Bogoubojstvo Zapada – knjiga o rubovima civilizacijskog ponora

Već sama naslovna fotografija knjige Zorana Vukmana „Bogoubojstvo Zapada“ zgusnutom nas simbolikom uvodi u svijet koji nam knjiga donosi. Fotografija prikazuje muškarca, transvestita, polugolog, klaunovski našminkanog, u bijelom ženskom (ima li neki drugi?) grudnjaku, s postavljenim velikim bijelim anđeoskim krilima na leđima i svetačkom aureolom iznad glave. Zdravom razumu već naoko nepomirljivi elementi, spojeni u nespojivu fuziju karikature, negacije muškosti i svojevrsne blasfemije. No, postoji li danas u javnom diskursu uopće blasfemija i nenormalnost kao takva, smije li čovjek primijetiti da nešto suštinski nije u redu s ovakvim prizorom? Je li u ovom modernom svijetu uopće moguće pozivati se na svetost bilo čega: spola, braka, obitelji, Boga, čovjeka stvorenog na sliku Božju… upitali smo autora knjige.

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Dakle, postoji li za današnjeg zapadnog čovjeka svetost ili je svojim bogoubojstvom odstranio iz života sve ono što se u duhovnosti, kulturi i tradiciji tkalo stoljećima? O kakvom se ovdje bogoubojstvu radi?

Lik kojeg ste tako dobro opisali s naslovnice knjige i lucidno protumačili smisao te ilustracije, upravo pokazuje krajnje konzekvence društvene shizofrenije suvremenoga čovjeka na Zapadu. Htio sam reći: Ecce homo! Ovo je taj vaš čovjek kojeg stvarate, ovo je ono u što se izrodio čovjek kao samostvoritelj, upravo karikatura „ubermenscha“ jer svaki je nadčovjek, pa tako i Nitzscheov, zapravo osuđen na grotesku, u povijesti, pokazalo se i vrlo zlu, u komunizmu i nacional-socijalizmu. Taj odbojni lik u sebi sublimira upravo tu antisakralnu svijest suvremenog čovjeka koji se poigrava miješanjem semantike sakralnog i profanog, i koji spaja nespojivo. Rezultat nije samo groteska nego i poruga svetome. Hoće se reći, više ništa nije sveto, taj odbojni lik kao da poručuje: ja sam anđeo, i u toj poruci na vizualnoj razini osjeća se jaka dijaboličnost, jer ne samo da se sveto izobličuje, nego se i prisvaja kao forma za izraz vlastite deformacije. Takve pojave na Zapadu nisu više eksces, njih primaju na najvišim razinama, transvestiti su postali gosti državnika i parlamenata. Zapanjujuća je činjenica da travestiju prihvaća politički i medijski „mainstream“ kao najnormalniju pojavu, kao nešto novo, drukčije i originalno. Neronovsko-kaligulovski duh se probudio na području negdašnjeg Zapadnog rimskog carstva, zloduh neopoganstva se odavno već razmahao. U tom kontekstu, mnogi ljudi su zbunjeni, pogotovo mladi čija se percepcija svetog mijenja, oni gube memoriju o svetome, upoznaju samo cinizam i poigravanje sa značenjima i identitetima na izvanjskoj razini. Duhovna bit kao da nije bitna. Kreatori rodne agende uvjereni su da su Boga uklonili i na njegovo mjesto postavili vlastitu sliku novoga Postanka. Redefiniraju antropologiju, spolove, rodove, sve su pobrkali, a ja sam se u knjizi upravo usredotočio na filozofsku, teološku, književnu i biblijsku genezu bogoubojstva.  Suvremeni čovjek živi kao da mu Bog ne treba, kao da je Bog uistinu „mrtav“, za njega je to samorazumljiva činjenica. Pokušao sam dekodirati gender kod kao krajnji izraz bogoubojstva, kao posljedicu do čega nas je dovelo ignoriranje ili negiranje Boga od Francuske revolucije do danas. Sve što se, kako kažete, tkalo stoljećima, u duhovnosti i kulturi sada se prepušta samozaboravu.

