Da, mlada sam, redovnica sam i sretna sam!

— S. Ivančica – Glasnik

Misionarka Glasnika Srca Isusova, s. Ivančica, piše o neobičnim događajima i ljudima koje je susrela na svom nedavnom putu u misije…

Čitajući biografiju p. Gabrića putujem vlakom natrag u svoju Ukrajinu.

“Još je mnogo duša po nepreglednim džunglama Bengalije koje treba dovesti srcu Isusovu i Marijinu”. Razmišljam o svojim Ukrajincima, o selima i zaseocima Karpata gdje je život stao i nema svećenika ni redovnica kako bi ljude približili Bogu. “Kako je lijep, odgovoran i uzvišen misionarski život”. Bogu nikada neću moći dovoljno zahvaliti što me poslao u misije. Moje misli naglo prekida jedna mlada djevojka koja me u vlaku, negdje u Mađarskoj, fotografira. Bila sam u šoku. Drugi put u istom danu začuđena lica iza fotoaparata me fotografiraju. Prvi su bili Kinezi, koji ionako sve slikaju pa me nisu iznenadili. Ali ova mlada djevojka usred Europe, zašto ima potrebu slikati mladu redovnicu u redovničkom habitu? Europa rasadnik zvanja i misionara koji su se raširili po svem svijetu gleda na redovnicu kao na osmo svjetsko čudo. Redovnice u svojim habitima očito više nisu normalna pojava.

Dogodio se kvar na pruzi, prebacuju nas na autobuse pa ponovno na vlak. Uz svoje stvari vučem i kofer jedne bake, sama ga nije mogla tako prebacivati, a nitko joj nije ponudio pomoć i ponovno osjetim poglede i čujem komentare ljudi “vidi sestra pomaže”. Mislim si: pa ljudi Božji što vam je tako čudno?!

Stigavši u Budimpeštu morala sam metroom doći sa željezničke postaje do autobusne kako bi nastavila put za Zakarpatye. U metrou mi je pristupio kontrolor karata kako bi me pitao da li mi je potrebna pomoć u snalaženju u tim podzemnim labirintima. Lijepa gesta, a bio mi je toliko simpatičan kada je shvatio da se snalazim bez problema te se ispričavao jer on zna samo osnove engleskog pa nije mogao dalje nastaviti razgovor sa mnom, a htio je. U metrou ponovno čuđenje, podsjetilo me to na moje prve dane boravka u Africi kada su ljudi s prstom upirali u mene i govorili: bijela je, a ovdje ista stvar samo su govorili: mlada a redovnica, ali s istim čuđenjem u očima. Kako mi je samo bilo drago što sam u habitu i što nisam išla taksijem nego što sam u vrevi naroda. Da, redovnica sam, mlada sam i sretna sam. Iako mi je pomalo bilo neugodno bila sam ponosna što je moj lik odavao pripadnost Kristu. Do polaska autobusa imala sam još četiri sata. Na kolodvoru su se izmjenjivali ljudi, Europljani, Arapi, Afrikanci. U jednom trenutku prekrižila sam se i počela, normalno sjedeći na stolici moliti časoslov. Djevojka do mene prestala je jesti svoj sendvič i u čudu me gledala kao i većina Europljana. Afrikancima i Arapima to je pak bila potpuno normalna pojava. Bože moj, na što je Europa spala. Čudo je redovnica u vlaku, u metrou, redovnica koja se moli… o kada bi te svi narodi slavili Bože, „svi narodi neka te slave… neka Te štuju svi krajevi svjetski“.

Nakon par sati više nitko nije reagirao, priviknuli su se na pojavu redovnice do časa kada je u čekaonicu stigao jedan mladić. Uletio je vrlo teatralno, obučen sav u crno, crne duge kose, s plaštom do poda, crnim šeširom koji prekriva dio lica… Jasna obilježja po odjeći označavala su pripadnost nekoj sotonističkoj sekti. Pogledi svih ljudi u čekaonici u sekundi su ponovno bili na meni. Pogledi kao da su tražili zaštitu. Sjedili smo svi tako neko vrijeme, nastavila sam moliti u sebi i čitati biografiju p. Gabrića. “Još nebrojena srca ne znaju za smisao Križa, još milijuni duša u tami progonstva stoje. Zašto Kriste, još žrtvenici kumira stoje? Jer vjerni, žarko molit se boje: Dođi kraljevstvo tvoje.”

Pošla sam malo prošetati se, od jutra noge mi se ukočile, vraćajući se prema sjedištu vidim da više nije slobodno. Jedno mjesto je slobodno, sjedam na njega kad eto me točno nasuprot licem u lice s dotičnim mladićem. Gleda on mene, gledam ja njega, gledaju ljudi nas. Jedino što sam se sjetila bilo je da sam izvadila krunicu iz džepa. Ponovno sam se počela moliti. Ne znam točno kada je otišao, nisam primijetila, ali po završetku krunice više ga nije bilo tamo. Stigao je konačno i moj autobus. Na Mađarsko – Ukrajinskoj granici zadržali su nas puna četiri sata. Poredali nas na granici u liniju, osjećaj za ljudsko dostojanstvo nula bodova, čisto da znamo da izlazimo iz Europske Unije. Bilo je negdje pet ujutro kada sam ugledala u Užgorodu nasmijana lica s. Jožice i p. Aleksandra koji su me čekali nekoliko sati kako bi dalje nastavili put prema našoj kući. Prema našoj realnosti, možda teškoj, ali radosnoj. A za moju civiliziranu i razvijenu Europu mogu samo svim srcem moliti: Dođi Kraljevstvo tvoje! Žetva je velika a radnika nema. Pošalji nove mlade oduševljene duše redovnika i redovnica u veliku europsku njivu.

Pošalji preko molitvenog zida  molitvu na oltar bazilike Srca Isusova koja će u petak biti prikazana na sv. misi da ti Gospodin dade milost sreće u svome zvanju, u svom braku i životu… (Ako si na mobu vidi ispod.)