Nikolina Nakić: Kako sam morala birati: znanstvena karijera – ili majčinstvo

— Nikolina Nakić – Glasnik

Mi ljudi međusobno smo različiti i postoje i različiti putovi posvećenja za svakog od nas. U tom smislu mene nisu daleko mogla odvesti postignuća, diplome ili titule, ali dati sebe za drugoga – tu se već moglo nešto učiniti.

 

Da se sad vratim dvadeset godina unazad i  predstavim se nekadašnjoj sebi, mislim da te dvije osobe ne bi imale baš puno toga zajedničkog. Pritom ne mislim da sam prije nužno bila lošija, a sad sam bolja, nego bih prvenstveno htjela podcrtati kako sam drukčije razmišljala i poimala sebe, a dobar dio tog nekadašnjeg razmišljanja nije bio realno uvjetovan na mojim stvarnim karakteristikama i preferencijama već, rekla bih, društveno uvjetovan.

Da ste me tada pitali da nabrojim nekih svojih deset osobina, rekla bih vam da sam odgovorna, vrijedna, znatiželjna, tvrdoglava, ali ne bih rekla da sam brižna. Da me se pitalo gdje se vidim za deset godina, nabrojala bih barem tri različite profesije ili radna mjesta no ne bih rekla: vidim se kao majka četvero djece. Nisam odbacivala majčinstvo kao takvo, jednostavno ga nisam smatrala prioritetom: vjerojatno mu u podsvijesti i nisam davala vrijednost kakvu zaslužuje misleći kako to može svatko, a ja ću se eventualno tome posvetiti kad postignem nešto što ne mogu baš svi. Gdje je cijeloj u toj priči bio križ? Na zidu, gdje mu je i mjesto.

Otkad sam s četiri godine počela čitati i na ponos mame i tate čitala novine i romane pred rodbinom ili grupom u vrtiću svi, baš svi su govorili: od nje će biti nešto! Koliko god te primjedbe bile dobronamjerne jedno je sigurno: to „nešto“ nije podrazumijevalo mene kako trčim za hrpom dječice. I sigurno me nisu ohrabrivale da se vidim tako. Tradicionalni katolicizam moje obitelji nije postavljao prava pitanja ni profilirao prave vrijednosti po pitanju poslanja žene: društvene vrijednosti imale su golemu prednost nad promišljanjima o ulozi supruge i majke i njenom mjestu u svijetu. Imanje većeg broja djece (točnije, većeg od dvoje) u mojoj široj okolini bilo je i donekle stigmatizirano u smislu da se smatralo da samo neodgovorni ljudi koji su usto i socijalni slučajevi (ili pak pripadnici određene manjinske populacije) rađaju više djece – u tom smislu puno je prihvatljivije bilo imati dvoje djece i psa, nego troje, četvero ili više djece.

Što od mene ne učini obitelj ili društvo, učinio je Bog.

Mi ljudi međusobno smo različiti i postoje i različiti putovi posvećenja za svakog od nas. U tom smislu mene nisu daleko mogla odvesti postignuća, diplome ili titule, ali dati sebe za drugoga – tu se već moglo nešto učiniti.

Prvo odstupanje od zacrtanih planova i uvriježenih slika o životu i svijetu bilo je kad sam upoznala supruga koji je dolazio iz obitelji od petero djece. Vjerujem da je u nekim krajevima naše zemlje drukčije, ali u doba mog odrastanja, osnovnog i srednjeg obrazovanja, ljudi s kojima sam se družila na faksu, čak u krugu poznanika u mom gradu, nitko nije imao tako veliku obitelj. Što je svakako žalosno i mnogo govori o današnjem društvu, ali je tako. Iz prve sam ruke mogla vidjeti suprugove roditelje koji žive u vlastitoj čistoj i urednoj kući i školuju svoju djecu, ljude koji vode jedan miran i sređen građanski život, dakle sliku koja nikako ne odgovara slici u mojoj glavi koja je bila u potpunosti društveno uvjetovana.

Rođenje prvog djeteta duboko me potreslo na svim razinama. Jest da sam i majčinstvu pristupila štreberski, prateći prvo trudnoću, a zatim i prve mjesece svog sina kroz knjižice, tablice i priručnike, misleći kako me zaista ništa ne može iznenaditi jer sam dobro pripremljena. Ne možeš pasti na ispitu koji si dobro pripremio, jel tako?