Nastojeći ući u groteskne pojavnosti današnjice posežete za povijesnim korijenima odricanja od Boga, prvenstveno se osvrćući na Nietzscheov nihilizam i nalazeći njegovu filozofsko-književnu oprečnost u Dostojevskom. Gdje su temeljne točke razilaska dvojice velikih autora i je li današnjica nadmašila i samog Nietzscheovog „nadčovjeka“? 

Dostojevski je bio pisac kršćanskog proročkog nadahnuća. Stavio sam ga u analogiju s Nietzscheom upravo na tom planu anticipiranja procesa koji su nama danas poznati, a oni su ih naslućivali. I jedan i drugi su vidjeli da se Božji poredak urušava, ali Nietzsche je u tome vidio prigodu za realizaciju svoje fantazmagorične vizije nadčovjeka, njegov Zaratustra je filozofsko-poetska kreacija, netko nemoguć u zbilji, a da ne preraste u frankenštajnovsko čudovište. Dostojevski je u istom procesu vidio zloćudne igre Antikrista, on je naslutio da dolazi vrijeme obogotvorenja čovjeka, da će čovjek biti obmanut. Nietzsche je prvi put spomenuo sintagmu o „smrti Boga“ (danas mnogima poznato opće mjesto) u svojoj manje poznatoj knjizi “Radosna znanost“ 1882. godine, da bi filozofiju bogoubojstva razradio godinu kasnije u knjizi „Tako je govorio Zaratustra“. Nietzsche je „smrt Boga“ doživio kao povijesni poraz kršćanstva, a izlaz je vidio u prevrednovanju svih vrijednosti, rušenju staroga poretka koji bi iznjedrio novoga čovjeka, superiornog čovjeku kršćanske tradicije. On je od Bogočovjeka Krista išao prema Čovjekobogu, obrnuo je proces, dok se Dostojevski nikada nije odrekao Krista, on je u Kristu vidio sve, jedini izlaz i spas za čovječanstvo. I upravo se već nekoliko puta u povijesti „nadčovjek“ pokazao kao karikatura. Otuda i onaj lik na naslovnici koji svojom pojavom šokira. Htio sam tom slikom ilustrirati svoju tezu o dekonstrukciji čovjeka kao Imago Dei i potaknuti ljude na razmišljanje – je li to čovjek budućnosti, nadčovjek, oslobođen svih spona, koji stvara samog sebe kao neko novo biće? 

Knjigu predstavljate kao svojevrsni nastavak svoje uspješnice „Propast svijeta ili novo doba poganstva“, objavljene prije 20 godina. Knjige su, na neki način, analiza sadašnjice i proroštvo sutrašnjice, no u jednom trenutku navodite da ste i sami zatečeni snagom i masovnošću kojom je novi kult zahvatio zapadni svijet. O kojem je kultu riječ, kakvoj ideologiji?

Riječ je o gender kultu. Rodna ideologija se nameće kao novi oblik vjerovanja, kao svojevrsna pseudoreligija s paraznanstvenim utemeljenjem. Ona je nametnuta silom društvenog ugovora između liberalnih i antiteističkih Vlada na Zapadu i dekristijaniziranog građanina koji pristaje da mu se nametne regulativa koja prvi put u povijesti ozakonjuje rodni kaos. Nikada o tom pitanju nije bilo normalne društvene rasprave. Rodna agenda je jednostavno silom, zakonski, politički, medijski nametnuta u većini zemalja na Zapadu. Ona je jedan od oblika neopoganstva, možda čak i njegov najsnažniji izraz koji uistinu prijeti potpunom redefiniranju tradicionalnih pojmova braka i obitelji. I ne samo to, mijenja sliku čovjeka, stvara se rod androginih bića, rodna antrolopogija je nepomirljiva s judeokršćanskom antropologijom i ne vidim kako je moguć suživot između ta dva svjetonazora, dugoročno gledajući, bez većih sukoba i totalitarnog nametanja nove rodne ideje svima.

