U POSJETU KLAUZURNOM
SAMOSTANU

— Goran Andrijanić

Velika je milost i velika rijetkost biti primljen u strogo zatvoreni monaški samostan. Novinar bitno.neta i suradnik Glasnika, Goran Andrijanić, je cijeli jedan dan proveo s monasima, te je uz pose-bno dopuštenje sa nekoliko njih i razgovarao. Dobio je i dozvolu za fotografiranje te je, dobrotom opata Samuela, dobio i brojne fotografije iz samostanskog arhiva. Ova predivna reportaža već je, sa drukčijim fotografijama i nešto izmijenjenim tekstom, bila
objavljena na bitno.netu.

(Samostan Novi Dvur pored gradića Toužama u Češkoj)

Priča o Novom Dvuru, prvom samostanu Reda cistercita (trapista) strogog opsluživa-
nja u Češkoj, počinje u Francuskoj, u Sept-Fonsu, njegovu „majčinskom samostanu“. Tamo su početkom 1990-ih poglavari primijetili da među njihovim kandidatima ima sve više čeških mladića. Mladi Česi pretraživali su Europu u potrazi za autentičnim monaštvom koje u svojoj zemlji nisu mogli naći; a našli su ga kod francuskih trapista.

UTEMELJENJE SAMOSTANA NOVI DVUR

Kada su shvatili kako u formaciji imaju velik broj Čeha, upravitelji trapističkog samostana započeli su razmišljati o utemeljenju novoga svetišta u rodnoj zemlji novopridošlih kandidata. Negdje u to vrijeme došao je i poziv ordinarija novoutemeljene biskupije Plzen, mons. Radkovskog, koji je htio svoju biskupiju obogatiti nazočnošću monaškog reda.
“Imali smo samo jedan uvjet”, priča nam opat Samuel:
“Nismo željeli dolaziti ovamo dok češki monasi ne prođu kompletnu formaciju u Sept-Fonsu. To je politika koje se pridržavamo. Kada bi se, primjerice, tu u Novom Dvuru pojavio dovoljan broj kandidata iz Hrvatske da započnemo razmišljati o utemeljenju samostana tamo, morali bi ovdje proći potpunu formaciju prije nego bismo ih poslali tamo.”
Kada je formacija okončana, skupina od nekoliko Čeha predvođena bratom Samuelom krenula je prema domovini. Tamo su uz pomoć biskupa tražili odgovarajuću lokaciju za novi samostan. Našli su je u blizini gradića Toužama. Tako je od 2002. godine na vrhu brežuljka smješten samostan Novy Dvur u kojem dvadesetak monaha žive posvećeni zagovo- rnoj molitvi. Molitvi za svijet.
Samostan je posvećen 2004., 2007. je dobio status priorata, a 2011. opatije. Danas u njemu živi oko 25 monaha, većina njih su Česi, a tamo je i jedan Hrvat. “Službeni jezik” je češki, to je i jezik liturgije u samostanu. Najveća crkva djelo je poznatog britanskog arhitekta Johna Pawsona i redovito izaziva pažnju stručnjaka.

JEDINI CILJ: ZAGOVORNA MOLITVA

Opat Samuel na pitanje o tome odmahuje rukom. Kaže kako redovito odbijaju posjetitelje koji žele samostan posjetiti tek kako bi se divili njegovoj arhitekturi.

(jutarnja molitva – bdjenje)

“Ne zanima nas umjetnost radi umjetnosti. Naš je jedini cilj bio imati samostan koji će odgovarati našem načinu života i njegovim potrebama“, pojašnjava.
A taj je način života obilježen onim najvažnijim: zagovornom molitvom.
Ritam dana monaha određuje molitva časova, u slučaju trapista sedam molitvenih časova kroz dan. Prvi – matutin ili bdjenje – počinje u 3 ujutro, a zadnji – kompletorij – u 19 i 30.
Monasi se prije molitve okupljaju u prostoriji gdje su obješene njihove liturgijske halje. U crkveni prostor monasi ulaze najčešće pojedinačno. Tamo se predaju molitvi sastavljenoj od himana, hvalospjeva, psalama i antifona koji se pjevaju gregorijanskim melodijama.
Euharistija se služi u 6 i 30 ujutro, nakon jutarnje molitve. Tada monasi u crkvu ulaze u procesiji, s kapuljačama preko glava koje skidaju prije poklona Presvetom sakramentu. Također, u procesiji napuštaju crkvu nakon sekste, podnevne molitve nakon koje slijedi objed.

