klanjajući se svojem, pravom Bogu.

Nigdje nije bilo mjesta za djetešce koje se imalo roditi. Gostionice, svratišta, žarišta i pulsirajuća mjesta nemilosrdno su okrenule leđa očajnom bračnom paru – put ih je naposljetku odveo na samu marginu društva, mjesto nepoželjnih i izopćenih, neznalica i zaboravljenih. Doista, štala je posljednje mjesto gdje bi čovjek mogao potražiti Boga.

Stvoritelj svemira u štali

Zapitajmo se iskreno: zar je ljudska pamet mogla uopće pretpostaviti da će onaj koji je stvorio Sunce i Zemlju, svemir i sve nebeske planete jednoga dana trebati priproste životinje da ga griju svojim tijelima? Jedno je sigurno: ni u najluđim snovima ljudi nisu očekivali Spasitelja svijeta tako bespomoćnog i nemoćnog, u suštoj suprotnosti Mesiji koji bi odmah imao pokazati tko je i odakle dolazi spasiti svoj napaćeni narod jednom zauvijek.

Špilja također nije slučajna: svatko tko ga želi vidjeti, mora se sagnuti. Saginjanje je znak poniznosti – onaj tko se ne želi sagnuti obična je oholica i nije dostojan vidjeti Boga. Oni koji smanjuju svoj ego shvaćaju da se zapravo ne nalaze u špilji nego u sasvim novom svemiru gdje vrijede potpuno druga pravila i gdje je svijet položen u malene prstiće Novorođenog. Dijete je od samog početka nosilo svoj križ – križ siromaštva, izgona i ograničenja. Došao je u svemu jednak nama, osim u grijehu.

Sam je Betlehem postao veza između neba i zemlje: Bog i čovjek ovdje su se susreli i pogledali licem u lice.
Danas, dvije tisuća godina kasnije ponovno nemamo mjesta za bebu u svratištima. Okrećemo glavu na drugu stranu i govorimo: žao mi je, puni smo. Nemamo hrane i nemamo slobodne krevete, a najmanje mjesta imamo u vlastitim savjestima. Nerođena djeca? Nemojte nas nasmijavati…

Govorimo: Tko si ti? Ne poznajemo te. Imamo previše vlastitih problema da ti poklonimo makar sekundu svoga vremena.

Skupe barbike i prazna duša

Prije tridesetak godina i moja su vrata ostala zatvorena kad je na njih pokucao Mali Isus. Ležala sam u svojoj prekrasno uređenoj sobi, u luksuznom stanu mojih roditelja, jelka se za Badnjak nije kitila nego za Novu godinu kada su prigodno stizali i raskošni pokloni. Unatoč tome ja nisam bila sretna. U duši sam osjećala ogromnu prazninu koju skupe barbike nisu mogle ispuniti. U mom dječjem srcu već je, bez ikakve poduke i kateheze, gorio dar vjere koji mi je izmolila prabaka Alojzija koja je prijepodne kada sam trebala biti pobačena izderala koljena moleći krunicu i po njenoj žarkoj molitvi i Božjoj providnosti ja sam rođena.

Mali je Isus kroz godine kucao i ušao na vrata mog srca. Postao je moja ljubav, moj kralj i moj Spasitelj. Međutim nikada, nikada dok živim neću moći zaboraviti onu rupu u grudima, onu prazninu koju sam osjećala kada su moji roditelji pravili kompromise s jedinom stvari na svijetu koja je bila važnija od posla, lijepe kuće i lijepih stvari: nikad neću zaboraviti noći kad su moji prijatelji iz razreda sudjelovali u predstavama na polnoćki, a ja sam suzama natapala jastuk osjećajući bolnu čežnju za praznom esencijom moje duše.

Danas mojih četvero djece istinski i nesputano iščekuje i proslavlja dolazak Novorođenog, znajući da se u maleckom tijelu tog djeteta krije pravi Kralj, čije će raširene – raspete ruke jednom zagrliti cijeli
svijet – dovoljno je da taj svijet to samo poželi i probodene ruke će milovati i iscijeliti svaku, pa i najgoru ranu na svijetu.

Svečana obećanja

Ja sam danas sretna majka četvero djece. Da nije bilo žene imenom Alojzija, ja bih završila u nekoj kanti za smeće – moje nesretno iskidano tkivo, zaustavljeno srce koje dan danas neumorno kuca za moju obitelj istrunulo bi poput milijuna drugih srdaca slične, manje sretne sudbine.

Svaki advent za mene je posebna prigoda – zahvaljujem Bogu što sam živa i iščekujem, svake godine iznova, dolazak dječaka koji još jednom dolazi da nam promijeni živote nepovratno.

Nadolazeći advent imati će za mene još jedno posebno značenje: ona čežnja iz djetinjstva zadobila je sasvim konkretan obris – praznina koju sam osjećala napunila se ljubavlju i željom i za par dana s velikim ponosom i radošću polažem svoje privremene zavjete nakon odrađenog novicijata i ulaska u Franjevački svjetovni red.

Sigurna sam da se moja zagovornica na nebu blaženo smiješi i raduje. Sve što imam dugujem njoj, a posebno tekst ovog zavjeta koji ću svečano obećati i pred svjedocima izjaviti:

“Ja, sestra Alojzija, jer mi je Gospodin udijelio ovu milost, obnavljam svoja krsna obećanja i posvećujem se službi Njegova kraljevstva!”

Pošalji preko molitvenog zida molitvu za nerođenu djecu i mi ćemo je odnijeti na oltar bazilike Srca Isusova gdje će biti prikazana Bogu na sv. misi u petak. (Ako si na mobu vidi ispod)