Nametanje gay i transrodne ideologije „kao vrhunaravnog civilizacijskog dostignuća“ tumačite jednim od znakova vremena. Dok svijet prešutno odobrava novi kult, oni koji mu se makar načelno protive obilježeni su etiketom nazadnosti ili homofobije. Navodite u javnosti poznat slučaj, sukob Eltona Johna i dvojice modnih kreatora, Dolcea i Gabbane, gdje se pokazalo da čak ni unutar same „svjetske gay zajednice“ nitko ne smije javno zastupati tradicionalne vrijednosti. Gdje se danas društveno i politički nalazimo? Jesmo li već u diktaturi misli ili nas od toga dijeli tek korak–dva?

Mnogi ljudi nisu ni svjesni da smo mi već skliznuli niz padinu kontrole misli i uma, i da se kotrljamo. Samo je pitanje trenutka kad će se Zapad naći pred rubom civilizacijskog ponora jer više neće imati tu snagu apsorbiranja suštinskih nepomirljivosti u sebi samom. Ako je inkriminirajuće tradicionalno misliti o braku i obitelji, pa čak i kad tako razmišljaju neke osobe homoseksualnih sklonosti, onda je to znak da ćemo se uskoro probuditi u jednom novom totalitarizmu. U Francuskoj, Belgiji, i još nekim zapadnim zemljama možete već završiti pred sudom i biti kažnjeni samo ako javno iznesete katolički stav o genderizmu. Ukoliko vas netko od gender militanata tuži, naći ćete se pred sudištem koje vas može oglobiti ili poslati u zatvor zbog misaonog, verbalnog ili svjetonazorskog delikta. Da, ovdje je čak riječ o svjetonazorskom deliktu. Osuđuje se vaš svjetonazor kao poguban, nazadan, štetan, diskriminirajući, a znamo na koji se nazor misli – prije svega katolički. Ako to nije znak vremena, onda ne znam što bi trebalo biti. Pokušavam ljude trgnuti iz drijemeža, da počnu misliti o tome što se oko njih događa.

Teze u knjizi za mnoge će biti „hladan tuš“, buđenje, kažete da treba probuditi uspavane Trojance kojima je podvaljen novi duh sa svojim pogubnim posljedicama. Kako bi se oni „probuđeni“, naročito kršćani, trebali odnositi prema tim pojavama? Trebaju li pasivno gledati, pomireni s grudom snijega koja se nezaustavljivo kotrlja ili se buniti, pisati, govoriti… bez obzira na cijenu?

Mnogi kršćani na Zapadu danas su vrlo mlaki. U tomu je problem. Postoji organizirani katolički pokret u svim zemljama, pa tako i kod nas, koji se buni, prosvjeduje, piše, svjedoči, ali sve je to još nedovoljno pred tsunamijem koji se podiže. Prijepori su i kako se postaviti prema gender pojavama. Jedni zagovaraju liberalniji trend, drugi konzervativniji pristup. Moj je stav negdje u sredini. Protiv sam farizejske rigidnosti, ali i liberalističke relativizacije. Isus je iznad svega liberalnog i konzervativnog. Kršćanin je kršćanin po Duhu i apostolatu, ili nije kršćanin. Ili ćemo preuzeti svoje poslanje u današnjem svijetu ili kapitulirati i pustiti da voda sve nosi. Ako se podnapijemo kao Trojanci, uljuljkani u moderni konzumerizam, osjetit ćemo što znači biblijska poruka – Jeruzaleme, propast je tvoja u tebi. Zapadni svijet sam usporedio sa starim Babilonom na vrhuncu moći. Moguće da je čak jedino u Babilonu u povijesti bio ozakonjen gay kult, prije negoli je iznova u našem vremenu. Babilon je bio velika civilizacija koja se urušila. A Bog je svoju Objavu dao tada jednom malom nomadskom semitskom narodu. Tako će i sutra ostati Njegovo „stado malo“ koje će svjedočiti za Boga Oca.

Razgovarala: Nena Todorić Kajfeš – Glasnik    

Možeš moliti za nekoga koga voliš… tako da pošalješ (ako si na mobitelu vidi ispod) molitvu na oltar bazilike Srca Isusova koja će u petak biti prikazana na sv. misi.

Leave a Comment