Međutim, život nije ispit i kad se dogodi iznenađenje, nešto što u redovnim okolnostima ne piše u svim tim knjižicama i priručnicima i što sigurno nije bilo navedeno u knjižici „Moja prva godina“ koju sam dobila u rodilištu, dogodi se da cijeli vaš sustav uvjerenja padne u vodu i vi morate izgraditi – ili prihvatiti – novi.

U tome i jest ljepota katoličkog nauka – spoznat ću kasnije – njegova nepromjenjivost i odolijevanje društvenim trendovima čine ga jedinim utočištem i jedini sustavom vrijednosti u kojem nema iznenađenja. Sve su situacije naime predviđene, svi putovi vode u jednom smjeru: smjeru spasenja, a nepredviđene okolnosti i poteškoće rješavaju se uz onu : Uzmi svoj križ i pođi za mnom.

Život je tako htio da je rođenje mog trećeg djeteta dovelo do činjenice da sam morala odustati od karijere i postati mama od 0-24. Nisam baš to imala na umu kad sam poželjela to svoje treće dijete no tako je svakako ispalo. Nije toliko ni važno što su potrebe tog trećeg djeteta bile veće – kod mene je bilo to, a kod nekog drugog će biti nešto drugo – situacija je bila takva da sam u jednom trenutku morala birati između onog za što sam se cijeli život pripremala: znanstvene karijere i doktorata na studiju povijesti i majčinstva.

U tom trenutku kad sam taj odabir sretno učinila (više sretno nego promišljeno) još nisam razumjela da je upravo taj put tihe i mukotrpne svakodnevnice koji ne bere lovorike baš moj put posvećenja. Da bih tome istinski prionula bilo je potrebno riješiti se starih predrasuda o majčinstvu kao nečemu manje vrijednom: početak ljubavi je istina i prije negoli nam daruje svoju ljubav, Bog mora očistiti naše duše od laži. Svakim trenutkom i svakim danom koji je prolazio u davanju onima koje volim i koji me najviše trebaju postajalo mi je jasnije tko sam ja i koje je moje poslanje. Paralelno s time i nedoumice i pitanja nekad nesmotrene okoline: “Pa zar si se zato školovala, što će ti diploma?“ su me u potpunosti prestala mučiti, ako ih je ikada i bilo. S druge strane, ako su mi se u međuvremenu dogodila i određena priznanja i pohvale zbog stvari koje nemaju veze s poslom koji obavljam kod kuće, baš je kontinuiranost i potreba da te “nevažne“ poslove obavljam upravo iz dana u dan dovodila i do vrlo uspješnog prizemljenja ako bi se moj „ja“ previše uzoholio.
Nedavno me jedan čovjek, u jednoj prigodi gdje sam ljudima trebala nešto govoriti, pitao: Nikolina, kako da vas tituliram?

Zbilja, kako?

Ne samo da mi na pamet nije padala titula koju sam stekla diplomom, nego je ono što mi je padalo na pamet ličilo na neki epitaf: voljena supruga i majka četvero – pa tko će to napisati na službenom predstavljanju jednog uvaženog skupa? Ali stvar je u tome da sam ja baš to i da sam tu gdje trebam biti. U darivanju sebe drugome i služenju svojima iz ljubavi.

Jedan neosporno i puno od mene pametniji i svakako puno rječitiji katolički monah napisao je ovako:
„Nisi me pozvao ovamo da nosim natpis kojim bih se svrstao u neku kategoriju, ti ne želiš da mislim o tome tko sam ja, već o tome tko si ti. Ili, još bolje, ne želiš da o ičemu previše razmišljam jer ti ćeš me uzdići iznad razine mišljenja. I ako neprestano pokušavam shvatiti tko sam, gdje sam i radi čega sam, kako će taj posao biti obavljen?“

Sva djela ovog svijeta nisu važna kao djelo ljubavi prema bližnjemu. Netko će to spoznati iz knjiga, mene je, pak, tome naučio život.

Pošalji preko molitvenog zida molitvu za svećenike da budu sveti i za svoju vjeru da je Bog osnaži i mi ćemo je odnijeti na oltar bazilike Srca Isusova gdje će biti prikazana Bogu na sv. misi u petak. (Ako si na mobu vidi ispod)