Čudesno ozdravljenje žene s tisuću boli na duši
— S. Ivančica – Glasnik
“Ne sjećam se kada je netko tako vikao na mene”, piše naša draga misionarka s. Ivančica iz misija. “Ukratko, u dva sata, dok nije sjela s nama u auto, prekopala je pola njive krumpira, s tolikim bijesom je udarala po zemlji da je zemlja odskakivala metar u zrak. Otrčala je u potok oprati posteljinu, naravno da je cijelo vrijeme urlala na nas, a kada je počela mahati sjekirom i hodati oko nas i potom oko auta pomislila sam: ‘No, dobro Bože, kako ćeš sad ovo riješiti jer uistinu ne izgleda obećavajuće’.“
Kako smo započele preuređenje i nadogradnju naše kuće, u posljednje vrijeme često se družimo s našim majstorima. Zanimljivo je to, među njima imamo subotare, pravoslavce, grkokatolike… samo rimokatolika nema, jer nas jednostavno ovdje nema puno. Pristojni su, dragi, a kako vrijeme odmiče počinju shvaćati što radimo na ovom svijetu. Nadglednik nas je zamolio ako bi mogle pomoći jednom njegovom radniku da si napravi osobnu iskaznicu. Ima 17 godina, a ne može ga službeno zaposliti jer nema dokumenata. Dobro, može, pristale smo dok nismo ni znale u što se upuštamo.
Prvi korak treba nagovoriti mamu da uzme svoje dokumente kako bi izvadila rodni list i ostale dokumente po raznim institucijama prije nego li se može predati zahtjev u policiji. Djeca su još sva maloljetna i mama to mora za njih obavljati. Kažu mama ne želi, sin već godinu i pol ne živi s mamom i da je mama malo hirovita. Mislimo si, kako ne želi? Sad, zbog jedne hirovite žene dijete nema dokumente, pa nikada se neće moći ni zaposliti, i bit će socijalni slučaj od početka do kraja života.
Otišle smo u to selo i u općinu, tražimo tu i tu osobu možete nam pokazati gdje živi? Pristali su ići s nama jer to selo nije baš na nekom glasu. Polovina stanovništva je romskog podrijetla i kažu ako zalutaš u njihov dio, ne izađeš van… no dobro nisam baš sigurna da je tako… I tako smo stigli do Marijane.
Putem sam se zahvaljivala Bogu za sve koji su sudjelovali u kupovini naše Škode jer gdje ta žena živi, ne znam kako bi došle da nemamo pogon na sva četiri. Bila je u polju, ali su je pozvali susjedi pa je dotrčala doma. Hirovita, hm, ona ničiju pomoć ne treba, svašta je izgovorila, no, uglavnom dogovorile smo se da dođemo sljedeći utorak nakon što primi socijalnu pomoć i njoj i njezinoj djeci (više nije u pitanju samo Kolja nego još dvije sestre i jedan brat) ćemo pomoći napraviti dokumente, ona treba ići s nama po tim institucijama. Kolja je procvao kada je čuo da postoji šansa da dobije dokumente a, kažu, i sestre.
U utorak smo ponovno došli do Marijane. I onda se nastavila dur dom veselica kako kažu na Zakarpatyu. U petak je primila socijalnu pomoć, u utorak više niti jedne lipe nema, sve je zapila, usput se potukla tako da joj je lice svo plavo, viče, urla na nas. Ne sjećam se kada je netko tako vikao na mene, mirno smo joj rekle da ne idemo nikuda, da su nam djeca važna i da moraju imati dokumente. Ukratko u 2 h dok nije sjela s nama u auto prekopala je pola njive krumpira, s tolikim bijesom je udarala po zemlji da je zemlja odskakivala metar u zrak. Otrčala je u potok oprati posteljinu, naravno da je cijelo vrijeme urlala na nas, a kada je počela mahati sjekirom i hodati oko nas i potom oko auta pomislila sam: „no dobro Bože, kako ćeš sad ovo riješiti jer uistinu ne izgleda obećavajuće“.
Nazvale smo nadglednika da doveze Kolju, a djelatnica iz općine koja je bila s nama nazvala je policiju koja je naravno bila zauzeta i nije mogla doći. Marijana se nastavila ludirati po dvorištu i polju, s vremena na vrijeme bi nas pogledala vidjela bi da smo i dalje tu te bi novom silinom počela s motikom i sjekirom lupati po polju i drveću. Sve što smo govorile odlazilo je u prazno. s. Jožica je u jednom trenutku ušla u kuću i u raspuknute zidove ubacila našu čudotvornu medaljicu, Marijana se ubrzo približila kući i nastavila ludirati, ali s malo manjim intenzitetom, počele su iz nje izlaziti njezine boli, a iz kuće je izašao najmlađi sin i novi mamin ljubavnik.
