— Petar Nodilo, SJ

Mnogi čeznu za mudrom riječju koja će, nadaju se, srušiti brane, slomiti lance u duši i otvoriti prostora Božjoj ljubavi. A to nije nimalo lako jer živimo u svijetu koji je zaboravio Boga, u svijetu koji je izgubio osjećaj za grijeh; svjetovnost je prodrla u gradove i sela, obitelji, prodrla je kroz zidove samostana i od nje se više nije moguće sakriti. Postali smo dijelom bezbožne kulture i ona je postala dio nas.

Kako živjeti svoju vjeru u takvome svjetovnom svijetu,kako duhovno napredovati? Kako dohvatiti do “mjere uzrasta punine Kristove“? Kako se otvoriti Duhu koji je u nama? Kako učiniti da „ljubav razlivena u srcima našim“ konačno poteče?

S milošću Božjom, kanim na ovim stranicama svaki mjesec pisati duhovne poticaje koji će, nadam se, biti od pomoći. Ovu rubriku sam najprije kanio nasloviti „duhovno vodstvo“. No, razmišljajući o tom nazivu, uvidio sam, da on u sebi nosi duhovne zamke u koje se čovjek lako može uloviti te mi se čini vrijednim, za ovaj prvi tekst u nizu, neke od tih zamki ovdje izložiti.

SLIJEPAC SLIJEPCA VODI

Prva zamka je da se duhovno vodstvo lako može pretvoriti u onu Gospodinovu „slijepac slijepca vodi“. Jer iz iskustva sam već naučio da bi mnogi rado bili vođeni na način da ne moraju više u vlastitoj savjesti promišljati o odnosu Božjeg zakona i vlastitog života i donositi teške životne odluke već bi rado da to netko drugi za njih čini. Trebam li nekome dati otkaz ili ne? Suprotstaviti se šefu ili šutjeti? Ići na sud sa susjedom ili ne? Je li nešto što sam napravio težak ili lak grijeh i smijem li se ili ne smijem pričestiti? Trebam li promijenim posao, fakultet, hoću li postati redovnica ili ne? …

„Postali smo dijelom bezbožne kulture i ona je postala dio nas. Kako živjeti svoju vjeru u takvome svjetovnom svijetu, zadatak je vrlo zahtjevan.“

Brojne su, dakle, situacije u kojima bi pojedinci teret odluke, a s njim i posljedice tih odluka, rado prebacili na tuđa leđa. Za tim ponekad, svjesno ili nesvjesno, teže osobe koje traže duhovno vodstvo. Takvim osobama je potrebno izložiti Božji zakon, ukoliko ga dobro ne poznaju, pomoći im da nauče prepoznavati Boga u životnim situacijama i na ljude i stvari gledati kroz evanđeoske naočale ne bi li postali sposobni za odgovoran život. Drugim riječima, duhovno vodstvo ne znači zamijeniti nekoj osobi savjest već joj pomoći da informira i oblikuje svoju savjest u svjetlu vjere u Krista uskrsloga te da onda bude sposobna zrelo pred Bogom donositi životne odluke i snositi njihove posljedice.

PRIDAVANJE PRETJERANE VAŽNOSTI SAMOME SEBI

Druga moguća zamka je da neka osoba vremenom postane nesretna zbog neimanja duhovnog vođe i onda zbog toga nesposobna duhovno napredovati u Kristu. Takve osobe mogu samima sebi biti toliko važne da postanu devastirane i nesretne ukoliko ne nađu nekoga koga bi mogle nazivati svojim duhovnim vođom i koga bi mogle među društvom i prijateljima isticati kao znak vlastite duhovne nadmoći. Radi se, naravno, o oholosti zamaskiranoj u svojevrsnu želju za duhovnim.

Takve osobe su često u lovu na duhovno vodstvo i duhovne vođe. Za takve je dobro da budu na lijep način odbijene u nadi da će im to pomoći da osjete svoju malenost i postignu zdravi osjećaj vlastite nevažnosti. A to znači bez ogorčenosti živjeti u svijesti da će svijet, Crkva, moja redovnička zajednica, moja obitelj, moji prijatelji i neprijatelji i najvažnije – sam Bog, sasvim lako bez mene, možda i puno lakše nego sa mnom.