Ne zanima nas umjetnost radi umjetnosti. Naš je jedini cilj bio imati samostan koji će odgovarati našem načinu života i njegovim potrebama, obilježen onim najvažnijim: zagovornom molitvom.

Vrijeme između ispunjeno je pojedinačnom molitvom, razmatranjem Božje riječi, susretima zajednice na kojima se razmatraju aktualna pitanja – i, naravno, u skladu sa starim motom sv. Benedikta „Ora et labora“ – radom.
“Monaški poziv jedan je od mnogih načina na koji Bog poziva čovjeka na posvećenje. Monasi nisu bolji ili svetiji ljudi od drugih, mi ne vjerujemo u to. Ali, događa se da neke ljude Bog poziva na takav život koji će biti posvećen u cijelosti molitvi i jednostavnosti. U središtu takva života je Euharistija i molitva, a ostali elementi, poput zajednice i svakodnevna rada, imaju za svrhu jačanje tog središta”, objašnjava nam opat Samuel.

POZIV BRATA KONRADA,
HRVATA IZ VITEZA

Brat Konrad, Hrvat, monah rođen u Vitezu, priča nam o tome kako je on osjetio taj poziv.

(brat Konrad, Hrvat iz Viteza)

„Poziv na duhovni život osjećam već odavno, ali životne okolnosti vodile su me u nekom drugom smjeru. Počeo sam osjećati kao da mi poziv izmiče kroz prste, kao da ga gubim i zbog toga sam bio jako nesretan. Ali sam istodobno počeo osjećati želju za ulaskom u neki samostan gdje bih se potpuno predao molitvi. Uputili su me tada na vlč. Antuna Pećara koji je bio povezan s trapistima. Preko njega sam došao tu“, kaže nam.
Iako nemaju zavjet šutnje, trapisti pokušavaju izbjegavati svaki suvišan razgovor. Kako smo vidjeli, to ne izgleda tako da se mora svugdje i u svakoj prilici šutjeti po svaku cijenu, nego se govori samo onda kada je to nužno, a i onda tiše. Veći dio vremena trapisti upotrebljavaju jednostavan znakovni jezik.
Šuti se i za vrijeme ručka, jedinog objeda tijekom dana na kojem se okupljaju svi monasi.

U središtu monaškog života je Euharistija i molitva, a ostali elementi, poput zajednice i svakodnevna rada, imaju za svrhu jačanje tog središta.

Autor ovog teksta imao je čast biti pozvan na zajednički objed s monasima. Tek kasnije je doznao da nemaju svi gosti samostana tu povlasticu koja uključuje i hod u monaškoj procesiji od prostorije s liturgijskim haljama do blagovaonice.
Monasi ne jedu meso, ali nedjeljom i blagdanima jedu ribu. Zabrana mesa ukida se za one koji su bolesni i kojima je potrebna „jača“ prehrana. Alkohol nije zabranjen, pa se za ručkom pije izvrsno češko pivo. Objed se sastojao od ukusne guste povrtne juhe, tjestenine i salate.
Za ručkom se, kao što smo spomenuli, šuti. Jedan od monaha čita naglas duhovnu literaturu. Taj dan čitao je „Amoris Laetitia“, postsinodalnu pobudnicu pape Franje. Monasi zajednički nakon objeda peru posuđe, a pomažu im i gosti.
Pitamo kasnije brata Konrada smeta li mu taj manjak razgovora u samostanu?
„Nimalo. Ja sam rođen na selu i puno sam vremena provodio u prirodi, u tišini. Mene je u životu kovala samoća i imao sam puno vremena razmišljati o sebi i dobro sam se upoznao. I takav sam došao ovdje, nisam glumio nešto što nisam. A oni su imali strpljenja sa mnom“, prisjeća se brat Konrad i dodaje kako osjeća da je „na svom mjestu“.