Tada je stigao Kolja, susret majke i sina nakon godinu i pol dana. Kolja s očima punih suza i pitanjem zašto to radite mama? Mama, molim vas, pomognite mi. A Marijana s tolikim bijesom urla na njega da su joj skoro žile na vratu popucale. Meni je skoro srce puknulo dok sam gledala Kolju, savio je ramena, kao da na sebi ima cijelu planinu, šake je čvrsto stisnuo kako mu se ruke ne bi vidno tresle. Majčice draga daj nam pomogni da se Isus ovdje proslavi. Marijana je ušla u kuću a Kolja za njom, ljubavnik je pobjegao, a mi vani molimo da Isus otvori put do srca te žene. Marijana izlazi i govori ako i meni napravite novu osobnu idem s vama, moja je stara nevažeća. Dobro budemo, samo da osiguramo djecu.
Danima smo obilazile institucije, s njom prošle par stotina kilometara naprijed nazad, dio dokumenata koji su uvjet za osobnu iskaznicu smo napravili, no, zapelo je na mjestu gdje djecu prijaviti, na koju adresu. Marijana živi u kući od svog kuma koji je bio u zatvoru i potom umro tako da nema nikakvo pravo na tu kuću, niti bilo kakav dokument, a u kući od pokojnog oca gdje su se djeca rodila, svekrva i obitelj su je ionako odavno izbacili van i sve dokumente spalili. U njezinoj rodnoj kući gdje je Marijana prijavljena živi njezina mama i brat i oni ne žele da se djeca tu prepišu jer se boje da će htjeti i suvlasništvo nad tom kućom.
Išle smo na općinu, policiju, socijalnu službu, kod odvjetnika, nema vrata na koja nismo pokucali. Kažu djeca se moraju prepisati tamo gdje je mama prijavljena, a za to nam treba domova knjiga, dokument koji nam vlasnik mora dati da u nju u policiji zapišu tko sve u toj kući živi. Tako da smo otišli do njezine rodne kuće, kako bi nam dali taj dokument jer bez njega ne možemo pomoći djeci. Kada ju je brat ugledao, opet je nastao kaos.
Sada već imamo potrebu i zaštititi Marijanu jer družeći se s njom saznale smo kako je težak život imala. Od kada je bila mala otac je pio i tukao sve redom, mlada se udala, pobjegla na neki način od kuće, rodila četvoro djece kada su muža konji na polju pregazili, a nju izbacili s malom djecom iz kuće. I svaki sljedeći čovjek s kojim je počela živjeti bi ubrzo umro. Sama je teški plućni bolesnik, odala se alkoholu i djeca čim su postala dovoljno velika pobjegla su od nje. Tako da trenutno samo najmanji živi s njom. Brat je cijelu njihovu povijest počeo iznositi van, optužuju jedan drugoga, rane iz djetinjstva samo frcaju van, naravno da je bio pripit, agresivan. Jako agresivan. Od djetinjstva je i on okružen samo alkoholom i agresijom i to je potpuno normalno ponašanje.
Svi susjedi vire preko svojih ograda. Joj, moj Bože, gdje smo to opet upale, no dobro opet urlaju na nas i samo malo nedostaje da se nađemo usred tučnjave. Gdje stati? Fizički prepriječiti put brata do Marijane, mislim si, nas valjda neće udariti, Isus je s nama, dok bi sestru bez problema udario, s obzirom kako naginje prema njoj nasilno, prijeti da će ubiti i nju i djecu i nas ako ih tu prepišemo. Kako ih smiriti? Djeci hoćemo pomoći, djeca su važna. Ta divna Božja stvorenja, ničim odgovorna što su se našla u takvoj situaciji pa da im vlastita obitelj to radi. Žive malo tu, malo tamo, nitko ih neće zapisati kod sebe. Užas, za nepovjerovati, sve državne institucije za njih znaju i nitko ne čini ništa.
Tu noć Marijani od cjelodnevnog stresa je pozlilo tako da je i hitna intervenirala. Drugi dan ispred jedne institucije morale smo čekati neko vrijeme, nazvale smo p. Aleksandra i pitale da li bi mogle doći do njihovog samostana dok čekamo da imamo sv.Misu? Taj dan u našoj T. Remeti ionako nema sv. Mise, i da bi dovele Marijanu. Rekle smo joj, Marijana mi ne možemo živjeti i raditi ovo bez Euharistije i molitve, hoćeš li ići s nama ili ćeš u parku čekati? I tako je Marijana prvi put bila na rimokatoličkoj sv. Misi.
Sljedeći dan u jednom uredu Marijana je rekla sljedeće: znate sestre već danima hodaju sa mnom i pomažu mi a ja sam bila tako bezobrazna prema njima, toliko su me dugo morale čekati, moj brat im je prijetio, skoro su i one nastradale, pa dajte mi i vi pomognite malo. No, hvala i slava Bogu Marijana, što si se trgnula i počela boriti za sebe i svoju djecu. A potom još nadodala, ja bi ponovno išla kod vas na Misu, tamo su mi se otvorile oči, pokazale ste mi pravi put. Razumijela sam kako nepravilno živim. Dokumente još nismo do kraja uredili, birokracija je strašna, ali sada se i Marijana bori za svoju djecu, s ponosom nosi čudotvornu medaljicu oko vrata, svaku večer se moli Majci Božjoj te vjerujemo da ćemo uz Božju pomoć i vaše molitve doći do srdaca ostatka obitelji i ljudi koji rade po raznim institucijama.