„Duhovno vodstvo ne znači zamijeniti nekoj osobi savjest već joj pomoći da oblikuje svoju savjest u svjetlu vjere u Krista kako bi bila sposobna zrelo pred Bogom donositi životne odluke.“

Doći do svijesti da nisam ni nezamjenjiv ni Bogom dan. „Sluge smo beskorisne!“ kako reče Gospodin. A opet, u svemu tome znati da me Bog ljubi i želi tu gdje jesam, da računa na mene i da sam važan u svojoj nevažnosti. Tek kad uz milost Božju postignem ovu zdravu svijest vlastite bitne nebitnosti prestat ću nezdravo žudjeti za duhovnim vodstvom kakvo mi Bog nije namijenio.

Tada ću biti sposoban bistrim očima vidjeti da oko mene već postoje ljudi kroz koje mi Gospodin govori, ali da sam se jednostavno do sada ne taj govor oglušivao. Bog mi govori kroz riječi Svetoga pisma, kroz sakrament ispovijedi, euharistije, govori mi kroz bližnje s kojima živim, govori i u mom vlastitom srcu po Duhu Svetom koji mi je dan. Moram izoštriti uho da mogu prepoznati njegov glas i da ga lako mogu razlikovati od glasa Zavodnika i od glasa moje ranjene ljudske naravi.

EMOCIONALNA NEZRELOST

Neutaživa želja za duhovnim vodstvom može biti, i često jest, prikrivena želja za emocionalnom utjehom. Osobe koje su emocionalno nezrele se osjećaju prazne, potrebne ljubavi, lako upadaju u stanja „nitko me ne voli“ te su poput emocionalnih nagaznih mina koje uokolo hodaju čekajući da netko na njih nagazi da bi mogle pred njima eksplodirati sa svojom prazninom potrebnom emocija.

„Živjeti vlastitu malenost znači bez ogorčenosti živjeti u svijesti da će svijet, Crkva, moja redovnička zajednica, moja obitelj, moji prijatelji i neprijatelji i najvažnije – sam Bog, sasvim lako bez mene.“

Takve osobe ponekad pronađu nekog svećenika nesigurnog u sebe i potrebnog osjećaja važnosti, potrebnog nečega što će mu potvrditi da je dobar svećenik. „Dopusti mi da ti crpim emocije, a je ću tebe, zauzvrat, držati za velikog duhovnika i kolosalnog svećenika“, kao da takvi kažu. Takvi odnosi, naravno, ne pomažu ni jednome ni drugome, već oboje ostavljaju u stanju nezrelosti.

Kadikad svećenici susretnu osobe koje, nakon što je njihov dugogodišnji „duhovni vođa“ otišao u starački dom ili bio premješten na drugu župu ili iz bilo kojeg razloga postao nedostupan, traže novu osobu koja će im pružati emocionalnu utjehu. Takvoj se osobi ponekad može pomoći na način da se ustrajno odbijaju njezini pokušaji za dogovaranje duhovnog razgovora uz kratko objašnjenje razloga, uz nadu da će tako uspjeti posvijestiti svoju emocionalnu nezrelost…

„Neutaživa želja za duhovnim vodstvom može biti, i često jest, prikrivena želja za emocionalnom utjehom.“

To su, dakle, tri zamke u koje može upasti netko tko traži duhovnika, ali to su i zamke u koje može upasti i sam duhovnik. Tako, s milošću Božjom, čuvajući se mnogih zamki, kanim pisati duhovne poticaje nadahnute ignacijevskom duhovnošću, nešto što mi se, nakon što sam odustao od naziva „duhovno vodstvo“, najbolje čini nazvati „razlučivanje duhova“. O tom nazivu, napisat ću nešto možda neki drugi put. Poštovani/ne štovatelji/ce Srca Isusova, nadam se da će vam poneki duhovni poticaj iz ovih tekstova biti od pomoći u življenju vjere i napretku k svetosti na koju smo svi pozvani.