(moli i radi)

„Naravno, bilo je kriza. Ali, uvijek sam znao: ako odustanem od ovoga, idem protiv sebe i svoje prirode“, zaključuje i pozdravlja nas jer mora žuriti na predavanje jednog od profesora koji redovito dolaze u samostan i daju teološku naobrazbu monasima.
Svaki od monaha izmjenjuje se na raznoraznim poslovima u samostanu i oko njega. Tu je povrtnjak gdje monasi uzgajaju hranu za sebe, potom obližnja šuma koju održavaju, te ograđeni dio sa stokom u kojoj čuvaju nekoliko krava, ovaca i koza, radi mliječnih proizvoda i mesa koje prodaju.
Pored samostana nailazimo i na upravo dovršenu zgradu u kojoj se nalaze postrojenja u kojima monasi proizvode svoj senf i slatke namaze koje potom prodaju u Češkoj, Francuskoj i Njemačkoj. Uglavnom samostanima, ali dio tih proizvoda puštaju i u komercijalnu prodaju. To je još jedna trapistička tradicija koje se vjerno pridržavaju u Novom Dvuru: proizvodnja kvalitetnih prehrambenih proizvoda koji se potom prodaju radi uzdržavanja zajednice.
„Treba pronaći ravnotežu između molitve, koja je najvažnija, i posla“, priča nam brat Bernard koji je zadužen za proizvodnju senfa i kojeg smo zatekli u radionici kako isprobava novi recept.

Brat Prokop: „Kada sam ušao u formaciju, naprosto sam znao kako sam pronašao svoje mjesto. Znao sam da ću, ako odem s njega, propasti. Crkva neće propasti, ali ja hoću.

„S jedne strane, posla ne smije biti previše kako vrijeme za molitvu ne bi bilo ugroženo. S druge, moramo raditi jer su nam potrebni novci, a moramo raditi i jer nam je to potrebno kao ljudima, što je sv. Benedikt dobro znao“, objašnjava Bernard, Francuz koji je u češkom samostanu pomogao stvoriti recepte za nekoliko vrsta senfova. Trenutačno ih proizvode sedam. Recepte za neke od njih preuzeli su iz Francuske, neke su pak osmislili u Novom Dvuru. Potpisnik ovih redova probao je nekoliko i može posvjedočiti kako je riječ o izvrsnom senfu proizvedenom, naravno, na prirodan način bez konzervansa i kemijskih dodataka.

OPAT SAMUEL I CRKVA U KRIZI

Dva dana provedena u samostanu, u ritmu molitve časova kojima smo redovno nazočili, sigurno nisu dovoljna da se stekne cjelovit dojam o tome što monaški život jest. Ali su dovoljna da bi to, barem donekle, naslutili.
Ono što je očito na licima ovih mladih ljudi jest izraz mira i posvećenosti. Izraz koji govori kako osjećaju da su na pravom mjestu. A doista su mladi. Kada ih čovjek vidi u koru crkve kako pjevaju gregorijanske korale, sve mu se priče o „Crkvi u krizi“ čine smiješne i pretjerane.

(scriptorium)

Može biti da to one doista i jesu.
Kada pitamo opata Samuela kako to da monaški život cvjeta u jednoj takvoj „dekristijaniziranoj“ Češkoj, on nam odgovara:
“Za mene, priča o ‘dekristijaniziranoj Češkoj’ pomalo je otrcana. Ako baš hoćete, ne mogu zamisliti zemlju koja je više ‘dekristijanizirana’ od moje domovine – Francuske. Naše je iskustvo kako postoje oblasti u Češkoj u kojoj je vjera još uvijek živa i u kojima nastaje veliki broj poziva”, objašnjava opat i dodaje kako društveno okruženje, naravno, može biti čimbenikom, ali da ništa ne može ugušiti čežnju za Bogom koja je i dalje jaka među mladima.
Ono što je važno, naglašava, jest da postoji jaka zajednica koja može zadovoljiti tu mladenačku čežnju za Bogom. Među njegovim monasima, kaže, puno je onih koji su doživjeli obraćenje u postadolescentskim godinama, pa i onih koji su kršteni tijekom svoje formacije.

… pročitaj reportažu do kraja u Glasniku srca Isusova i Marijina – godište 107, listopad 2016,  broj 10,  cijena 9 kn